Rajko Glibo: DAH OPATIJE

 Prvi put u životu suputnica me nije mogla pogledati pravo u oči. Ima nešto? Ima, ima! U Opatiji sam treći put.. Mislio sam da se već dobro poznajemo ja i Opatija.baš kao ja i gospođica koja nas u hotelu poslužuje. Namignuh joj dok nam je na stol stavljala piće. Nagela je glavu u stranu. Nije se nasmješila. Samo me upitala:
                – Zašto?
–          Pogledao sam joj pravo u oči.
–         – Zato.
–         Oh, zaista vrlo dobar razlog
–         Jedna ufinjena gesta. Zaista više se nije imalo  u tom trenutku što kazati.
–         Ona pogled svrati na mladu damu do mene.
–         – Dobar je!
–         – Tko?
–         – Vaš kolega
–         – Ne znam! Možda?
–         –Ali on je dobar dečko. Vama će se zbilja svidjeti.
–         – Kako znate?
–         – Svi ga vole
–         – Zašto ga onda Vi ne volite?
–         – Zato što ga svi vole.
–         Šutimo i gledamo razglednicu Opatije svatko u svom obzoru. Malo prije
smo šetali. Opet sam zapanjen galerijom živih portreta kroz koje sam i pokraj kojih sam prolazio. Prepoznajem mnoge malo izgledom, malo jezikom Nijemce, Italijane, Francuze, Ruse, Poljake, Slovence i da ne nabrajam. Prošao sam dosta svijeta., ali na ugođaj šetnje kao u Opatiji nigdje nisam naišao. Taman kada me počelo kopkati pitanje zašto sam poveo  moju simpatičnu damu u Opatiju gdje su, njezina vanjština  i geste koje iz trenutka u trenutak očituju mrve balkanluka koje nju čine mnogo nejačim mamcem doskoči mi nešto kao poluodgovor. Poveo sam je dijelom zato što je tako ona htjela („Tako se to radi, kolega dragi“) a dijelom zato što je njezin otac bio moj bankar u najgrubljem smislu riječi::on mi je plaćao izdržavanje kada su mi svi drugi okrenuli leđa. Razbor me opominje da budem pristojan.. Nakon odmora ona  će  se vratiti među prizemljaše gdje i spada. Ja uživam i činim sve da moja kolegica punim plućima uživa cjelovitost opatijskih dragulja i grada u cjelini. Aaaaaah, Opatijo, Opatijo!!! Ugođaj se tvoj u srce ureže. Neka tvoja fina klima zari polje moje duše. Tvojim dahom, Opatijo, najbrže se ovedrim. U tom dahu punom slatkica od ljudi, stvari i ambijenta, moj duh  omamljen prizorima, uradak svoj nekako spontano i u veseloj auri gotovo svaki put iznjedri. O uspješnosti iznjedrenog i eventualnoj manjoj uspješnosti razmišljam kod dorade i brušenja uratka daleko od ovog grada bogatih ugođaja. Čini mi se da baš ja dublje shvaćam zašto su u ovaj gradić navraćali kroz njegovu nedugu povijest mnogi umjetnici, glumci, slikari, pisci. Navraćali su zato što u Opatiji njih, uz sve ostalo, dodatno odmara i njihova intelektualna i umjetniička djelatnost koja se događa spontano i baš tu, u mjestu u koje su došli na odmor, u kojem borave kao u posvećenom mjestu i iz kojega odlaze da opet dođu.
          Htio bih da kažem koju riječ o mojoj supunici.
          Neuobičajeno dugo vremena među nama ništa praktičnog, ili vrijednog nije  bilo. Ničega iole vrijednog, osim rijetkih poljubaca ( i sada ih se sjećam sve ijednog do najsitnijih pojedinosti). Što se mene tiče, takvo je stanje bilo daleko od standardne prakse, jer sam po naravi ponekad prijek, loše skrivano nestrpljiv i brzo prelazim na djelo.. Da ste slučajno kojoj od desetak ( možda koja više) teenagerki u  gradu mog obitavališta, kazali kako se Rajun Kikonjin sastaje s jednom mladom damom mjesecima, a da s njom još nije spavao sigurno je da bi se cerekale kao lude i najozubiljnije posumnjale u ženstveost mlade dame. Međutim, znano je, stvari su stajale nekako iščašeno i sasvim drukčije.
          Jednostavno nisam znao što da radim.
          Molim vas nemojte me krivo shvatiti i ove moje riječi uzeti odveć doslovno. Ma, ljudi moji? Sve sam ja finte znao.. Ali se jednostavno nisam ohrabrio da ih izvedem. Plašio sam se da ona ne dočeka smijehom ono što sam držao tradicionalnim, blagim, romantičnim ( u svemu neodoljivim) stilom.. Plašio sam se da me ne odbije, a bojao sam se, isto tako da me ne  prihvati iz krivih razloga.. Ovim buncanjem želim reći kako su moji osjećaji  prema njoj bili drukčiji, a nisam znao što pametno da kažem pa ni koga da pitam. („Trebalo je da pitaš mene“, reče mi ona u dogovoru o odlasku u Opatiju.)  Počeo sam nakon toga da drukčije osjećam prema njoj i prema svemu što je ona i u svezi s njom. Vrati mi se u sjećanje da sam joj poodavna u jednoj zgodi rekao: – Slušaj me ti, narcisoidna mačko nisi baš tako famozna kao što misliš. Lice joj je tada  očitavalo povrijeđenost, a ja joj se iz prkosa nikada nisam ispričao.
          Prošao je kao vjetar još jedan ljepotom nezaboravan dan u Opatiji, njoj prvi, meni tko će znati koji? Večer je. Zaključani smo u našoj sobi. Čučnuo sam kraj njene stolice. Ona razgleda neke slike. – Pogledaj ovu!- reče mi ubacivši mi sliku u ruku. Dobar komad. Ima se što gledati. Podignem sliku uvis i motrim iz donje perspektive. – Ne, ne, oooh ne, mili! Ne gledaj moju prijateljicu ispod suknje odozdo! Nabra čelo i kao fol namršti se.  – Mila, ja svake sekunde umirem od želje da legnem sa tobom. Mirno je zaklopila albumčić sa slikama, odložila ga pa  položila ruke na moj vrat.
          Sve se zbilo odjednom. Baš sve.
          Naš prvi tjelesni dodir potpuna je suprotnost našem prvom verbalnom susretu. Sve je teklo neobično odmjereno, blago i nježno.  Da je ona u biti takva to nikako nisam moghao zamisliti – prozračna i nježna, s tako lakim i milim dodirom, naglo narasla ženstvenost i osjećaj partnera.  Zapanjila me da ne kažem šokirala me moja reakcija.  Bio sam opijen i u jenjavajućem transu još blag, a k tome još izrazito nježan. Je li to onaj pravi Rajun Kikonjin? Dva bića-dva čuda. Odlutah na sekund na onu jedan klokan – jedan dolar. Sve do našeg sraza vidio sam  prijateljicu samo zakopčanu do grla. Pomalo me iznenadio i zlatni križić na njezinim prsima na lančiću koji se ne može otkopčati. Imala ga je, dakle, na prsima i sa mnom u krecetu. Pa dobro, Križič se može nositi iz vjerskih, sentimentalnih i mnogih drugih razloga. U jednom momentu odmora sutrašnjeg predivnog  popodneva, u jednom od onih trenutaka kada je sve važno i ništa nije važno, kakvih je u Opatiji do mile volje, zagrlih je zagrljajem svoje provincije, a ona me upita: : Jesam li dobra? Osmijehom joj uzvratih odgovor i ona se zaskoči u neuobičajeno dug zagrljaj šapćući mi u uho
– Hej, Rajune Kikonjin, jesam li rekla da te volim?
– Nisi, rođena, nisi.
– Zašto me tako dugo ne pitaš?
– Iskreno ti velim, bojim se!
  Sad me već jednom upitaj!
– Rođena, volim te?
Podiže mi glavu sa svoga vrata, pogleda me pravo u oči svojim pogledom kao
bljeskom koji je nekako upitan i znatiželjan i u kojemu  na moje pitanje: -Što ti misliš? zrcali se odgovor kroz ponovljeno treperavi šapat: Puno, puno te volim, Rajune Kikonjin.
          Opatijo tiha, motrim te dugo, malo s ove, malo s one strane. U tebe se najradije sklanjam od „tragičnih heretika“ umreženih mrežom terora u kojemu se naizmjenično smjenjuju mrkva i batina.. Sa zlim činima crne silnice, možda ponekad i nesjesno, još za života urastaju u povijest zaboravljenih duša.. Opatija ostaje kao biser koji obje strane svoje razglednice uspješno nadopunjuje. I naočare na posjetiteljima Opatije izgledaju drugačije. Kao da se smijulje.. A čim iz Opatije odemo sve te naočare poprimaju druge nenasmijane oblike. Što se tiče mene, u Opatiji sam i kada u njoj nisam. Pomisao na nju u meni zatvara vrata svom šarenilu silnica raznobojnog zla. Svi ogrisci moga života  tvojom razglednicom obojeni postaju bogatim izborom slatkica.
          Jedno vrijeme naporedo su odrastale i stasale moje dvije ljubavi. Onda je došlo vrijeme kada su me izdašno i podjednako nadahnjivačle obe. Poslije upadoh u razdoblje u kojemu su te dvije ljubavi  u nekom prešutnom srazu. Razglednicu moje izabranice vrijeme neumoljivo čini sve manje privlačnom, ali zato mi sve potrebitijom, a razglednicu Opatije sve privlaćnijom i dražom. Sve se malo uskomeša pa se vraća u svoju bonacu. Opatijo primamljiva! Opatijo umiljata, majušna,  nježna i voljena. I kada me više ne bude na ovome svijetu znaj da sam sa tobom i u tebi i da smo obostrano jedno drugom u srce urezani. Samo da ti još ovo šapnem: Odlazak iz tebe među pretežito mrakaste osobnosti, vjeruj mi, nikada nije ugodan.
                                                                 K  r  a  j

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *