Bože Bilobrk: Kauboj

Davno je to bilo, ne sjećam se više koje godine. Mislim da još nisam bio pošao u školu kada sam sa svojom sestričinom na videu pogledao jedan kaubojski film čiji su likovi bili samo djeca, možda tek koju godinu starija od mene. Ponašali su se isto kao i odrasli. Nosili su kaubojsku odjeću i oružje, odlazili su u barove i ispijali viski, i jahali prave konje. Ni uz najbolju volju ne mogu se u ovom trenutku sjetiti naslova filma, no jedino što znam jest da mi se jako svidio.

Radilo se o jednoj skupini mladih kauboja, pozitivaca koja je vodila sukog sa drugom skupinom starijih bandita oko nekakvog eksploziva. Nakon tog filma postao sam opsjednut kaubojskim stilom života i općenito životom na divljem zapadu. A, o mojim maštanjima kako ću i sam jednom nastupiti u jednom takvom filmu, kao i da ću si kupiti vlastitog konja ne treba ni govoriti. Nakon toga svo slobodno vrijeme počeo sam provoditi odjeven kao kauboj. Šeširi su bili izrađeni od kartona, futrole od nekakvog starog gumenog tepiha, a puške i pištolji bili su drveni, ili jednostavno kupljeni na štandovima. Kako bi barem ovo drugo postalo realnost, počeo sam štedjeti svaki novčić kojeg bih dobio za džeparac, što od roditelja, a što od djeda i bake. Koji put sam došao u napast da poput druge djece odem u dućan i priuštim si primjerice sladoled, čokoladu ili bombone, ali sam se sudržavao. Nije mi bilo lako, ali znao sam da moram biti uporan. Želeći brže doći do zarade, došao sam na ideju da pokrenem vlastiti biznis. Pronašao sam u podrumu djedov stari crnobijeli televizor i nekakav radio kazetofon koji više nisu bili u funkciji, rastavio sam ih i njihove djelove pokušao prodati drugoj djeci u selu, ali se ne mogu pohvaliti da sam tu izvukao nekakvu posebnu dobit. Bolje reći nikakvu. Ubrzo saznavši da jedan konj zapravo košta jednako kao i pristojan obiteljski automobil, bio sam primoran odustati od svoga nauma. Razočaran i bijesan, pokidao sam sve šešire i futrole. Ubrzo sam shvatio da je to sve ipak bilo nepotrebno, pa sam nagovorio oca da mi napravi nove.
Bilo je hladno sječanjsko jutro. Mislim da sam tad išao u treći razred Osnovne škole. Mraz je zahvatio sve. Od prozorskih stakala na mojoj kući, vrbovih stabala uz cetinu i samoga tla. U dvorištu ispred naše kuće, otac je podigao malu drvenu baraku u koju je smjestio kotao za proizvodnju rakije. Ljudi iz cijeloga sela i okolice dogonili bi mu ocijeđeni drop (umašćeno grožđe) koje bi se potom kuhalo u tome kotlu i tako je nastajala rakija, i posao mu je išao dosta dobro. Pošto sam tog jutra ustao i odjenuo se, izišao sam na balkon. Tad sam na susjednoj njivi opazio magarca kako njuškom prebire po goloj zemlji, ne bi li pronašao nekakvu travku, a ispred barake, na drvenom stolcu sjedio je neki starac i pušio lulu. Nisam znao kako mu je ime, niti odakle je točno. Pretpostavio sam da magarac pripada njemu i da je tog jutra na njemu dotjerao svoj drop. U meni se probudila želja da kao pravi kauboj uzjašem, ali nisam imao hrabrosti upitati. Što ako se starac naljuti i počne vikati? Ipak sam nekako skupio hrabrost i prišao mu. Vidio sam na televiziji kako drugi ljudi i djeca jašu, i zaključio sam da to uopće ne bi ttrebalo biti teško.
„Sluša li magarac?“, upitao sam sasvim tiho.
„Molim?“, starac je podigao pogled od poda i usmjerio ga prema meni.
„Sluša li magarac?“, ponovio sam pitanje, ovaj put malo glasnije, ali ipak s dozom nesigurnosti u glasu. Vidjevši me onako naouružana drvenom puškom i s plastičnim pištoljem za pojasom, i s kartonskim šeširom na glavi, odmah me je pročitao.
„Ti sigurno želiš jahati?“, nasmijao se. Potvrdno sam kimnuo.
„Što odmah nisi rekao“, reče dobroćudnim glasom. „Dođi.“ Ustao je i odložio lulu na stolicu, te me poveo do svoga magarca. U tom bih trenutku najradije bio skakao od sreće i uzbuđenja. Namjestio mi je uzde i uzengije od konopca i pomogao mi da se uspnem. Upozorio me je da samo moram držati uzde. Zatim je otišao. Skoro, pa da sam se osjećao kao pravi kauboj. Samo, što se magarc uopće nije micao. I dalje je prebirao po golom tlu tražeći nekakvu travku, što me je pomalo živciralo. Dosjetio sam se kako ga natjerati da se pomakne. Sjahao sam, dobavio sam sa poda nekakav štap i ponovno se uspeo, ovaj put sam.
„Ajmo, điha konjiću“, rekoh pošto sam ga bocnio štapom u leđa. Ali, životinja ni da mrdne. Osvrnuo sam se oko sebe da vidim gleda li me tko. Odahnem s olakšanjem, ni žive duše u blizini. Riješen da magarca u najkraćem roku natjeram na polsušnost i možda već isto jutro projurim u galopu glavnom seoskom ulicom pokraj Majine kuće, odvažim se i životinju ovaj put bocnem na drugo mjseto, ispod repa. Slijedeće čega se sjećam, jest da sam završio ispružen potrbuške na tlu koliko sam dug i širok. Bol koju sam osjećao bila je nepodnošljiva. Čak sam i zrak izbio iz pluća, a s njim valjda i svoje snove, i o konjima, i o kaubojima. A, i Majine kike zavezane rozom gumicom činile su mi se daleke i ne više tako zanimljive. Borio sam se da ne zaplačem, jer pravi kauboji to sebi ne bi smjeli dozvoliti. Jedva sam se pridigao. Magarac je i dalje, kao da se ništa nije dogodilo njuškao po tlu. Glupan jedan! Kako se samo usuđuje bit ovako bezbrižan nakon što me zbacio, i to pred mojom kućom, pomislio sam. Uspevši se teškom mukom uz stepenice, ušao sam u kuću i legao na kauč. Podigao sam majicu i opazio da sam sav crven oko rebara. I, što mislite dali mi je ikad više palo na pamet da uzjašem? Naravno da ne!

ŽIVOTOPIS
Zovem se Bože Bilobrk, rodio sam se 08. kolovoza 1986. g. U Splitu. Živim u Obrovcu, malom mjestu uz rijeku Cetinu u blizini Sinja gdje sam završio Osnovnu školu. U Sinju sam završio Srednju komercijalnu školu. U slobodno vrijeme dosta čitam i pišem. Evo, šaljem vam jednu od svojih kratkih priča i nadam se da će vam se svidjeti. Ako budete zainteresirani, rado ću vam poslati još.
Moja adresa je: Bože Bilobrk, 21241 obrovac sinjski 18a Hrvatska
Broj mobitela: 00385919397965
E-mail adresa: boze.bilobrk@gmail.com

7 Responses to Bože Bilobrk: Kauboj

  1. G. Veselinović каже:

    …i dan danas smo na sve spremni samo da zadivimo djevojčice 🙂

  2. Školska knjiga.doo каже:

    Bože vidim da si zaista nadaren mladić…Dali bi mogao još koju pripovjetku iznijeti, ja sam iz školske knjige radim kao direktorov pomoćnik.Pa ako mi se svidi mogao bih dati šefu da pročita..Ovaj tekst bi savršeno stajao u osnovnoškolskim čitankama..

  3. Bože Bilobrk каже:

    Može, zašto ne. Bilo bi mi jako drago kada bi neke od mojih priča ugledale svjetlo dana i u Školskoj knjizi. Baš sam jednu danas pod naslovom Pitome ose poslao Mailom u MODRU LASTU. Bilo bi mi jako drago kad bi se svidjela vašem šefu. I, hvala na komplimentu. Ovakvi komentari daju mi samo daljni poticaj!
    Srdačan pozdrav!

  4. Školska knjiga.doo каже:

    Ok…ti se sad za vikend zabavi i uživaj s prijateljima…Pa tamo iza Nove godine možeš nešto objaviti pa ću ja vidjeti to…

  5. Modra Lasta.D.o.o каже:

    Ova priča je doista lijepa i interesantna…Bože bi li bio zainteresiran za suradnju?

  6. Svetlana каже:

    Jako simpatican i duhovit tekst ,sardzi onu esenciju secanja na detinjstvo koje svaki pojedinac pamti, a tvoj tekst ga upravo vraca u te najlepse decije nestasluke .Citajuci sadrzaj na tren sam se i ja vratila u svoje detinjstvo i u svoje mastarije koje su malo bile drugacije ali nose tu bezbriznost decijeg sveta kroz igru i nestasluke koje samo deca mogu da naprave .Predivan tekst….

  7. Bože Bilobrk каже:

    Hvala ti Svetlana draga frendice!
    A, naravno da bih bio zainteresiran za suradnju sa Modrom lastom. O tome možemo razgovarati, jer imam nekoliko svojih sličnih priča u bilježnicama, a jednu sam vam već poslao Mailom. Istu u Republiku koju također izdaje Školska knjiga. Duboko se nadam se da ćete je objaviti! Tu u životopisu su vam moji podadci, pa me možete konaktirati.
    Srdačan pozdrav iz hladnog Obrovca sinjskog!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *