I rodi se sumnja u duši mojoj sumnji nesklonoj da i ti negdi, ko ja ovdi, uzalud ne tcekas spasenje od mene. I s tom terzkom mislju legoh pod ovi biljig i tu miso usijekoh u tverdi kam da oni koji protcitaju vide tko tce od nas dvojce pervi docekat spasenje. Legoh grk 1389. ljeta po Gospodu kad Tverdko bje kralj od Bosne, Serbie, Dalmeise i Zapadnijeh strana, a ja tad bjeh starac koji u svjetu vidjeh ono tsto nehtjeh vidjet, a ne dotcekah ono tsto srdce moje stalno tcekase i samo to zeljase
„Šta si poče pisat pisme? Pričaš ko Cervantes iz „Malog mista“.“
„Ovo ti je dio natpisa sa jednog stećka. Jel’ ti uopće znaš šta je stećak?“
„Stećak je čovik koji stenje – zbog rada, seksa, boli. Najveći stećak u Sinju je Duje Balota koji može pojist cilo prase, a i spava je sa priko iljadu žena.“
„Ne seri. Sam Mak Dizdar je napisa stih „U stećcima je tajna Bosne“, a stećak nazvao tajanstvenim „kamenim spavačem“.“
„To je neki tvoj rođak Cervantes iz Livna? Kakvi su to grobovi u kojima niko ne leži? Jel’ to mrtvaci odaju među nama? I da postoji neka tajna, prve bi je saznale ove babe koje stalno vire iza ponistri i bave se ezoterijom.“ Podignuo je glavu i viknuo:
„Bum!“
Ponistra se naglo zatvorila, a on se nasmijao:
„Vidiš! I znaš, ja san se sinoć tako opija da san se jutros osjeća ka mrtvac i da san naša neki stećak, lega bi pod njega.“
„Koja si ti budala! Stećci su jedinstveno blago koje se nalazi samo na području četri države, a među njima je i Hrvatska. 88% i se nalazi na području BiH. Poslan je i zahtjev Unescu, a i rečeno je: „Stećci nisu ništa manje posebni nego Stonehenge ili kamene glave sa Uskršnjih otoka.“ Ja bi doda i piramide.“
„Je, Egipćanima su dopizdile piramide, tražili su nove izazove, jebeni su to bili radoholičari, ka Japanci danas, pa su se dovukli da malo tešu i dižu stećke. Kažem ti, Japanci su direktni potomci Egipćana.“ Pridružila se razgovoru Ivka.
„Koliko bi ljudi platilo da vidi stećke! Samo sve triba reklamirat preko neta i dovest turiste.“
„Žive ili mrtve?“ Upitao je Joško.“Ma, meni se čini da ćeš ti Brankovim stopama – on malo lova paučinu nad Sinjom, pa je malo raspliće po psihijatrijskim bolnicama. Vas dvojica bi se dobro slagali – tebi neka daju kakav manji stećak, pa skupa u sobu.“
„Branko nije lud. Iđen se popišat.“
„Lipši si takav.“
Priča se na ovom mjestu premješta u Kaos iz kojega ideje procesom osmoze pune Markov um. Kaos je prema grčkoj mitologiji nastao kao prostor između Zemlje i Neba i mjesto je bez moguće orijentacije – sve pada u svim mogućim smjerovima. Tako valjda i ljudi koji se nađu tamo.
Marko se potpuno posvetio čitanju o stećcima. Naišavši na hipotezu da je Atlantida potonula u Jadransko more, bacilo mu se i novo svjetlo na stećke kao ostatke jedne prastare i mistične civilizacije. Pronašao je i mnoge spone sa Grcima, Ilirima; rušile su se teorije da su stećci postojali par stoljeća – njihova je starost bila i do nekoliko tisućljeća. Zaključio je da stećci kriju važnu tajnu i da bi rijetke natpise sigurno htjele dekodirati tajne službe. Ili već jesu? Tajnu natpisa koji je imao, pokušao je riješiti pomoću matematičkih instrumenata (studirao je matematiku), pomoću knjiga o znakovima i simbolima… Ideja ga je zarobila bez da je morala baciti suzavac, obmotala mu se poput Gordijskog čvora oko vrata i vukla ga kao mršavo pseto, pa kud ona, tu i on. Pronašao je i 34 imena kovača koji su radili na stećcima, iako se taj podatak nije uklapao u priču o Atlantidi, no poznato je i da su malobrojni natpisi na stećcima tek naknadno urezani, pa je zaključio da su kovači nosioci tajni koje im je šapnula potonula Atlantida.
U Sinju je postojao još samo jedan kovač – sasvim dostatno sa izumiranjem starih običaja i potreba. Odlučio ga je posjetiti.
„Dobar dan, majstore!“
U dvorištu je stajao kovač koji je mijenjao kopite staroj ragi.
„Dobar dan! Šta ima za popravit?“
Odvrati majstor.
„Nema ništa, nego san vas doša pitat jel van poznato koje od ovih imena: Bogdan, Dragiša, Mihalj, Bjelopčelanin Pribil…?“
Kovač pripali cigaretu:
„Jesi ti iz policije? Ako jesi, onda nisu.“
„Nisam.“
„Dobro kad nisi, jer ni onda nisu. A koji su to? Jel’ skupljaš glasove za niku novu listu?“
„Ma ne, ne. To su majstori koji su radili na stećcima.“ Zastao je. “Ja mislim da ste vi potomak jednog od njih.“
„Jel’ bogati?“
„Mislim, ne bi vas tio uznemiravat, ali radi se o vrlo važnoj stvari za Cetinsku krajinu. Možda imate neke prašnjave, nečitke spise, neki kovčeg kojeg… Mislim…“
„Neman ti ja ništa tako. Ja ti samo čekan da ovaj moj ćaća napiše oporuku i nek bude čitko da je sve meni, crno na bilon – ja zadovoljan.“
„Nisan zna da van je ćaća živ. Malo sam nametljiv, ali možda on zna nešto o spisima…“
„Čuj, on ti zna samo za vrčinu u koju iskašljava slinu od duvana. Ne zna on tvoga Bilostršljena…“
„Bjelopčelanin.“
„Meni je stršljen svak ko mi ne da mira. Ajd, mali, popij sa mnom rakiju, pa otiđi ća.“
Marko je popio rakiju i pozdravio se sa majstorom. Putem je pušio i razmišljao. Osjećao je da mu za vratom dahću događaji od iznimne važnosti, da ulaze za njim u sobu, razmještaju se i ne daju mu disati. Neka šaljiva duša mu je rekla (ili mu se pričinilo) da je crkveni oltar napravljen od stećka, pa se u ranu zoru ušuljao u crkvu, promotrio okolo – samo u jednoj klupici sjedila je bakica. Prišao joj je i šapnuo:
„Neću van smetat. Samo vi ćakulajte sa njim.“
Bakica je ustala: „Upravo iđen ća. Danas nije pričljiv, a meni se ne da sebi u bradu.“
Marko je odahnuo – ostao je sam, no ipak se s oprezom približio oltaru. Počeo ga je pregledavati tražeći reljefe slične onima koje je pronašao na stećcima u knjigama. Odgurnuo je zavjesu i sa upaljačem ušao do pola u oltar osvjetljavajući mračni prostor oko sebe. No, osjetio je udarac u guzicu i naglo iskočio van – pred njim je stajala stara časna sestra. Ispod halje su provirivale Pumine patike.
„Šta radiš?“
„Nnnništaaa. Upao mi je upaljač, a tio san zapalit sviću.“
„Ajd, ne laži prid bogom, jer ću te opalit patikon među zube, odnosno neću, jer ko tebe kamenom, ti njega kruvom. Šta si tražija doli i di ti je ta svića?“
„Pa sad je bila tu.“
„Sad još i Boga nazivaš lopovom? Ajd brzo trči vanka, nekrste!“
„Oprostite.„ Ispričao se Marko i pošao.
Još je danima Marko pručavao spise. Nije poznato što je sve spoznao, tek poneki djelići. Iz dana u dan je bio sve bljeđi i mršaviji, jer svaki dan je iščupao dio sebe i bacio ga idejama koje su ga slasno progutale. A ideje kao ideje, protjerane, sve brojniji beskućnici i zgubidani, bole rahlo moždano meso, u hodnicima moždanih vijuga tukle se za komad toplog mjesta – redom izbačene iz raznih svratišta kopale, rovarile, žvakale ostatke hrane…
Potom je počeo obilaziti polja, penjao se na okolne planine, otišao na izvor Cetine da razgleda crkvu Sveti Spas i stećke, fotografirao ih, pa donosio kući da ih dešifrira. Povremeno je lutao gradom nabivši na glavu šljem koji je našao u polju. Jednom prilikom je zaspao u Litrinom oboru. Litrina baba je imala problema sa inkontinencijom, iskradala se poput psa mokriti vani, jer da joj dobro čini da joj se pod šotanom provitri ona stvar, a i da neće ona nosit nikakve pelene ka mala dica. Tako je oko 6 sati baba izašla iz kuće da se popiša pod omiljenim stablom. Još mamurna, ispustila je mlaz na Markovu nogavicu. Skočio je kao oparen. Kad je ugledala šljem, počela je vikati:
„ Ljudi, ljudi, poče je rat! Diž’te se na ustanak, po vrtlovima su se rasporedili i polegli fašisti!“
Marko se dao u bijeg, no nije izbjegao udarac motikom u leđa.
Litrina baba je postala poznata kao prvi ustanik u ratu koji nikad nije ni počeo.
„Ova etapa je ionako završena. Nastupa sljedeća, jer nakon prethodne, logika nalaže, ide sljedeća, kao što i prije sljedeće, ide prethodna.“
Zadnja koja je Marka vidjela živog bila je Cetina dok se kotrljala i spuštala pretila od silne vode. Priča se (uvijek se nešto priča da jezici ne bi odrvenili) da je Marko zaključio da se tajna krije ispod vode, jer ako je u pitanju potonula Atlantida, najvažniji stećci moraju biti pod vodom. Priroda nosi svoje tajne, ljudi ih hoće oteti, no ona otima one koji je previše ispituju i šalje ih da otplove Letom, rijekom zaborava. Nalet vode je bio strašan i bacao je Marka u gudure, umivao ga pjenom, pa ga ponovo povlačio po dnu. Kao i svaka nevera, i ova se stišala, a Cetina se vratila u svoje korito ostavljajući za sobom blatnjava polja. Ljudi su navraćali da pogledaju što im je ostalo.
Jedan od njih je bio i kovač. On je našao Marka, no Markovo lice je bilo neprepoznatljivo. Pokraj njega je stajao mali reljefni stećak. Kovač je pao na guzicu.
„Evo ti ga na, počeli izlazit mrtvi.“
Brzo se dignuo i otrčao. Sutra se vratio i bacio u Cetinu prašnjavi kovčeg. Marka više nije bilo. Brišući znoj sa čela, prozborio je:
„Ubacili su se. Triba zvat vojsku.“