Iva Tkalec: Pokušaj-pogreška

Gledam u mrtvu točku ispred sebe, u prazninu, u bjelinu zida, u svjetlucavu prašinu koja titra ispred mojih očiju. Ne gledam u ništa. Gledam ali ne vidim. Tupost. Praznina. Misli mi dolaze nenadano, neočekivano, jedna za drugom, bez reda i bez smisla. Osjećam kako mi se oči vlaže, želim zadržati smirenost, iako nema nikoga, nikoga oko mene, nikoga tko bi vidio ili osudio moju slabost, trudim se ostati smirena. Iznenada, na licu mi se pojavljuje blagi osmijeh, napola tuga, napola radost, uspomene, sjećanja, podižem ruku i naglo je spuštam shvaćajući da ispred mene više nema lica koje mogu dodirnuti. Uspomene. Sjećanja. Zadnjim snagama pokušavam zadržati nakupljenu tugu, suze, emocije, žive uspomene. I briznem u plač.
Naglo se dižem. Rukavom brišem suze, ispuhujem nos i pronalazim ogledalo, moram se dovesti u red. Sekunda, dvije, tri, duboko dišem, brojim još jednom, sekunda, dvije, tri, i stajem. Tišina. Tražim nešto za obući, živih boja, veselo, pomalo neozbiljno, nešto što privlači pažnju ali ne upada u oči. Gledam svoje lice u ogledalu, crvene oči, ali smiren izraz, neutralna nijansa. Popravljam kosu, mičem je sa lica, sakrivam tragove plača oko očiju, dobro se pogledam i nasmiješim. Idemo.
Izlazim iz stana, svakodnevna rutina, poznati smjer, poznato vrijeme, sjedam na bicikl i ponovno osjetim tračak nade. Metoda pokušaj-pogreška, pokušaj-pogreška, zaista do sada je opravdala naziv. Možda će ovaj puta sreća okrenuti lice, možda će pogreška postati uspjeh, pokušaj-uspjeh. Prva ulica, druga ulica, prolazim semafor, pješački prelaz, promatram ljude. Pogledom tražim nešto što bi mi privuklo pažnju, neku malu nadu, neki značajan pogled. I pronalazim ga. Pokušaj-…. Vidjet ćemo.
Pratim ga u stopu, usporedo s njim sa druge strane ceste. Novi bicikl, ne vozi prebrzo, sportski tip, čista odjeća, tamne oči. Uvjeravam se da na cesti nema automobila, ne želim da me tresne, i naglo skrećem ulijevo prema njemu, prema njegovom biciklu. Ruši me. On me ruši. Padam, čekam reakciju, onu očekivanu, ispričavanje, zbunjenost, osjećaj krivice, ali i onu koja bi možda mogla uslijediti. Možda, ako mi je danas sreća naklonjena.
Ispričava se, pomaže mi da se dignem, ja tupo gledam, prvo u pod a onda u njegove oči. Ovako, iz detalj plana izgleda još bolje, još poželjnije, još potencijalnije. Zadržavam pogled, nekoliko sekundi predugo, namjerno, želim i drugu reakciju. Pita me, da li trebam pomoć, da me podigne, je li nešto slomljeno, da li sam dobro. Jesam, u redu sam, nisam pazila, ispričavam se. Progovaram, «Jesi li možda za kavu?»
…-Pogreška. Zbunjeno me gleda, odmahuje glavom, možda mi je loše od pada, ukoliko mi ne treba pomoć, on sada žuri. I odlazi. Dižem se, poderana zakrpa na hlačama, ali meni nije ništa. Manja materijalna šteta. Odlazim sama popiti kavu. Konobar me pogleda, progovara, govori kako možda ne bih trebala voziti bicikl, izgleda da svakodnevno padam.
U pravu je, ali ja više ne znam drugi način.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *