Autor prikaza: Danja Đokić

Kada je u listopadu/oktobru 2010. godine izašla iz tiska knjiga „Eskimska ruža“ Mensura Ćatića, uzviknula sam “Aleluja“. Konačno jedna odlična, sjajna zbirka pjesama, vrhunskog majstora pisane riječi. Knjiga je tiskana u Hrvatskoj, jer je pjesnik Ćatić, dugo zanemarivan, prešućivan tamo gdje obitava i gdje stvara, ali je ipak pronašao put do čitatelja, na njihovu radost i zadovoljstvo. Pobijedila je Poezija, koja se ne može sakriti, ne može prikriti, jer njena ljepota i snaga ipak pronalaze put do istinskih ljubitelja pisane riječi.

Poezija Mensura Ćatića odlikuje se originalnošću stila, forme, metafora i pjesničkih slika, ali nadasve originalnošću ritma koji naprosto osvaja čitatelja. Sjajni prijelazi, do sada ne korišteni u svrhe u koje ih koristi sam Pjesnik, nešto su što se mora istaknuti i što sve više pjesnika koristi, usvajajući to od samog Pjesnika i uvažavajući ga kao inovatora i maestra u tom novom načinu pisanja. Njegove stihove možete iščitavati na stotinu načina, njegove misli i prelasci sa odjeljka na odjeljak, ti nagli skokovi i premoštenja, zapravo su svojevrsni znaci „interpunkcije“, gdje jednu riječ ili stih možemo gledati kao zarez u prvom čitanju, kao točku u drugom čitanju, ili eventualno tri točke u nedovršenju razmišljanja, odnosno nedoumici. Možete ih gledati kroz različiti spoj svjetlosti i sjene, odraze u ogledalima, što su zapravo odrazi naših raspoloženja u duši, ono duboko naše Ja u Nama, što bi da se pročita, iščita – danas kao trajanje do vječnosti, a sutra kao vječnost u trajanju. Paradoksalne situacije, koje on vrlo spretno prepliće i veze u stihovima, daju jačinu i naglasak osnovnoj ideji koja se naizgled ne vidi u slijedu misli koje nekad izgledaju naoko nabacane tek tako, ali su zapravo savršeno iskorištene za prijelaze i pojačanja emocionalnog doživljaja. Uz korištenje oksimorona i frazema, on pobija logiku i negira klišeiziranost nekih uvriježenih pjesničkih izraza, tjerajući nas na razmišljanje da li je završetak zapravo neki novi početak sa istom radnjom, ali gledanom iz suprotnog kuta. Svaka njegova pjesma kod ponovnog čitanja izaziva novi osjećaj i doživljaj, što još više daje na snazi i kvaliteti napisanog.
Još jedna karakteristika njegove poezije je korištenje zagrada, ne da bi njima objašnjavao, nego da bi njegove pjesme dobile prizmatičnost, da bi ih se moglo čitati na više načina, jer čitanjem pjesme sa zagradama, a onda bez zagrada, dobija se novi dojam, gotovo pa nova pjesma, novo značenje i osjećaj kod čitatelja. Pa i samo korištenje nekih riječi je bljesak poetike. Na mjestima gdje pjesnik koristi riječi koje nisu samo puka Pitijska znakovitost, otvaraju nam se horizonti, prizmatičnost se okreće i briljira, vešeslojnost i višesmislenost postaje udarna snaga njegovog pjesničkog izričaja, gdje se korištenjem istih riječi, ali drugačijeg značenja putem smislenosti i akcentiranja, te korištenjem znakova interpunkcije (čime inače naš jezik obiluje, ali pjesnici rijetko koriste to u svojim poetikama), stihovi iz pjesama mogu iščitavati u puno više jakih, snažnih, upečatljivih značenja i tonova, što pjesmama daje novi vid ljepote i jaku dojmljivost. Još nešto novo nam Pjesnik nudi u svojoj poeziji. U pjesmama „Put za paramecijum“ i „Inverzija iskričave“ koristi inverziju stihova odnosno strofa, gdje započinje pjesmu drugom strofom, vodeći sjajno ecoluciju pjesme, da bi je završio prvom strofom, no i čitanjem pjesme unatrag, od prvog stiha, prve strofe, ka drugom/drugoj, pjesma je jednako jaka i jednako zaokružena, sjajna u svojoj dubokosmislenosti.
Pjesnik crpi inspiraciju iz svijeta koji ga okružuje, iz tradicije koja je jaka i dubokog korijenja na ovim prostorima, dakle koristi motive šadrvana, devriša, fesa, uopće stvari i događanja iz života na ovim prostorima, ali on sam nije tradicionalni pjesnik već inovator u jeziku, ne samo na razini sintakse već i prvenstveno u semantici gdje se poetska tvorba objavljuje kao istina. On je nadrastao sve do sada viđeno i pročitano, izdigavši sebe i svoju poetiku na novi misaoni nivo i nivo nove forme, na sam vrh piramide ovdašnje poezije. Ono što pjesnika razlikuje od svih do sada čitanih i pojavnih pjesnika je da on u svojoj poeziji nigdje ne spominje npr. rat, koji je doživio i proživio, ali u pjesmama na poseban način tako snažno iskazuje emocije iz tog perioda, da čovjek ostaje bez daha („Rutinski zahvat, „Tamo daleko“, „Nevidljiva pjesma“, „Dizel i crvena“). Ljubav je za Ćatića, jedina vrijednost i smisao života, ljubav u svim njenim pojavnim oblicima, od ljubavi prema ženi, djeci, poeziji, prirodi, Univerzumu kojeg jedino ljubav i podupire. Bože, koliko je ljepote u stihovima iz naslovne pjesme „Eskimska ruža“. Eskimski jezik ne poznaje riječ ruža, ona u njemu ne postoji, ali čitajući ovu pjesmu ona postoji, ona je očaravajuća u svojoj ljepoti, ona se može pomirisati i kupiti za dvije ledene kockice, za novu monetu, stvorenu iz čistoće ljudske duše, i ne mora postojati ništa, ali sve se može stvoriti kad se voli, kad ljubav, kad čovjekoljublje nadvlada sve. Čitatelj tako na drugom ekstremu pjesme uravnotežuje stanje s pjesnikom u odnosu na pjesmu, i čitatelj, naime i prima i daje. I od čitatelja do čitatelja tumačenje se mijenja. Svatko ima pravo razumjeti koliko je kadar, ali svatko jedino to i može ovisno o svojoj vlastitoj darovitosti i osobnoj kultiviranosti.
Žena je za njega simbol snage, kako utičke, tako i razumske, ona tri stupa kuće koja su neophodna, koja drže svijet na sebi, sve na okupu. On ženi iskazuje punu pažnju i poštovanje, stavljajući se u zaštitu njene naizgled krhkosti u raljama života. I opisuje to na sjajan način u pjesmama „Pjesma umornoj ženi“,“ Djetinje smeđa“, „Masnica, mesnica, mašnica“, „Gdje vukovi kradu janjad“, „Oko srca“)
Poeziju Ćatić ne podređuje životu, nego obrnuto, život podređuje poeziji, doživljavajući je kao disanje, kao hranu, koja će u svom nematerijalnom obliku kolati njegovim krvotokom, ali bez koje taj krvotok ne bi imao snagu i mogućnost opstanka („Kamen bačen u vodu“, „Nosanje čovjeka“, „Svijeća i trik s prozorom“, „Riječ“). Jer poezija se „zbiva“ u onostranom i u suštini život ovdje nju ne dodiruje, ona, poezija dolazi otkud i Bog, iz onog u čemu je odjeknuo prvotni prasak, Big Bang, kojemu smo se približili na 3 800 000 godina, ili samo na tisućiti dio prve sekunde od kreacije svijeta. Ćatić tako poništava do sad važeći stav da „ex nihilo nihil fit“ (ništa iz ničega nastade), ne, prvo je ništa, u njemu se zbiva Big Bang i počinje nešto – počinje svijet. Europski satelit Planck je to upravo analizom svojih slika ustanovio pokazavši, fosilizirane fotone svjetla iz samog početka svijeta. Zato pjesnik vrši božanski posao, a Ćatić mu je u nas najpribližniji, jer on čini da njegove riječi igraju svoju igru upravo u tom prostoru koji je ništa, ispod apsolutne nule. Izreku treba promijeniti – Ex nihilo quidam fit – Nešto iz Ništa nastade. Već i sami naslovi njegovih pjesama traže primjerenog mu čitatelja, jer su jasno vidljiva asocijacija na najveća poetska ostvarenja svijeta poezije, naravno na njegov, autentično njegov, originalan način i čitatelj mora riješiti prvo tu zagonetku, da bi usporedbom otkrio razliku Ćatićevog djela i djela prethodećeg mu pjesnika pa tek onda može u avanturu tumačenja Ćatićeve poezije. Tumačenje ne odriče nego traži emotivno asociranje značenju i to je već združivanje dvaju svemira u autorovoj tvorbi. U pjesmi „Poezija ne mora ništa“ Ćatić zapravo negira do sada ustaljeno mišljenje kako poezija mora nešto kazati, pokazati, dokazati. Po njemu, a tako jedino i jeste ispravno, poezija ne mora ništa, ona je ta koja zapravo postoji da bi rušila sama po sebi sva pravila.
Interesantno je za Ćatićevu poeziju da je pjesme gotovo pa nemoguće grupirati, rekla bih ne samo nemoguće već onemogućeno, jer on ne arhivira život, koji je vječan pa se zato i ne može arhivirati, on je naime, u stalnom i zakonitom bujanju, kao i svemir, pa je otuda teško grupirati pjesme samo po temama, motivima, jer naprosto, u jednoj pjesmi se dodiruje toliko puno tema, toliko puno misaonih cjelina koje se sjedinjuju, ali i pjesmi daju dubinu i neki novi akcent, da se čitatelj zapita je li pjesma ljubavna, ili je refleksivna, je li pjesma o poeziji, ili je o ženi, a zapravo, dolazi do zaključka kako je pjesma primjenjiva na sve i o svemu, onome što je već poznato, no tu pjesnik ne staje, on ide i dalje, pa nas uvodi u nešto novo spoznajno, onostrano, mistificirajuće, što tek čitanjem polako i nakon nekoliko puta i uspijevamo dokučiti. I to je snaga njegove poezije.
Zbog svega navedenog, ali nadasve zbog originalnosti i virtuoznosti ovog pjesnika koji čitatelja vješto navodi na promišljanja o svemu do sada poznatom, bacajući mu svjetlo na pogled iz nekog novog kuta, toplo preporučujem ovu knjigu za čitanje. Ovo je Poezija, Poezija za sva vremena. Uživajte u njoj, u svakoj pjesmi, svakom stihu, onako kako sam i sama uživala. Jer s Čatićem započinje jedna nova epoha bosanskohercegovačke književnosti, ona koju je Tomislav Dretar nazvao sublimizmom, jer Ćatić iz psihičkog okružja vrela tragičnosti istine bosanskohercegovačkog čovjeka uskače izravno u kristalizirano stanje istine, odričući tako pravo na primitivnu reakciju „oko za oko, zub za zub“. Ćatić je pjesnik pobune protiv tog primitivizma on je pjesnik, prorok mira, između ograničenog pojedinca i beskonačnosti, te plodonosnog situiranja kratkotrajne partikularnosti u Apsolutnoj neograničenosti, čime čovjeku budi nadu i radost življenja.




9 thoughts on “Prikaz zbirke pjesama „Eskimska ruža“ Mensur Ćatić, u izdanju Udruge građana „Bagrem“, Gradište, (listopad/oktobar 2010)”
  1. Usmjeravati u uvodu, odvajati pjesnika, s naglasom na to tko je on…pa ga unaprijed opravdavati ili činiti mučenikom unutar tamo neke sredine koja je netoleranta,( Koliko netolerantnija od drugih? Koja to sredina prašta uspijeh? Da je uspjeti lako…poeziju bi pisali svi bili objavljivani i slavljeni…) ne dobivaju tim ni pjesnik ni poezija ništa, poezija u samome startu stigmu, pjesnik nepovjerenje, upit iskrenosti, a kritičar tim svojim postupkom čini mu medvjeđju uslugu, zazir…jer iskreno, vrijedno nađe svoj put, kao i svaka rijeka dostojna toka ma kuda god da tekla…Pokrenuti će mo akciju zaštitimo pjesnika Mensura od te i takve Hrvatske, a tko će zaštititi Hrvate od tih silni ugrozofobija, pa i Srbe, i svake druge večine od ugroza manjina…cijeli ovaj region funkcionira na principu spojenih posuda!?

    Nikola Šimić Tonin

  2. O Čatićevoj poeziji ću i sam pisati još pa ne bih na ovom mjestu reakcije na kritiku Danje Đokić govorio o Čatiću nego o kritičarki.
    Ova njena, a i druge do sad objavljene kritike potpisane njenim imenom potvrđuju moju tezu da je u Bosni i Hercegovini na djelu rađanje nove književne epohe – Bosanskog sublimizma, kako ju ja imenovah, a Danja Đokić netom pojasni pojam koji vuče korijen iz Bhagavat Gite, ali ga rabe otada i drugi:
    Ancient philosophyThe Bhagavad Gita, written c. 1200 BCE, talks about the sublime mystery in the ninth teaching of Krishna.The first known study of the sublime is ascribed to Longinus: Peri Hupsous/ Hypsous or On the Sublime. This is thought to have been written in the 1st century AD though its origin and authorship are uncertain. For Longinus, the sublime is an adjective that describes great, elevated, or lofty thought or language, particularly in the context of rhetoric. As such, the sublime inspires awe and veneration, with greater persuasive powers. Longinus’ treatise is also notable for referencing not just Greek writers such as Homer but also biblical sources such as Genesis. This treatise was rediscovered in the 16th century, and its subsequent impact on aesthetics is usually attributed to its translation into French by Nicolas Boileau-Despréaux in 1674. Later the treatise was translated into English by John Pultney in 1680, Leonard Welsted in 1712, and William Smith in 1739 whose translation had its fifth edition in 1800. Zatim dolazi Edmund Burke i piše O Sublimnom i Lijepom. No, tu se radi o pridjvskoj imenici. Ja sam krenuo u tumačenje poezije od Riječi kao vrhovnog graditljskog načela poezije i došao do sublimacije kao procesa kojeg su prepoznali meteorolozi i psihoanalitičari. Skok, kvalitativni, iz agregatnog plinovitog stanja u čvrsto, vodena para naglim hlađenjem postaje led, u psihoanalizi iz stanja dubinskog psihonervnog šoka liječnici nastoje prevesti pacijenta u svjesno stanje pozitivnog bivanja u svijetu. Ja dodajem, pjesnici iz posttraumatskog ratnog šoka ne padaju još dublje u stanje mržnje ni osvete već sublimiraju u poeziju i produkciju Lijepog. To se događa samo u Bosni, osim u poeziji ima i dosta proznih djela iste prirode, recimo Josip Mlakić koji je u prozi čudo od talenta kao u poeziji, redoslijed nabrajanja nije i vrjednosna ljestvica: Darko Cvijetić, Mensur Ćatić, Milo Jukić, Danja Đokić, Admiral Mahić, Vesna Hlavaček, Hankuša Hamzagić, Ferida Duraković, Marina Trumić, Bisera Alikadić….
    Ali evo, Danja Đokić sjajno nastavlja teoriju tumačenja poezije koju upravo objavljujem i aplicira ju na književnu kritiku potpuno primjerenu poeziji. Ovo je jedan novi način viđenja stvari, čitanja poezije. Racio je na prvom mjestu, do sada izbacivan iz susretanja s poezijom kao ogledalom duše, a Danja Đokić sjajno pokazuje kako je nužno aplicirati kao vrhunsko načelo – načelo ontologije neiscrpivog, razumom otvoriti vrata sentimentima, što ne znači da je to i geometrijski raspored ili vremenski slijed, ne može se početi s osjećanjem, sa stanjima duše, ali ono što ih omogućuje eda bi poezija bila tvorba koja se objavljuje po svojoj istinu to je razumski princip. I evo, epoha Bosanskog sublimizma dobija i svoje prve školovane, novim znanjem oboružane, kritičare, svoju teoriju za svoje stvaraoce. Ovo što su spomenuti pisci , teoretičari i kritičari/tumači potpisali svjedoči, objavlje svijetu da je iz Bosne stiglo jedno novo književno doba. I u tom smislu tekst Danje Đokić ima epohalni značaj, jer se pojavljuje u momentu kad se nova književna epoha tek poči nje ocrtavati na povijesnom, budućem povijesnom, obzoru.

  3. Postovani gospodine Simicu,
    potrebno je izreci i ono što ja izrekoh, jer znano je od Bartola Kasica, pa do Petra Gudelja sto se zbiva s talentiranima, a Vi imate pravo pisati u skladu sa svojom svijescu i savjescu, sto je javno objavljeno ima pravo biti i kritizirano, ali vi ste uzeli samo prvi ulomak i likvidirali kompletan tekst koji sam napisala i potpisala. Odnekud mi poznata ta metoda.

  4. Srdačno zahvaljujem ljudima iz Prozaonline-a na tome što su objavili prikaz moje knjige iz pera izvrsne pjesnikinje Danje Đokić, izuzetna mi je čast i radost..
    poštovani gospodine Nikola, hvala i Vama za predivan i dobrohotan komentar, čitao sam vaše pjesme i jako su mi se svidjele..nisam ugrožen niti na jedan od načina koje pominjete..sve ugroze dolaze od toga što je, ne samo na ovim prostorima, potcijenjena sama Poezija,sama Riječ..i ako mogu da Vas zamolim:nemojte pokretati nikakve akcije da ,,zaštitite pjesnika Mensura od te i takve Hrvatske“..naprotiv, pravite se da niste ništa
    vidjeli i pustite te divne ljude iz Hrvatske da mi nastave činiti ovo što su učinili tj. da objavljuju moje pjesme koje, nije da se hvalim, u Bosni i Hercegovini od izdavača nikoga ne zanimaju..i na čemu im
    se ja,prije svega gospodinu Iliji Matiću iz UG Esseegg,najsrdačnije
    i s iskrenim poštovanjem još jednom zahvaljujem.. glede ugroze
    dvije stvari:stvarno ne mogu da se uživim u tu furku jer se ovih dana iz neobjašnjivih razloga osjećam kao sretan ulični pjevač i Kinez i počinjem sumnjati kako je stanovita L.Chang ostavila puno više traga na meni od onoga što sam sebi htio priznati..i druga stvar ..pjesma


    O PORIJEKLU I PUTEVIMA BALKANACA
    (historijski sažetak)

    kažem: naše najslabije tačke
    drže cijelu konstrukciju svemira
    privid snage koji imamo
    (kad i neosjetni protok vremena
    vodi nas neodoljivo vrištećem

    stanju kosmičkog orgazma)
    jedina je granica
    koja zaustavlja riječi

    kada kao rubini dođu do ruba

    neizrecivosti vreline u grudima
    kada je teško ne izabrati plač

    i krenuti za peludnim zrncima
    koja u našim očima nestaju

    između glazbe i vjetra

    (iz knjige „Eskimska ruža“)

    Mensur Ćatić

  5. Zadovoljstvo mi je bilo pročitati prikaz Danje Đokic, a rastužila me reakcija gospodina Simica.
    Neprimjerena.
    Mensurova poezija ne traži i ne implicira takva reagovanja.
    Zajvaljujem Prozi on- line, kao i autoru prikaza.

  6. […] Danja Đokić, pišući prikaz zbirke pjesama „Eskimska ruža“, između ostalog je napisala; “Knjiga je tiskana u Hrvatskoj, jer je pjesnik Ćatić, dugo zanemarivan, prešućivan tamo gdje obitava i gdje stvara, ali je ipak pronašao put do čitatelja, na njihovu radost i zadovoljstvo. Pobijedila je Poezija, koja se ne može sakriti, ne može prikriti, jer njena ljepota i snaga ipak pronalaze put do istinskih ljubitelja pisane riječi… Poezija Mensura Ćatića odlikuje se originalnošću stila, forme, metafora i pjesničkih slika, ali nadasve originalnošću ritma koji naprosto osvaja čitatelja.” […]

Comments are closed.