Rajko Glibo: Trend

Ljudi… Gamad… Ološ otkako je svijeta. Stvoreni su kao đoja kažu – na sliku i priliku Božju. Ma, kakvu Božju… Prije će biti vražju… To, da! Sve drugo – magla!
Ovaj što ga sada sažaljivo motre… Jadnik… Prototip jadnika. -Pošašavio je, kažu, Lešo je pošašavio. Gledam ih. Sažalijevam ih. Jedni se foliraju kako su s golemom tugom na srcu pa snishodljivo mole Boga. Drugi, isti takvi, piju vino, ili što stignu, samo neka je žestoko. Što žešće, to bolje. Treći gledaju u nebo ne bi li saznali kakvo će sutra biti vrijeme. Da ne nabrajam uzalud. Što najvole mnogi? Najvole loviti u mutnom! To vole, pajdo moj, to. Oni s apozicijom kažu: Ljudi k’o ljudi! Fino, duše mi, fino da ružnije biti ne može. Ma, kakvi ljudi, pitam ja tebe, čovječe!. Pričam ti jedan ulomak svoje duge priče koju ja zbog njezine duljine i ne znam ispričati kako treba, a znam da je dobru kratku priču teže napisati, nego osrednji roman. Nešto me iznutra tjera da pišem i bez pisanja ne mogu kao bez kruha ili vode. Što ću?

A ljudi… A gamad… Da, da! Kad ih stegne. Kada se nađu pred zidom. Kad su u bezizlazu, onda, pametnjakovići jedni, zazivaju Boga, k’o da je Bog budala. Zajebali su se, a uvjereni su da nisu. U krađama i prevarama uživaju kao djeca u slastičarni. A ja sam njihov jedini i pravi ljekar. Ja, ja! Nema boljeg od mene. Misle kako su me se dokopali bajdalije. Uživancija, misle. Jadnici. kako ih nazva onaj, pomozi mi reći…. Ma, jebi ga! Šta će mi i on! Da, da, moj pajdo! Dam ja njima nakratko. S tom darujem im u antršelj putokaz smrti kao kusur na odgodu. Nitko ne zna, nitko, pajdo moj, za olovo u mojoj duši! Težinu mu nosim kao kaznu. Ova zločesta gamad tu bolu nemaju pa o njoj ništa i ne znaju.Ne pitaju ništa.
Smisao života pojeo im je seks. Najvole seks na brzake kao zečevi ili kao susjedov vučjak Rex. Ja im nisam kriv što uz seks na brzake besplatno dobiju HIV. Nepodnošljiva je moja bol. Moram je kriti kao zmija noge. Imam dušu. Nisam kao moji klijenti. Duša mi žudi više nego tijelo, ali tako je kako je, i ne može biti drugačije. Oooo, sudbino!
Mrviš me živu. Žaliti se nemam kome. Ja ću te njegovati, davno je govorila moja mama, ali nikada nije imala vremena za mene. Taj skraćeni pojam HIV ona ne zna, ne razumije, niti ga benda. Sada, kada je kasno, za mene ima vremena. Ima ga i previše. Gotovo je. Za sve je kasno.Meni se crno, a njoj još crnje piše. Nitko ne zna, samo nas dvije, kakvu tajnu čuvaju naša zatvorena usta i srca. A ta tajna što živi u meni hoće da iskoči. Upinje se svom snagom, ali jok! Odavna mi se u srce naselila tuga u plaštu tajne. Sada me neka dvojbenost kopka jer sve jače osjećam kako je tuga najveća i najljepša stvar od svega što postoji u mom jadnom svijetu. A ti? Što ti blebećeš, jadan ne bio? Ne znaš što je HIV. Eeee, da se zakocenem od čuda. To, zaboga, zna svaka luda. Slična mojoj mami, veliš. Eeeee, ne, ne tako. Mama je nešto sasvim drugo. Starija je to žena. Mama je mama. To ime dovoljno je reći i zašutjeti.Ti si, pajdo moj, onda neki čudan kroj, u ovom
našem iščašenom svijetu.
Kada bih mogla napisati barem jednu finu rečenicu, barem jedan finćukasti stih, od kojega bi mojim sunarodnjacima i onima drugima iščašenim pokraj njih, zastao dah, kao da bi mi bilo lakše.
Vraga, lakše. Nema ništa! Moja duša vene. Potirem se šutnjom. Na pojavnosti oko mene srce mi se ledi. Imam ga makar mrvicu, vjerujte mi. Tako me čvrsto stegne. U meni je ponor. Čude se što sam u sebe uvučena i zašto tako malo pričam? Pitaju se jer su lijeni, nezainteresirani i prazni. Prikrivam tragove straha i žalosti, sna i
jave. Nevolja je unutarnja kategorija. Ona nema temelj, nema ćaću. S njom obojena uzbuđenja i gubitke mladalački doživljavam izraženije i dublje, nego ove gedže oko mene svoje, ako ih uopće imaju, ali sve to
moram prikrivati, umješno prikrivati i – kvit.
U početku sam danju spavala, noću se oblikovala kao žena.
Sada više i ne znam što sam! Možda ženska sotona!? Što mi nudi dan?
Nudi mi izlog bezobraznika i smutljivaca, nudi zle jezike i trakavice, nudi nezaobilaznu mogućnost da ostanem upravo to što jesam – smutljivka koja se <> smutljivcima za sitnu i ponekad nešto krupniju paru. Tek za nekoliko mjeseci oni otkriju onaj moj dar njima i sve misle: ta nisam zaradio HIV… zar… Traže me da provjere? Da brige olakšaju? Prekasno je, a oni to tek kad je prekasno saznaju. Ja sam izvježbana. Snalažljivija sam. Mijenjam muškarce i mjesta.
Sklanjam se da me ne zaskoči s njihovog lica ružna gesta. Branim svoj jadni jebeni život.
Stojim i motrim kako usred dana nešto traže izgubljene duše u noći. Nešto žele, nešto hoće. Strmoglavljuju se niz svoje litice samoće. Njihovo prokletstvo ih grije sudbinski poput čarolije. Traže glas kojemu se ne može odoljeti, glas od kojega gore sljepoočnice, glas od kojega vrtoglavica hvata, a taj glas ne nudim svakom od njih.
Sve su to samo klijenti života i njegovi stranci. Sve bih dala kada bi nadamnom rastjeralo naoblaku u meni jer smijeh i vedrinu hinim.
Nekima se činim pomalo luckastom, nekako čudnom, nekim pametnjakovićima čak ludom. Od onih što jaše na jedva zamjetljivim zvijezdama slušam bajke, a ponekad me neki od njih štipka riječima kako sam, eto, nadobudna. Kakva greška. Pripisivati epitet djevojci bez zrna nade i na pragu smrti. Onaj jedan umnik kaže mi, nakon što je od mene primio još nevidljivi dar, kako se. Što ćeš?
Svatko tjera svoje! Svako je svom hobiju rob. Nekad mi dođe čudan neki napad pa se vrtim na sve strane, vrtim se, okrećem i urličem uh što ti rigidni kreteni rade, a u sebi bolno kontam i prokontavam kako za
izlaz iz <> nema ni zrna nade. Ima, ima reče mi jedan zagondžija, ima uvjerava me prešućujući one opolitičene koji se i meni i njemu gade, a zapravo oboje nas straha u sebi puno ima jer ako pričali <> možemo dobiti po prstima, eventualno po leđima i sve sparušenijim guzovima.
I sve to tako, kao đoja pravo, a zapravo naopako, ide li ide, a nas dvoje nemoćno slijegajući ramenima opet vidimo (i u tome se slažemo) kako je teško učiti i naučiti slijepce da progledaju i da što dublje i dalje vide. Baš ih briga. Oni se svoje sljepoće ne stide jer ih je njihov život valjda uvjerio kako sami što manje vide kroz
zavrzlamu života lakše se, kažu, ide. Nakon svakog iskidanog evociranja zaključim isto. Smišljaj crne cake za bogatije pomake jer u globalu samo još luckasti pričaju o poštenju, skromnosti i moralu. U
početku sam mislila kako izbjeći da sotoni dušu i tijelo ne prodam i često sama sebe pitala što činiti da ispod zvijezda mala ne hodam.
Teško sam se mirila s oproštajem od pojma < >, a sada baš od
nekoliko njih slušam gotovo istovjetne priče kako neki njihovi pjesnici suputnici nemaju mjesta u atarima zvjezdanog praha, ali <> i <> se i dalje gnijezde kroz udruge, a mnogi ostali, oni istinski kao usamljeni strijelci nebeskim prostranstvima jezde i baš kada u njima sazori glazba ljetnih zima, iznenada im se smrači pred očima i spopadne ih neočekivano oštra i sve neprolaznija mučnina.
Svašta ja čujem, moj dobri pajdo. Svašta! Jašta! Ljudi jedni druge nazivaju skriboman, picoman, a da su mu bar dali ime grafoman, znala bi šta mu ga to znači, ovako tko ga jebe. Čujem ja iza leđa od mojih bivših zagondžija kako me poluglasno imenuju kuromankom. Ja dobro znam koliko je tko od njih pravi picoman, ali svima sam jednaka
darovateljka darom od kojega će ih naknadno glava zaboljeti neprebolno, do pucanja. To čuvam za sebe, šutim jer znam da je u tim stvarima, i još ponekim, šutnja zlato. Očajnički sam ja pokušavala da se iščupam iz gliba, ali to mi nije uspjelo. Kasnije mi je ostala gorka utjeha kako nitko u tome nije uspio, pa što? Jučer mi, iza leđa, s kolegama šeta čovjek koji se, čini mi se, zove Vinko Vrtirep. Bio je moj mušterija nedavno, a sada kolege informira kako mi je pukla minđa kod poroda. Laže kao pas, ali laž je na cijeni i ona najlakše prolazi.
Ja tu ništa ne mogu promijeniti. Što im kazati? Vrpoljim se i smišljam udvoricu. Groznica me trese i ledi mi misli. Moraš, moraš, luda glavo, šapućem sebi u bradu. Samo uvjerljivost i argumenti pomažu. Ali, u tvojoj nesreći oni su potpuni i bagatelni višak. Lovim tako sama suvislost u strahu da me svaka od bivših <> lako može svakog minuta spremiti Bogu na račun.
Razboritost šepa, a moj me unutarnji glas upozorava da haluciniram od straha. Mnogima sam uzurpirala njihovu životnu maršrutu unesrećivši ih. Teško svojim bivšim <> možeš objasniti zašto se seljakaš iz mjesta u mjesto i zašto se skrivaš od njih koji se od trenutka sudara sa mnom pretvaraju u Damoklov mač koji visi nad mojom glavom. Tko ga jebe. Mene su unesrećili i nisam kriva što ja, poštujući njihove želje, unesrećujem druge. Ne bojim se smrti. Znam samo jedno. Što je čovjek mršaviji duhom, strah od umiranja u njemu je veći. Približava se ružičasti sumrak i nudi svoje žrtvice. Od njih sam naučila da su naši pojedinačni i kolektivni glavni aduti zavist i pohlepa. To je naš trend kojemu snobovski robujemo. U noći sam. Osjećam se kao bijela golubica nataknuta na ražanj surovog života.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *