Nikola Šimić Tonin: Životni križ

Jednoga jutra…što bih sve dao da se to jutro nikada i nije uobličilo novim danom… probudio sam se sretan, nestvarno sretan, ustrašen od siline sreće što me obuzimala… nestvarno sretan Bila je subota ujutro oko 7 sati. I sam sam se začudio zašto sam ustao tako rano, nešto mi nije dalo spavati Cjeli sam dan razmišljao o tom jutru, koje je donijelo dan, dan koji me obilježio, obilježio za čitav život… Jer uvijek kad bi se digao ovako rano, nešto bi mi se …nešto loše desilo. Navečer oko 17:30 Došao sam doma s treninga, trenirao sam ples, karate… i mama me je zvala za stol.
Upitala me:
– Sine, kako bi ti reagirao da se ja i tvoj tata razvedemo. Ovakav, onakav, svakakav, stao sam ukočen jer nisam znao što da joj kažem. Razmišljao sam i razmišljao. Nakon 15 minuta još sam stajao i u glavi mi se vrtjelo, oni se svađaju svaki dan i tako iz dana u dan, a ako kažem da nemam ništa protiv možda ću se riješiti tog problema, tih svađa… Na kraju sam odlučilo reći ću – nemam ništa protiv pa što bude. Otišao sam u svoju i sestrinu sobu i legao u krevet, cjelu noć sam razmišljao o tome, probdio cijelu noć… Sestra me upitala -što ti je Josipe – brzo sam i spretno odgovorio- ništa. No ona je znala da nije nešto u redu jer me najbolje poznavala od svih.
Ujutro sam se probudio…probudio kažem…znam da sam sanjao…siguran nisam da sam i u jednome trenutku oka sklopio…Bila je mlada nedjelja tko bi rekao da na mladu nedjelju može se desit išta loše, došli smo u Drage moj budući dom. Spremi li smo gradele i uživali. Ali moja mama je noć prije razgovarala s mojim ocem o rastavi braka mome tati su razne misli prolazile kroz glavu. Otišao je na selo kod moje bake i sve joj to ispričao. Baka je na to čudno reagirala i nije htjela ni s kim iz obitelji razgovarati. Osula je po mojoj majci drvlje i kamenje faleći na sva usta moga oca, …ta gdje će naći ovakvoga čovjeka, po svemu prvoga u selu, o svakoj slavi, zdravici…digao joj se rep…nuh vrag joj sriću izio vidjet će ona sukim je se izvratila…vratit će se ona u Bosnu odkle je i došla…primi sirotu na svoju sramotu… Ma ako ne nađe sam drugu ja ću mu je naći…još on može koju curu zauzeti…vaki rumen ko rumena jabuka… neš ti nje, i sriče su njom…žali Bože ove dice…A i ti Bože svakom dicu daješ…A lipo sam mu govorila, ni tu sriće…di ćeš nju s toliko izučenih škola dovest na selo…gospoja…učteljca…neš ti…Nakon mjesec dan pokrenuta je brakorazvodna parnica. Odjedanput je cjelo selo pričalo o tome. Svi smo u čudu ostali kad je moj djed Marko došao kod mene u Polaču. Bili smo samo ja i moj otac doma. Djed je počeo govoriti o tome, otac je rekao da to nije istina jer ga je bilo sram da se rastaje od moje majke jer uvijek je držao distancu da bude uvijek na dobrom glasu u selu, živeći više za druge, nego za nas…često je naša kuća bivala seosko odmaralište za druge, u kojoj su svi prije imali mjesto za obiteljskim stolom od nas samih… Tu noć vratio sam se u Zadar u svoj tadašnji dom jer mi je sutra škola i morao sam spremiti stvari. Sutra sam se probudio u nekom čudnom osjećaju, u goloj vodi, slutnje… i obukao se, uzeo marendu i izašao bez pozdrava majci i sestri Josipi, oni su u čudu za mnom gledali, došao sam u razred sjeo za klupu ne pozdravivši svoje najbolje prijatelje. Bio mi je prvi sat hrvatski, bio sam zamišljen, negdje daleko… Učiteljica me nešto upitala, a ja je nisam slušao rekla mi je Josipe izlazi van, ja ne dopuštam da na mom satu mene netko ne sluša!!!!!!!!Ja nisam učiteljica zidovima, mada i zidovi imaju uši… I usput da ti kažem dobio si jedan. No mene to tad nije puno diralo. Mislio sam u sebi alo ljudi moji roditelji se rastavljaju za mene svijet propada mislio sam se, a ona bi da sad slušam nju. Neš ti…
Jedino u što sam postajao siguran iz dana u dan bivalo je to da se od gorega može dogoditi gore, i kada misliš da gorega nema, i ne može biti. U moju babu kao da je ušao sam vrag, ili kao da nikada iz nje nije ni izlazi…ženska glavo zar se Boga ne bojiš-pokušao ju je primiriti moj dobri did Marko, šta to djeci činiš…dovodeći iz dana u dan u našu kuću moguće za udaju djevojke, raspuštenice, udovice i koga sve ne…nema ovdje dok ja uzde ne uzmem u svoje ruke…Novčano podržavana od moje tetke nije mirovala ni kada spava, a spavala očito nije…provaljujući nam u kuću u koju smo otišli živjeti, a koju je darovnim ugovorom otac darovao majci, a baba ga nagovarala da povuće taj darovni ugovor….A kako je došlo do toga darivanja priča je za sebe, pa ću i nju u kratkim crtama, slovima, ispričati da bi jasnija bila priča koja slijedi, na žalost priče uopće nema, slijedi ispričani života, pisca života…Moj otac je bio pokrenuo neki biznis, obrt po naški, restoran s janjetinom, a on onakav kakav je, neodgovoran, nošen onim lako ćemo, pa kad te svijet uzme pod svoje, oprosti ovome, oprosti onome, dugovi su rasli, sustizali jedni druge. Onda se počeo zaduživati na sve strane bez našega znanja, okruživati sumnjivim ljudima, s vječitim đavoljim odvjetnikom na svojoj strani, babom, koja je za svaki njegov potez, aman baš svaki imala opravdanje. Dok je did Marko u nevjerici vrtio glavom, Njemu je tu nešto smrdilo..Mati je kao djevojka došavši u Zadar, preuzela brigu o jednoj staroj zadarskoj obitelji koji su joj ugovorom obečali ostaviti stan ako ih dohrani. Tako je i bilo. Baba je taj stan držala na oku, nagovarajući mamu da ga proda tetki, ona i njen su muž i živjeli od toga, obogativši se kupujući jeftino, od naših i od srba kuće i prodajući, bolje reči preprodajuči ih, peruči novac kako je to dida govorio, to perući nikako mi nije išlo u glavu… nije to ono što ti misliš, viša je to matematika, govorio je dida gledajući moju zbunjenost, a o lihvarenju još jedna didina riječ da i ne govorim, tako da je i moga oca dovela u dužničko ropstvo, e to sam već razumio, nešto od toga mi je objasnio i vjeroučitelj Kada je se taj očev obrt oteo svakoj kontroli, a posjete lihvara postale sve češće, prijetnje sve otvorenije, a nasrtaji oca na majku svakodnevni, sa zahtjevom da proda taj stan. Mati je govorila da ako moradne prodati taj stan među njima je gotovo. Na žalost morala je, zatraživši da za novac koji da ocu za dugove on sačini darovni ugovor, da daruje joj kuću u Dragama, sa čime se baba nije složila nikada, pa ni danas dan, stupivši na scenu, bolje rečeno sa njihove životne scene nije nikada ni slazila…Kada bi mi otišli u školu, mati na posao, ona bi sa tetkom provalila, promijenila vrata, onda bi se vratili mi pa ta vrata zamjenjivali onim prvim, onu mrvu života živjeli između policijski izlazaka i očevida, zapisnika socijalni radnika, gledajući u babu koja bi sjedila na skalama s krunicom u rukama sa svim zlom koje čini nama…i nije se dala pomjerit s njih…jedan je policajac rekao-da je to moja mati ja bih je nabacio na rame i odnio kući…Kada bi joj moj otac pokušao što reći ona bi samo polu tiho izustila-mali…i on bi ostao bez riječi. Počela je okupljati selo…širiti glasine…onda se i sukobila s mojom majkom te je majku izgrizla po rukama, pa je prijavila da je ona nju napala…polažući pravo na apartman u kojemu smo živjeli iako nikada nije ni dolazila tu, iako je bila prijavljena i još jeste u Austriji gdje je primala i još uvijek prima pomoć za izdržavanje i egzistencijalni minimum…Onda su počeli dolaziti i još dolaze odvjetnici…sudski pozivi…ročišta…babini rođaci…krivokletnici…Kako se ti ljudi Boga ne boje…E neće uživati ako je mislila, neće dok je mene živa, neka se vrati, smota rep, i sluša neće joj falt ni tićjeg mlika… jednoga K…nikada ni jedna nije ostavila…Najnovije je to što je optužila moju majku za duševnu bol za što je ishodila i nekakvo uvjernje…dida kaže para vrti di burgija neće…kriveći tetku što joj glavu nosa…i u uvjerenju navela…kontrolni pregled: pri pregledu iznosi realitetne životne okolnosti zbog koji je uznemirena, zabrinuta, povremeno joj se vračaju slike, napada na nju, naime ne slaže se sa bivšom nevjestom, koja joj je prijetila sjekirom…Na satu vjeronauka pitao sam vjeroučitelja koliki je grijeh željeti nečiju smrt, on je se prenerazio kada sam mu rekao da bih se ponovno rodio da mi baba umre, a i mnogi oko nje…ni Bog neće svašta oko sebe i bez nje dosta vragova ima moj Josipe…tješio me djeda…što ih ne pusti…uvik je se kretala u njih…od prvoga prvcata dana…nije vridilo govorit vragu moj Josipe…onaj tvoj čaća ka da se nije odvika od sise…orepatio a još se uz mater svija…ni tu njanci ni kap moje krvi…veče ti je dijete moj Josipe on od tebe…davno si ga ti s pameti prebacio…znaš da rado ne stajem ni na ničiju stranu ali ne valja šta ti mteteri čine…Bog sve vidi…još će i čaću ti uvući u to vrzino kolo mržnje…ne daj na mater Josipe to je sve što ti mogu reći…neću ja još dugo, ona će me pod zemlju otjerati…s njom sam već odavna s jednom nogom u grobu…Ko na privid živimo…od suda do suda, tužbi, prijedloga za osiguranje novčane tražbine i određivanje mjere nalogom za obavljanje određenih radnji… od svađe do svađe…Dobroga dida Marka već godinu dana nema, ono ćega se bojao obistinilo je se, i čaća je u vrzinome kolu zla…viđamo se na sudovima, razgovaramo u nazočnostima socijalnih radnika, sudskih i policijski službenika, ali ne gubimo vjeru u Boga, istina će pobijediti… Bogu je ime istina…Upornost babe nameče se kao bolest, kao opsjednutost..Kada je se povela rasprava o podjeli one kuće gore u Polači, baba je uz tatu jedva dočekala frajericu, kako je nazvala Snježanu, za koju se meni prije činilo da je Snežana, što mi ne bi smetalo da je osoba na svome mjestu. Naprotiv mlada je to žena koja je se zapustila, pravi ženski proleter, da se poslužim didovim rječnikom, gdje joj je glava tu joj je i guzica…Prije izgleda kao osoba koju je baba dovela sebi…Mama ja ću mu roditi petero djece pa će mo onda vidjeti što je čije…To čeri Bog te blagoslovio ,likovala je baba, neče se tu neke Bosančine širiti na mome…I Tuđman koji ih je pustio nami, sad bi oni da upravljaju nama, jest vako, od šake do lakta…U među vremenu i mama je našla nekoga, književnika, da nije završila bi na Ugljanu noseći se sa njima, valja se tome iverju zla oduprijeti…zlom naoštrenih očiju…On i mama su potpisali da ono što su stvorili u braku ide djeci, a o onome što zajedno stvore dogovoriti će se, naime i on ima dvoje djece, kojima je ostavio sve, prije svega mir…Kada sam ja to zatražio od oca, da napravi, napiše isto on je prestao govorit sa mnom, odbijajući da se vidimo, na moje pozive je gluh, ne odgovara, kaže da držim materinu stranu, da se odlučim opredijelim, tko sam, kome naginjem više, a ja imam samo jedno srce, jednu ljubav, onih sam koji me hoće a neću da me se dijeli, da me se prisiljava. Ma šta da učini on mi je otac, volim ga ali ne volim to što radi i ne da mi se pomiriti s time…To nije s Božije strane…kako bi rekao moj dida Marko…Laka mu bila hrvatska gruda, Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna neka mu svijetli…Počivao u miru!

Nikola Šimić Tonin

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *