Te godine, kada sam lep i pametan upisao studije, trebalo mi je sve što mladom, i još neiskvarenom, čoveku može biti potrebno: ambicija, novac, želja za uspehom, ljubav, sreća, malo seksa, i smeštaj. Onda mi je trebalo sve to, i to u jedan mah, ako može. A najviše mi je nedostajala sreća. Sa svim drugim, onim što je zavisilo od mene, uspevao sam nekako da se izborim, sa srećom nikako. Kad god mi je bila potrebna, uvek bi zakazala. Kada god bih se našao nadomak nje, nešto bi mi pokvarilo užitak. Nema te prilike koju sreća i ja zajedničkim snagama ne bismo uspeli da uprskamo. Pošto sam bio – i ostao – neviđeni baksuz i nepopravljiva šeprtlja. Zato sam i zaključio da je sreća najgori drug.
Onda sam počeo da se pitam mogu li nekako da presečem taj začarani krug, uokviren malerom i neuspehom, i šta bih povodom toga mogao da preduzmem? Šta je to što bi mi najviše moglo biti od pomoći? Odnosno, šta je to za šta bih mogao da se uhvatim u svakoj situaciji? Šta je to što bi moglo da bude moja amajlija za sreću?
Posle dužeg i napornog razmišljanja, pošto sam razmotrio sve činjenice koje su mi bile na raspolaganju, i pružio mogućnost svim opcijama da ravnopravno iznesu svoje argumente, utvrdio sam da bi moja slamka spasa mogao da bude jedino – osmeh! Ništa drugo – samo osmeh!
Naime, osmeh je jedino što mi nikad nije zakazalo. Tako sam došao na ideju da malo poradim na svom osmehu. Pre svega da bih poboljšao njegove estetske karakteristike, kao i da bih koliko – toliko unapredio njegove funkcionalne performanse. Popravljaću ga i do savršenstva, odlučio sam, samo ako bude trebalo; što se mora, nije teško.
Prionem na posao. Do besvesti sam uvežbavao svoj osmeh pred ogledalom. Ja se kezio ogledalu, ono se kezilo meni; sat–dva dnevno, radnim danom obavezno, nedeljom i praznikom i ujtru i uveče. Udarnički. I tako bogami nekoliko meseci. I onda, kada sam pomislio da sam spreman, s uverenjem da je kucnuo čas da upotrebim svoje tajno oružje, počeo sam da primenjujem svoju tehniku happy face, kako sam je bio nazvao. Svuda i na svakom mestu, na ulici, u prevozu, u apoteci, u prodavnici, kad uplaćujem loto, kod lekara, kod bankara, na ispitu, kad prelazim ulicu, kod zubara. Rečju, u svakoj prilici, čim se nađem u nečijem vidokrugu – razvukao bih svoju happy face.
No, na moju nesreću, stvari su ipak pošle krivim smerom. Posle izvesnog vremena, primetio sam da su mnogi koji su bili na meti mojoj happy face, takođe počeli da primenjuju istu tehniku, i to baš na meni. Ako bi me spazili na prozoru, uzvratili bi mi sa svojom happy face. Kad bi me videli u prevozu, pokazali bi mi svoju happy face. Koga god da sretnem, bilo kojom zgodom, iskezio bi mi svoju happy face. Bukvalno gde god se okrenem, evo ti nečije happy face! Počeo sam i da haluciniram. Ne bih još čestito ni promakao kroz dovratak, video bih sebe kako se rukujem sa nečijom happy face. Kao da su se svi naprasno zarazili sa happy face. Čak sam pomišljao da je možda u pitanju epidemija, a da sam ja, ni kriv ni dužan, glavni kliconoša. Stoga mi se vrzmalo po glavi da prvom prilikom istresem svoju muku pred sugrađane, da ih upitam: Imate li, ljudi, kod kuće ogledalo?! Ako nemate, ogledajte se onda u svojim ukućanima, njima kezite svoje happy face! Ako ih inficirate, neka vam je bog u pomoć, isto kao što je i meni, samo me poštedite od vaših happy face! Ali, nije mi se ukazala prilika za to. Ipak, uprkos traumatičnim okolnostima, nisam odustajao; nastavio sam da primenjujem svoju tehniku, pa šta koštalo da koštalo.
I, uprkos svemu, nisam pogrešio. Upornost se isplatila. Posle nekog vremena, došli su i prvi rezultati, i to mi je ulilo novu nadu. Naime, shvatio sam da mi je happy face ušla u krv, i da mi više ne predstavlja nikakav napor da nekome iskezim svoju happy face iako bih najradije da mu majku majčinu, isto kao što bi najverovatnije i on meni. Tako sam dnevno imao bar jednu frku manje, i kad god bih se našao u nekom problemu, umesto (kurate) sreće prizvao bih svoju happy face. Jedino čega sam se pribojavao bilo je to da možda nekoga ne iritira moja happy face, možda i do te mere da bi mogao da padne u iskušenje da me opizdi po labrnji pa da onda mogu samo da se oprostim s mojom happy face, koja bi tako postala horor face. (To se, na svu sreću, još uvek nije dogodilo, mada, kao što znamo, u životu je sve moguće.)
Jednom prilikom, banuo sam u apoteku i zatražio da kupim kondome. Žurilo mi se, frka živa. Ljubazna apotekarka za pultom, upitala me je koje ću, a ja, pametan, odgovorio, dajte koje bilo, vi sigurno znate koji su najbolji. A da ne bi možda i da ti ih nataknem!, odbrusila mi je najbolje što je mogla očigledno. Onda sam u ogledalu iza njene nakostrešene face ugledao svoju happy face iskeženu u najglupaviju grimasu koju sam ikada video. Tako sam, slučajno, u toj mikrosekundi suočavanja sa realnošću, saznao bolnu istinu da postoji i moja glupava happy face. U još nekolike prilike dogodila se slična stvar. U krupnom planu bila je moja glupava happy face. I to me je podstaklo da uvrtim sebi u glavu da moram makar ponekad da uključim kefalo, odnosno, da mi neće u svakoj prilici pomoći happy face, ako nemam dovoljno soli u glavi. Nije bilo druge: zaključio sam da posle napornog rada na mojoj happy face treba da poradim malo i na kefalu. A tu su tek usledile muke Tantalove.
Da sam vežbao kefalo, jesam, da sam se trudio, jesam, da sam se sav posvetio tome, jesam, da sam se hiljadu i jedan put preznojio radeći na kefalu, i to jesam. I, rekao bih da sam dobro napredovao, ali, imao sam mali problem. Nedostajalo mi je neko pouzdanije merilo kojim bih mogao da izmerim rezultate svog ubitačnog naprezanja. (Znate već onu lekciju iz filozofije: kada su subjekt i objekt u istom licu, uvek se postavlja pitanje objektivnosti. To smo davnih dana apsolvirali, ne?) A želeo sam da imam makar približno realnu predstavu o tome koliko sam napredovao; u poverenju, plašio sam se da ne preteram. Zato sam se dosetio da bi bilo najbolje da potražim pomoć prijatelja, oni bi mogli da mi priskoče u pomoć. Nuto lukavstva. Da bih opipao njihov puls, hoću reći, da bih ispitao njihove reakcije, prvo moram da im izložim svoje kefalo; nek se vidi i nek se zna da i mi konja za trku imamo, pa nek bude ono što mora. Ako ništa drugo, makar ću znati na čemu sam. No, bolje da sam odustao od tog svog nauma, pre nego što sam pokušao da bilo šta uradim. Što sam tražio, to sam i dobio.
Čim bih izleteo vani, svi bi se zalepili za moju happy face, niko ne bi fermao moje mišljenje. Kad god bih pokušao da pred drugima demonstriram svoje kefalo, morao bih brže-bolje da spašavam što se spasiti može prizivajući u pomoć moju happy face. I tako iz dana u dan, nebrojeno puta se ponovilo isto. S kefalom kao džokerom iz rukava, doživeo sam totalni fijasko. Ojađen takvim, rđavim razvojem situacije, odakle mi se smešila najsumorna perspektiva, posle svakog neuspeha, dovukao bih kući i svoje kefalo i svoju happy face. Onda bih se pojavio pred ogledalom, i ugledavši svoju happy face, izgledao bih samom sebi sve tupavije i tupavije i tupavije. Zato sam, na kraju, uvidevši da sam zabrazdio krivim putem, prestao da bildujem kefalo. Što se ne isplati, ne isplati se.
Pišam ti takvo kefalo, upropastilo mi je moju happy face!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *