In memoriam: književniku Anti Čorlukiću (1932.–2010.)

(autor teksta: Nikola Šimić Tonin)

BARBA ANTE,
dvadeset pet je godina, puno punoljetstvo, od izlaska iz tiska prve knjige, knjige kratkih priča, hrvatskoga kraljevskoga grada, barda, Našega Barba Ante, kako to voli reći, knjižničarka gradske knjižnice u Kninu, Ivana. Te već tako davne godine, godine iz davne davnine, tiskao je Ante, knjigu noveleta, Tko će suditi Editi L, (Kulturno-prosvjetna zajednica, Zenica). Nekako znakovita naslova koji bi se mogao kao zrake sunca, pružiti po književnome putu, Antinome, osvjetljavajući ga, ili odajući ga nama, svjetlosnim proznim snopovima, nakosima spoznajnoga, proživljenoga, iskustvenoga Antišinoga, a tako našega. Najmanje sam pozvan da sudim, iznosim misaonice, određujem mu književne koordinate na hrvatskome književnome nebu, jer jedan sam od onih što se bar malo očešao od Antin žig od tinte, na književnome osovljavanju na noge, ma kako one čvrste ili klimave bile.

Slijede: Ukopnica, drama – Nagrada Isak Samokovlija (Međurepublički SIZ za kulturu, Pljevlja 1989.), pa Novelete, kratke priče – Nagrada Albatros (Narodno Sveučilište i galerija Kordić, Nova Gorica, 1995.), pa Slani put, roman (MH-Zenica, 1990.), pa Geleri, roman, prvi kninski roman (MH-Knin, 2001.), pa zasebna objavljena priča, Fra Srićini nesretni dani (Intergraf-Knin, 2004.) i, ovaj se zadnji naslov u nizanome, nizu, nekako poigrava kao vješto skovana novo-kovanica od riječi, književno-putna usudnica, krajputaška znakovnica, usudu i ljudima, Tko će prosuđivati o Anti Ćorlukiću, književno, umjetnički, u stvaralaštvu dosegnutim, je li dozrelo vrijeme, je li vrijednost spoznala sredina, ili će netko morati otkrivati nakon nepoznatoga broja godina nešto što nam je pred očima, nama živućima uz Antu i sa Antom … koliko bi se Kninjana poistovjetilo sa Fra Srićom, nabrojilo toliko svojih nesretnih dana gdje se Zateknu Zateknuti gdje kojim sretnim, o kojima nitko ne piše, prate se Crne kronike, piše li uopće itko: Bijele kronike…? treba li sve pravdati Kninom, kninskom svakodnevnicom, zakonitostima malih sredina, udaljen daljinom od književno-znanstvenoga oltara, olako prešućujemo, odbacujemo, precrtavamo… Misa se drži i za jednoga vjernika, a ako je vjernik književnik, i k tome književnik u Kninu, zašto nalazimo opravdanja, a ne načine, zašto prešućujemo… prešućivanje je iskazana osuda… Neosporna Antina književna veličina zasjat će i već sja vrijednosnim sjajem, sudit će nama, onima što prešućuju: da vide očito, vrijednosno… Najveći slijepci su oni koji ne žele vidjeti … teško se rješavamo nesretnih dana, koji nas sustavno pohode …. očito je da se još nismo riješili svih sijača mržnje, u Zvonimirovome gradu, i ne samo njemu, u kojemu je svaki kulturni iskorak, pravi podvig, a podvig je i sveukupni životni put, Ante Ćorlukića.
Rođen u Vrhovinama, karaj Dervente, BIH, 21. kolovoza 1932. četiri razreda osnovne škole i prvi razred niže gimnazije završava kod časnih sestara u Tuzli, ostatak Niže gimnazije te Učiteljsku školu u Derventi. Višu pedagošku školu diplomirao je u Zrenjaninu kao izvanredni student. Kao učitelj radi u selima oko Dervente, Maglaja, Zenice. BIH, umirovljen je 1990. godine…
Život ga je uzeo na zub, razroki životni zapis za njim micao u stranu, saplitao i najmanji korak u kretanju, životno-putne pristranosti, pristajanja uz trnoputnu stranu puta. Hoće li nas uopće razumjeti generacije koje dolaze?, kako ćemo izgledati u njihovim očima, kada budu podcrtavali književnu osobnost Ante Ćorlukića, držali u rukopisima pet zbirki kratkih priča, dva romana… Grijeh mu je bio što nije znao, što nije htio znati zvoniti o rukave lokalnih sveznajućih velikodostojnika, intelektualaca limitiranoga intelekta ( N. Simić).
Ako hoćeš mijenjati svijet, svijest svijeta, pođi od sebe samoga, i, ja pođoh ovim kratkim zapisom o književniku koji zavređuje, mnogo, mnogo više…
Vjerujem i znam pisat će se i pisati o ovome majstoru kratke prozne forme, odmjerene i odsječene rečenice kojoj prijetnja bi da se upjesmi, opisi sela unose u nas rijetko pogođenu atmosveru da je ne čitamo, živimo ih iz riječi u riječi… Toliko je Cankarevoga u Božićnjem drvcu, a opet neponovljivoga, Antinoga, tako da sam novelete doživio kao priručnik mladim piscima i onima koji to nisu, a žele se ogledati u kratkoj proznoj formi, priručnik iz kojega sam toliko toga spoznao od čovjeka velike ljudske i umjetničke znatiželjnosti.

2 Responses to In memoriam: književniku Anti Čorlukiću (1932.–2010.)

  1. Rajko Glibo каже:

    Iz svake rečenice viri ljudina koja bi kninskom klubu pisaca makar oni bili kao rogovi u vreći u pokpjnikovvom slučaju mogla poslužiti kao moralna vertikala.

  2. Ivan каже:

    Književnik u Kninu? Nekad su tamo živeli pisci, književnici (fariseji) su se pojavili naknadno.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.