N e s a n i c a

– … Bojim se da opet neću moći!
– Misliš?
– Znam! Uvek mi je tako. Zalud svaki pokušaj…
– Čemu takva i tolika malodušnost?
– Nije malodušnost, nego priznanje. Moj biološki sat previše žuri i ničim ga ne mogu usporiti. Prestigle su me godine.
– Mlađa si od mene. Da nije posredi nešto drugo o čemu ne želiš da govoriš?
– Nema drugog! Jednostavno, biologija!
– Pokušaj ovako: zamisli da smo večeras prvi put zajedno i da se posle ovog zadugo, možda i nikad više, nećemo sresti!
– Otkud ti takva misao?
– I da sve ovo radimo krišom. Kao da smo se posle mnogo godina
ponovo, a slučajno sreli na peronu neke usputne stanice, uzeli sobicu, u hotelu, blizu autobuske stanice, kako bismo konačno odgonetnuli ko smo nakon svega što nam se u međuvremenu dogodilo, ima li nas i otkud tolika čežnja nakon brodoloma.
– Ne misliš valjda da smo dotle stigli? Da smo suviše dugo zajedno, da smo bez tajni, a time i bez izazova? Da smo toliko daleko..?
– Pokušaj da se setiš one novogodišnje noći, naglas i o svemu…
– Opet…
– … krišom. Bez svetla. I bez straha. Kao da nije bilo prvi put…
– Ne mogu!
– Imala si…
– Nemoj!
– Bila si tako…
– Molim te, nemoj opet! Ne mogu! Sve me to još više poražava!
– U redu! Hoćeš li da ti ja sve ispričam, ali tako kao da će nam se sve to tek dogoditi?
– Nemoj! Biće mi još teže. I to smo već pokušavali, a ja sam potom bila još tužnija. Kao da se sve to dogodilo nekom drugom. Kad o tome govoriš, kao da gledam film u kome neko igra mene, a i ti si neko drugi. Onaj koji je odavno otišao, a za sobom je ostavio dvojnika. Jedino ih ja mogu razlikovati…
– Vidiš da nije reč samo o biologiji!
– Jeste! Biologija je u osnovi svega! Prošli smo! Dogodili se! Okrunili se! Više nam ni glas nije isti…!
– Neminovnost! Razumem. Time se, doista, valja pomiriti, ali i radovati se svemu onome što nam je još preostalo. Nakon svega, ne bih ni voleo da je drukčije, jer – moglo bi biti i gore, mnogo gore.
– Zar ne bi bilo lepše da je sve to išlo malo sporije, lagodnije, bez kojekakvih trzavica, gluposti, kratkih spojeva..? Bez bolesti i rata? Bez selidbi i tolikih neizvesnosti koje nas godinama prate?
– Ne sporim ni to, ali razmisli malo i o onim još strašnijem, o udesima drugih kojima su se zatno pogubnije stvari dogodile! U odnosu na njih, mogli bismo reći da smo još i dobro prošli. Dakako, tuđe zlo nikada ne primam kao utehu, nego kao opomenu, ali u odnosu na njih, mi smo, svemu uinat, ipak zajedno. Žiivi smo i pomalo zdravi. Tu smo, jedno uz drugo. Toplo nam je i nikada nismo sami bilo šta da nam se dogodi…
– Blago tebi! Govoriš samo o onom što vidiš na svetlijoj strani medalje, iako oboje znamo da ti je lepo samo dok o tome govoriš.
– Uvek je lepo i uvek, koliko-toliko, dobro. Vidim i onu drugu stranu, ne brini! I ona je potrebna, iako je tamna, puna straha, izbrazdana ožiljcima… Tamom i bolom još više se pojačava svetlost na onoj drugoj, vedrijoj strani. Pogledom u nju, bolje se vidi i ono što je iza nas, a manje me boli ono zasigurno još teže što takođe neminovno stiže, što nas čeka. I više mi nije toliko važno kad će se, nego kako će se dogoditi. Razmisli i o tome šta bi se dogodilo, s tobom, ili sa mnom, da se tako dugo nismo oslanjali jedno o drugo, ili da nekog od nas više nema…
– Mislim o tome često, ali opet ne na takav način kao što to činiš ti. Tebi to daje krila, leči te, čini te mlađim, osmehuje te… Kao da si iza svojih godina. Kao da nikada nećeš ostariti, a mene…
– Pokušaj!
– Ne vredi! Sve je to velika zabluda! Sve je prošlost čemu god bih pogledom još mogla da se osmehnem. Biologija!
– Kasno je. Biologija me najviše zabrinjava kad ustajem.
– Znam! Opet dugo neću moći da zaspim, a ti – čim se okreneš.
– Sutra putujem i bojim se da da neću čuti budilnik.
– Uvek je tako. Ja ću ga sigurno čuti.
– Dok sam na putu, o svemu ovome dobro razmisli!
– O čemu?
– I o biologiji, ali o psihologiji ljudi u našem dobu, s našim iskustvom posebno. Samo, sa one vedrije strane, ako ikako možeš. O ovom razgovoru ponajviše!
– Rekao si to s takvim prizvukom u glasu kao da mi pretiš. To ne liči na tebe.
– Više kao upozorenje. A kada je reč o pretnji, ona je uvek ispred nas. Nikad iza. U tome se razlikujermo. U tome je suština svih tvojih nedovoljno odlučnih pokušaja, svega onog što pravdaš biološkim otkucajima.
– Ipak, kao da mi pomalo i pretiš!
– Ne! Zar ne prepoznaješ moj strah?
– Ne! Čega se bojiš?
– Da se neću vratiti s puta, ili da te po povratku neću zateći.
– Ludice moja! Tako nešto uvek je moguće. Biologija. Sad pogotovo.
– Da se ne vratim?
– Ne! Da me nećeš zateći.
– Mogla bi otići? Zauvek?
– Da, ali ne tamo i ne tako gde bi i kako bi ti mogao bez mene!
– Ovako bismo mogli i do jutra. Laku noć, dušo!
– Laku noć, srećo! Blago tebi kad odmah možeš da zaspiš.
– Razmisli! Pokušaj…
– Hajde, spavaj! Noge su ti uvek otkrivene. I nemoj da mi se ne javiš čim stigneš!
– Nemoj da me ne sačekaš!
– Ne brini! Biću tamo pre tebe!
– Dobro je… dobro je…

***

P. S.
«Prošle srede, u Somboru, u Ličkoj ulici broj 166., pronađen je leš Ljubice Tišme (52). Prema rečima Stanka Bogoljubića, istražnog sudije Okružnog suda , ona je podlegla od rana koje su joj nanete nožem u vrat. Osnovano se sumnja da je ovo krivično delo počinio njen suprug Ognjen Tišma ( 61) koji je u petak pronađen u Beogradu posle pokušaja samoubistva skokom sa Brankovog mosta i koji je od posledica pada preminuo. Inače, članovi porodice Tišma su već tri godine izbeglice iz Lapca, gradića u Lici.» («Tanjug»-«Politika», vest objavljena na dan Svetog Save, 1996.)




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *