Tamara Kesić: Iza parka

Utrčavajući u gradski autobus iz Tepićeve ulice potpuno mokar od ljetnjeg pljuska, Vanja sjede uz prozor cijedeći rubove farmerki.
Rijetko se vozio autobusom po svom gradu, najviše tri ili četiri puta u životu, ali ne zato što je Banja Luka suviše malen grad pa za prevozom nema potrebe, već više zbog kruga, čije je granice Vanja uspostavio i ne prelazi ih nekoliko zadnjih godina. U tom okviru ima sve što mu je neophodno. Osjećajući se kao kod kuće u svakom njegovom dijelu, postao mu je začuđujuće lijep, i sve što dolazi izvan njega činilo se manje vrijednim. Zato, nije postojao razlog da odatle izlazi.
Autobus se kreće sporo, sporije nego da je nastavio pješke.
Stan njegovog ujaka, trenutno prazan, osim kanarinca kojeg je obećao redovno hraniti, nalazio se na samoj ivici kruga, ali je autobus, zaobilazeći naselja, prelazio više od polovine grada, neprekidno izlazeći izvan njegovih okvira.
S nekim blagim prezirom Vanja se nagnu nad prozor posmatrajući nizove jednospratnih kuća ispresjecanih kratkim slijepim ulicama. Suviše pravilno raspoređene za njegov ukus, učiniše mu se beživotnim, dosadnim. Njihove jednolične fasade proviruju ispod duge zajedničke ograde koju je svako prefarbao različitom bojom ne bi li se lakše odredio početak i kraj dvorišta.
Upoređujući svoju ulicu s ovom, osjeti se ponosnim na kafane, trgovine, šetališta, uostalom, na sve što se u njoj nalazi. Sa toplinom koju ima, nije bilo smisla mjeriti je s nečim drugim i on nastavi čistiti farmerke.
Pred samim izlazom iz tog naselja koje se završavalo mostom i počinjala dugačka aleja uz fudbalski teren autobus stade pored ivičnjaka. Hrpa pokislih ljudi gurala se na vratima i unutra postade zagušljivo. Ulazeći s vana, benzin se mješao s mirisom trošnih sjedišta, pa Vanja otvori prozor iznad svoj glave. Park osvijetljen slabom uličnom lampom jedva se nazirao kroz kišu. Više šumarak zaklonjen s nekoliko žbunova i jednim orahovim drvetom imao je svega dve klupe i kameni zid u visini struka, što se s te strane ulice ne može vidjeti, ali, odnekud, Vanja je to znao.
Propinjući se ne bi li vidio kako zaista park izgleda i s čim ga je zamjenio, Vanja ugleda zgradu, oronulu i sasvim kockastu, malo skrivenu onim orahovim drvetom.
I trbuh mu se stegnu.
Petnaestak godina ranije živio je s roditeljima u jednom od njenih stanova. Uzak, sa svega jednom sobom imao je još samo trpezariju odvojenu plastičnim paravanom, iza kojeg je spavao otac, a on s majkom dijelio kauč u sobi. Za nekoliko mjeseci provedenih u toj zgradi pamti, uglavnom, majčinu paniku zbog kukaca koji su izlazili kroz podove. Sva u strahu da ih ujutro ne zatekne pod jastukom, pred spavanje bi istresala posteljinu i zasipala rubove kreveta praškom. Zbog toga, Vanja je imao zabranu da bos hoda po stanu i majka mu nabavlja duboke vunene čarape s oštrim dlakama koje su mu oduzimale noge sve do koljena. Njegovo sedmogodišnje tijelo, još meko kao plastelin, teško je podnosilo prašinu koja se nije mogla lako izbaciti, pa bi se po cijelu noć češao, što zbog vune, što zbog umišljenog osjećaja da kukci klize niz njegova leđa. Ožarene kože i ohrabren majčinim bijesom Vanja omrznu stan, zgradu i dvorište okolo.
Kao osvetu za crvenu kožu vikendom bi u vrijeme kućnog reda, upaljačem ispisivao tuđa imena po haustoru, lomio ramove podrumskih prozora ili odvaljivao ploče ispred ulaza.
Misleći da čini nešto korisno, ponosno je malobrojnim drugovima pokazivao svoja djela.
Ipak, ono jutro kad su roditelji s osmoga sprata spustili regal, komplet majčinih enciklopedija i par kesa odjeće (jedine stvari koje nisu morali baciti zbog larvi), krišom je odjurio do podruma i, činilo se satima, podbočen na svoje okrugle obraze, zurio u slomljen prozorski ram. Bilo mu je žao što odlaze. I premda to sebi nije htio u potpunosti priznati, tapšući rukom krhotine rama, Vanja pokuša izmoliti, valjda od same zgrade, oproštaj za rane koje joj je načinio.
Potkrovlje, kojim su zamjenili stan ove zgrade, i u kojem još uvijek žive, nalazi se na uglu Tesline. Vjerovatno najljepši kraj grada. Samo par stotina metara izmaknut od centra, ima četiri sobe i hodnike u kojima je naučio voziti bicikl. Naravno, ovde mu nije padalo na pamet da bilo šta razbije.
A i majka je bila zadovoljna. Tražeći najbolje riješenje, sedmicama je preturala namještaj, a on, jurcajući po dugačkim hodnicima, neprimjetno je gubio one debeljuškaste obraze i tako izmjenjen s tijelom koga prašina više ne može ranjavati, odmjeravao granice svog kruga, kojem stara zgrada nije pripadala. Tako ju je zaboravio. Kao da nije ni postojala, zakopavajući je ispod čistih ulica i dugih drvoreda.
A sad, izgledala mu je ljepše nego bilo šta iz njegovog kruga.
Vanja poželi da joj priđe. Htio ju je pogledati izbliza i spustiti se u podrum gdje bi, opet, sjedio satima.
Okrećući se nervozno na sjedištu, ustade probijajući se pored dva putnička kofera i zaroni među ljude koji su ulazili s vana. Još samo jedan čovjek stoji ispred, i autobus će krenuti svaki sekund. Teško da se za to vrijeme može stići do izlaza. A i kiša pada sve jače. Možda će sutra biti ljepše vrijeme? Onda bi se mogao prošetati dovde, pogledati zgradu mirno, sa svih strana, a sad mu se svakako žuri kući.
Neodlučno stojeći, Vanja se još jednom osvrnu prema zgradi, kao da će mu to olakšati odluku, i u tom trenutku autobus pođe niz most spuštajući se opet u njegov krug.
Vidio se samo još ravni krov zgrade i krošnja orahovog drveta, a nagli pljusak postade sve slabiji.
Vanja se pokuša sjetiti samo jedne stvari.
Zašto mu se večeras žurilo kući? Da ranije zaspi, ili da čita, rješava ukrštenicu, gleda kviz …
Da je onaj sedmogodišnjak, to ga ne bi zaustavilo. Istrčao bi po bilo kakvom vremenu i, bez premišljanja, jurio naprijed, znajući u dubini duše da tu treba biti. A minut ranije, vagao je to s razlogom, kojeg se, čak, ne može ni sjetiti.
Zaglavljen među mokrim majicama putnika, Vanja se klackao lijevo – desno. Nešto ga je nagrizalo u prsima i vrat se krivio od tereta.
Njegovo lice, čiji odraz ugleda na staklu; nekad meko i spremno za oblikovanje, presijavalo se, kruto i zasječeno ravnim crtama.
One su same postajale takve, a Vanja, ne znajući zašto, u tome nije uspijevao učestvovati.

Kratka biografija: Tamara Kesić

Tamara Kesić rođena je u Banja Luci 1985. godine. Nakon završene Gimnazije i Akademije Umjetnosti na odsjeku za režiju, nastavlja svoje obrazovanje u Beču gdje trenutno živi. 2007. godina počela je da se bavi pisanjem kratkih priča i objavljivala ih je u časopisima i zbornicima poput: „Treći trg“, „InMag“, „Mali Nemo“, „Balkanski Književni Glasnik BKG“, „Književnost“, „prozaonline“, “ Eniaroyah“ ili na književnom blogu „Kišobran“.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *