Hodala je kroz ruševine. Rupe od metaka su zjapile sa fasada kuća. Jedva se probila kroz gusto šiblje do grobova. Sa mermernih ploča gledala su je poznata lica. Njeni mali prsti polako su prelazili preko imena poginulih.
Odnekud začu cvrčke. Seti se. Deda je nosio na ramenima do obližnjeg brda odakle su slušali pesmu cvrčaka. Svakog jutra. I tog jutra, zadnji put.
Stezao je njenu ručicu dok je vodio ka autobusu. Kroz prljavo prozorsko staklo, stisnuta među tolikim uspaničenim telima, videla je kako nestaje poznata silueta. U daljini su se čule detonacije. Suze su joj zamaglile oči. Htede nešto viknuti, ali glas nije dolazio.Otišla je. Ostavila je dedu i roditelje, na vatrometini života. Kao da ih je izdala. I n ije mogla nazad.
Život je krenuo drugim tokovima. U njenim očima smenjivali su se ljudi, predeli, ulice. Svi tako daleki i tuđi. Noćima je sanjala rodni kraj. Kako je vreme više prolazilo to su lepši i svetliji bivali predeli njenih sećanja.

Glas nije pustila čitavih sedam godina koje je provela daleko, od rodnog kraja. Mislili su da je rođena nema. Nije joj bilo važno njihovo mišljenje. Nema nikoga poznatog i dragog da mu kaže..šta joj leži na srcu.
Znala je da će se vratiti. Nada je ležala sklupčana u srcu kao ranjeni golub.
Prvi autobusi krenuli su puni povratnika. Videla je na televiziji. Pokupivši ono malo stvari koje je imala užurbano je napustila dom za nezbrinutu decu u kojem je živela zadnjih godina. Džeparac koji je dobijala bio joj je više nego dovoljan za kartu. Sve godine odrastanja u domu postale su joj sada tako daleke.
Reka se vraća u svoje korito. Zaboravlja male rukavce i nevažne joj tokove. Putuje u tišini. Promiču slike iz detinjstva.
Predeli, poznati,zarasli…kao tuđi. Odblesak sunca na staklima autobusa zamagli joj oči. Ili su to bile suze?
Ponovo predeli, poznati, zarasli, kao tuđi. Raskrsnica. Pogled saosećanja preostala tri putnika počiva na njenim ramenima dok izlazi iz autobusa. Dok oblak prašine zamiče iza ugla okreće se oko sebe. Visoka trava zaklanja pogled na ruševine kuća.
Probija se zaraslim putem dalje. Svakim korakom srce joj je brže tuče. Evo je! Njena kuća, još par koraka. Kuća. Iz čije srušene sobe je gleda drvo koje je izraslo. Crepovi sa krova leže u travi kao ranjenici na bojnom polju. Okrenula se i pogledala ka kućama koje nisu bile srušene. Bile su obavijene puzavicama koje su ličile na ljudske siluete.
Zatvori oči i podignu ruke. Koga to grli kada nikoga nema? Samo vazduh topli, letnji, struji joj oko tela.
Tada ga je osetila.
Počeo je dolaziti, iz dubine, njenoga bića. Zvuk. Micanje usana. Prvo bešumni a onda čujni.“ Dedaaaa!!“
Zvuk se prolomi kao fijuk biča nad pustim predelom. Nešto se otkide sa glasnih žica.Iz grudi, očiju, sa usana! Ptice prhnuše iz krošnje drveta.
„ Dedaaaa, neću dozvoliti da ovo ostane pusto“ prošaptala je.
„ Dedaaaa, neću dozvoliti..“ , ponavljala je sve glasnije i glasnije tu rečenicu koju nije mogla da mu kaže uživo. Vikala je dok i šume i brda nisu počela odzvanjati njenim glasom.
A onda se naslonila na zid. Bio je topao, znan. Odlivi bola taloženi godinama izcureše iz tela. Tada, oseti, kako raste, kako joj se ruke i noge izdužuju. Jedva čujni glasovi puzavica sa drugih kuća dopreše joj do ušiju, dok je osećala kako obavija zidove, lica okrenutog suncu. Oko okolnih brda još jednom je odjeknulo „ Dedaaaaa“ a onda se i taj eho izgubi među pesmom cvrčaka.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *