Goran Veselinović: ***

Sve je u vezi nje bilo neobično i primamljivo. Nije se oblačila kao druge djevojke, nije se kretala kao druge djevojke, nije farbala kosu i nije šminkala lice. Bila je to najprirodnija ruža među pupoljcima i najmirisniji cvijetak koji sam uzabrao. Bila je prirodnija i od same Majke Prirode koja joj dade onu divlju, neobuzdanu ljepotu. A ja sam bio samo običan pjesnik, probisvijet, pustolov i protuva. Ona me je još voljela zvati i budalasti šašavko ali mi se to i nije nešto naročito dopadalo (mada sam bio i budalast i šašav). Dugo smo ostali zajedno, nekih tri ili četiri godine, ko bi ga sada znao, a meni se čini kao da je prošla jedna čitava vječnost od našeg posljednjeg susreta u onom parku gdje se i danas prodaju kokice po cijeni od jedne marke. Priznajem, često ni tu marku nisam imao. Tek ponekad bi iskrsnuo poneki pristojan poslić koji bi me trenutno zadovoljio i popravio moje samopouzdanje. Sve što sam imao trošio sam na ruže i poklone. Moji džepovi su tada bili prazni ali moje srce tada bješe puno. I dan danas mi je važnije ovo drugo, ovo bez čega život nije život i bez čega čovjek nije čovjek. Zato i pišem sve ovo, zato i postojim.

2 Responses to Goran Veselinović: ***

  1. Zoran Ilić каже:

    Gorane,
    dobrodošao na Prozaonline!

  2. Goran V. каже:

    Hvala ti Zorane, sajt je fenomenalan, prepun odličnih tekstova i, što je važnije, dobrih i velikih ljudi čija riječ zaista odzvanja!

    SVAKO DOBRO

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *