MIRELA MAJIĆ-ZEC: ĐAVOLICA OD SVRAKE

Pedro, sin i nasljednik kralja Alfonsa IV, bio je jedna romantična i zlom kobi žigosana duša. On je istinski bio zaljubljen u dvorsku damu Ines de Castro, s kojom je otišao i živjeti u Coimbru nakon što mu je umrla zakonita žena Constanza. Ali, Alfonso IV, bio je uvjeren da je Inesina obitelj opasna, te ju je dao ubiti 7. siječnja 1355. Na Alfonsovoj samrti Pedro se osvetio dvojici ubojica tako što im je dao iščupati srca. Pedro je tvrdio da je bio oženjen sa Ines, te je dao ekshumirati njezino tijelo i okruniti ga. U posljednjem morbidnom činu natjerao je svoj dvor da se pokloni i klekne pred Ines i da joj poljubi već raspadnutu ruku.
Širok je dijapazon napornih čekanja u redu – na muškarce, za plaćanje na kasi, na javnim wc-ima (često uskočim u muški), u zračnim lukama… Duh i tijelo mi odvojeno lutaju zagušljivim prostorom. Dolazi vodička, osvrćem se u potrazi za svojim nemirnim duhom… Dovučem ga sa šaltera za Berlin; osjećam kako se nervozno meškolji u meni. Takav je, zamalo ja samo tijelom do Portugala – on bi bilo gdje i to što prije.
U avionu sjedim do starijeg bračnog para. Sjetim se Darkovih naputaka da ne pričam koliku imam plaću, gdje radim, da pišem, koliko imam profila na Facebooku, što mi radi mater, što mi ne radi ćaća, u kurac i hrvatska mafija…
„Sigurno ste gledali “Priču iz Lisabona“ Wima Wendersa. Razglednica, zavodljivi pogledi starih kuća Alfame, Madredeus, djeca, fotograf, snimatelj zvuka… Žuto, Lisabon se njiše na svim nijansama žute boje. Kuće naslonjene jedna na drugu, u nizu 3 – 4, kao pustinjska majka i djeca oko njenih skuta. Puno balkona, cvijeća, šarenog veša, vriske djece i fado.“
Šute – valjda nisu gledali.
Već 45 minuta zrakoplov stoji u bolonjskoj zračnoj luci – ukrcali su se novi putnici.
Počinjem se vrpoljiti – udahnuti nikotina ili svježeg zraka, po mogućnosti oboje istovremeno. I da malo prošetam, makar od aviona do aviona. Ulaze radnici u crno-žutim odijelima, izgledaju kao bumbari. Vodička mi na upit odgovara da je u pitanju standardna procedura, ali i neki sitniji kvar.
Vrijeme prolazi. Sporo. Pokušati čitati vodič.
„Nešto se opako događa.“ Komentira gospodin Marko.
„Ja mislim da je ipak u pitanju neki veći kvar. Pa stojimo ovdje već blizu 2 sata!“ Uvaljujem paniku i to gratis, uplašenom čovjeku – odaju ga samo riječi, inače izgleda sasvim mirno.
„Da bar možemo izaći, udahnuti zraka, zapaliti cigaretu!“ Umnažam svoju patnju i apstinencijsku krizu u kolektivnu. Kao da je nepušačima do cigarete! A možda i je u ovakvim situacijama.
Dižem se i odlazim po informacije u gužvu pred pilotskom kabinom. Lijevi motor je pokvaren i ne zna se kad ćemo. Vjerojatno ipak hoćemo. Vani ne možemo. Zašto ne možemo? Ne možemo.
„Ja sam ti govorio da ne letimo u Portugal, već da idemo autobusom, ali ti me nisi slušala, i sad ti eto – oboje ćemo poginuti.“ Spočitava Marko Neveni, no ja i moj pustolovni duh stajemo na Neveninu stranu:
„Kažu da popravljaju. A što sad, negdje ćemo valjda stići.“
„Vidim ja čime i kako oni to popravljaju. U istoj takvoj kutiji ja držim alat kojim popravljam svoju kosilicu. Daleko ćemo mi sa ovim drndalom.“
„Hahahaha! Drndalo! A dajte malo više optimizma! Od nečega se mora umrijeti: od nesretne ljubavi, srčanog udara na poslu, vepra, uboda ose, mogla vas je vaša kosilica zahvatiti i samljeti, a da ste sada u busu, možda bi se upravo strovaljivali u neku provaliju, a ako biste i ostali živi – jedno oko, jedna ruka, nijedna noga… Spora je to smrt. Ova je puno brža – streloviti pad i arivederči. Samo, meni bi bilo draže da se ovo događa na povratku, jer ću otići isfrustrirana na onaj svijet.“
„Samo se ti zezaj, ali ja mislim da mi nećemo daleko. E Nevena, evo ti sad tvog Lisabona u Bologni.“ Nevena se smješka.
„A zašto bi mi uopće morali letjeti? Ima avion kotače, pa bi smo mogli laganini kliziti do Lisabona nekom autocestom.“ Iznosim ideju.
„Da. Paradna vožnja. Za 6 dana bi u velikom stilu došli do Lisabona. Hm, ne vjerujem da će ovi Talijani bilo što popraviti. Samo će nas izgurati sa aerodroma, a bog te zna s čim.“
Stjuardesa počinje dijeliti vodu.
Već smo 4 sata tu.

Joao od Svrake (čita se Žao ili Džao – nisam posve sigurna, ali Portugalci će se jako uvrijediti ako ime njihovog vladara izgovorim po španjolski). Nipošto mi nije namjera raspirivati višestoljetne vatre koje lete od Španjolske do Portugala, gase se na obalama Atlantskog oceana, pa se opet pale na snažnom vjetru i idu natrag, pjevajući fado i jašući na rogovima bikova u arenama, tek povremeno zastajući na stadionima Benfice i Porta, plamteći sa masom zaljubljenika u nogomet.
Žao od Svrake je bio poznati i nezasitni ljubavnik svih dvorskih dama. No, s jednom ga je uhvatila žena, skoro pa u nevinom događaju, koji je on još nevinije objasnio. Njegovo objašnjenje je izazvalo urnebesni smijeh dvorskih dama i posprdno upotrebljavanje Žaove rečenice u svim mogućim i nemogućim situacijama. Priča je poletjela sa usana zatečene dvorske dame. Žao će postati od Svrake, ali priča i gluhom govori da nije bio bez muda i duha, pa je dao oslikati svod jedne dvorane svrakama u čast jezičavosti svojih dvorskih dama. Svod se nalazi u dvorcu u Sintri, predjelu dvoraca, jezera, pogleda na ocean, bujne i egzotične vegetacije. Lord Byron je Sintru smatrao najljepšim mjestom na svijetu.
Možda i je – mislim dok me sa svoda promatraju svrake.

Konačno možemo izaći iz aviona. Talijani nas ne puštaju u čekaonice – uzaludno čekamo vani. Za 10-ak minuta stiže obavijest da se možemo vratiti u avion. Brzo palim cigaretu, kad se iznebuha stvori crnac i oštro mi prigovori:
You can’t smoke here. You have to pay 500 euro.
Povučem još jedan dim:
„Kapiši. Si, si. Familia, kosa nostra fumare, don Korleone, don Silvio Berluskoni. Viva Italia, viva Musolini, viva Marks. Ukraina. Fumare, bene, bene. Spageti, don Serđo Leone, pica, Ćićolina… Tuti fumare.“ Pokazujem na opuške na tlu.
„Baci cigaretu! Morat ćeš platiti kaznu.“ Obraća mi se jedna suputnica.
Bacam je i ljutito zgazim nogom, pa pojurim natrag u avion. Sjedam do Nevene i Marka, ja, nikotinski terorist – i u avionu sam u WC-u povukla dva dima, nakratko ostala bez putovnice i dobila prijetnju kaznom od 1500 – 2000 eura. Zamalo sam popušila dvije najskuplje cigarete na svijetu.
„Vidite, ipak polijećemo. Stići ćemo do Lisabona. Moramo. Ja moram tamo stići. Uostalom, vjerujem da smo se mogli voziti i sa jednim motorom, onako malo pod kutom, u krajnjem slučaju. Ja bi.“
„U pravu si ti.“ Smije se Marko. „Tko je vidio voziti avion sa dva motora?! To može svatko. Al’ ajd da ja vidim toga koji će voziti sa jednim motorom – to su pravi piloti. Na muci se poznaju junaci.“
Moj pradjed je pred kraj života otkrio istinu. A istina je bila da je on otkrio Ameriku i tamo egipatske piramide, kanjone Colorada, obale Floride, sjedio je sa prvim predsjednikom i pisao Deklaraciju o neovisnosti, jahao deve sa beduinima, gostovao kod Oprah i pričao o svojim problemima sa drogom, pjevao sa Elvisom, istovarivao brodove i za vrijeme prohibicije prodavao alkohol, špijunirao Nixona. Sve to prikazuju na televiziji, odabrao neki Đelo Hadžiselimović, a onaj koji je otkrio – njemu ni dinara.
Ubrzo nakon 11.9. 2001.-e., pradjed Duje je umro u 104-oj godini života. Posljednje što je pogledao na tv-u bilo je rušenje blizanaca sa komentarom: „E, pu, gadovi, rušite svoje! Amerikanci, ko vas ne zna, skupo bi vas platio. Džihad!“
Na udaljenosti nešto više od 5000 km ili milja, kada more nije ćudljivo i ne zadirkuje ga puni Mjesec (a to je rijetko), preko Atlantskog oceana vidi se San Francisco sa Cabo da Roca, rta koji je najzapadniji dio Portugala, kao i cijele Evrope. Sada se ne vidi. Valovi u daljini kao kohorta sa odorom pozlaćenom od sunca, idu jedan za drugim, ali što su bliže obali, sve se više pjene od bijesa i epileptičnih napadaja, lome se, jedan drugog prestižu, preskaču, rone, pa se izdižu i ponovo jure, prekidaju formaciju, lupaju o stijenje, hvataju ga u masu bijele pjene koja se na koncu pretvara u pamučastu zastavu predaje. Poraženi se vraćaju putem kojim su i došli, dok se iz daljine već vidi navala valova, novih boraca, krijeste plavih borbenih pijetlova. Napadano stijenje stoji zabijeno u meso mora, odolijeva nasrtajima čekajući da se vodeni vojnici umore – tada će kopno predvođeno Crvenim nosom (Focinho da Rosa – drugo ime za Cabo da Roca) prohodati po moru. Kosa mi leti na sve strane – pomislim kako bi bilo divno umrijeti na takvom mjestu.
Da li vjetrovi stvaraju valove ili valovi stvaraju vjetrove?
Juan je bio pravi obiteljski čovjek. Imao je devetero djece i samo jedan brak. Bio je sklon pustolovinama i veliki ljubitelj mora i vjetrova. I mladića. Seoskih koje je dovodio u Cabo da Roca i tamo s njima ljubovao i uživao.
Portugalski pjesnik Luis de Camoes je Cabo da Rocu opisao kao „mjesto gdje zemlja završava i počinje more“. Moj pradjed bi nadodao “pa počinje Amerika“.
No, Juanu bi svaki brzo dosadio, pa bi ga, nakon strastvene noći, uz huk mora, i pod mjesečinom, bacio sa vrha rta u nadiruću pjenu. Iz pjene se rodila Afrodita – iz bijesa se rodila ljubav i ljepota.
Juan bi dugo i sretno vladao da mu netko mačem nije otkinuo glavu.
Nesretnih mladića – blizu 1000.
Malo prije sumraka taksijem odlazim za Alfamu. Taksi je jeftin, ali ipak pogledavam na taksimetar. Taksist vozi sporo i priča na vrlo dobrom engleskom.
Neki kažu da Alfama slovi za opasnu četvrt. Prije polaska, razbarušila sam kosu i svezala je u neuredan rep, rukom obrisala ostatke ruža, i krenula u trenerci – neprivlačni umor sam ostavila na licu. U torbu sam za svaki slučaj stavila sprej sa suzavcem kojeg vjerojatno neću ni upotrijebiti – piše da ga usmjerim prema napadaču sa udaljenosti od 1-1.5 m. Pa može mi netko prići sa leđa ili da preventivno sprejam svakoga tko mi ide ususret?! A da ga sad isprobam na sebi – u sobi sa suzavcem bit ću sigurna od bilo kakvog napada. Moj najbolji suzavac su moja trenutna neurednost i neprivlačnost. A što ako naiđem na nekog tko je vođen mišlju da od birača nema jebača? E, onda nemam izbora – najebala sam.
Taksist me iskrcava pokraj utvrde sv. Jurja sa čijih bedema se pruža predivan pogled. Opet ga pitam za Alfamu, on mi odvraća da je ona svuda oko mene. Pogled sa bedema nije toliko impresivan – spušta se neko tmusto predvečerje kojemu se ne da otkriti grad.
Napuštam utvrdu i tražim Alfamu. Ne znam koga da pitam – da li da pitam Alfamu da li sam u Alfami? Vrijeme je nestalno, zaigrano – opet počinje sipiti kišica. Na ulazu kafića dobijem informaciju. Druga desno, ili treća desno ulica, pa se počinjem spuštati? Kako je uopće rekao da se zove ta ulica? Ulazim u prvu desno – možda je čak i ta. Ne, nije. Nije ni druga. Kuće nisu žute, vijori tek pokoji komad odjeće, a ulice koje se spuštaju nisu razrovane. Nema dječjeg smijeha, pralja, starca koji sjedi ispred kuće i puši mješavinu duhana sa tržnice. Kuće su se zatvorile, šute, ne puštaju stanovnike vani, hladne i nezainteresirane skreću pogled. I treća ulica je ista. Nije žuta. Vraćam se u drugu i počinjem se spuštati. Preda mnom nakon par minuta iskrsne panorama, velika terasa sa ogradom sa koje puca pogled na Alfamu i rijeku Tejo. To je to! Klizim po ogradi i hvatam slike. Krećem se samo ja, dok sve ostalo stoji. Izdižu se crveni krovovi, kape žutih, ljubičastih, plavih kuća. Nebo se polako presvlači u modru spavaćicu čiji okrajci prekrivaju dijelove Lisabona. Spuštam se dalje, nailazim na niska vrata i reklamu za fado – žena, našminkana kao neki ekscentrični lik iz filmova Tima Burtona, poziva me da uđem, no zahvalim i idem – čeka me Tejo da skupa gledamo Alfamu.
Sinoć sam u starinskom restoranu slušala divni fado.
Maria Severa bila je, kažu, prva poznatija pjevačica fada. Svirala je i portugalsku gitaru. Pjevala je fado po tavernama Alfame po kojima se i kurvala. Crne kose, putenih usana, i predivnog glasa, bila je želja mnogih muškaraca – njena klijentela se kretala od samih vrhova do samog dna društva. Sve novce koje bi zaradila, odmah bi i potrošila, počesto u pijančevanju sa istim onima od kojih je te novce primila. Živjela je u nekom starom kućerku, punom vlage i plijesni. Ljubljena, iskorištavana, raskalašena, nježna, tužna i divlja. Voljena bezglavo od velikaša Pereire od Porta. Maria Severa, bila je, pomalo i luda. Umrla je od tuberkuloze u dobi od tridesetak godina. Saudade je tuga, čežnja za onim što je izgubljeno i što nikad nije postignuto – fado je glas i muzika saudadea. Pereiro od Porta je također uskoro umro – nakon smrti je i poludio.
Porto je ljepši od Lisabona.
Sve je uvijek isto – različit je samo odraz u našim očima. Moj i Wendersov. Moj i tvoj, putniče, čitatelju…
Stižem do Tejo, ali samo idem i idem, jer već je mrak, pale se žuta svjetla na ulicama da si osvijetle grad, pale se žuta svjetla na automobilima da si osvijetle put do grada – nigdje zebre, semafora, taksija, ali ako pratim Tejo, negdje ću stići, iako pratim nešto što stoji. Kiša opet počinje lagano padati. Skoro pa pust grad. Sjedam i naručujem kavu.
Započinjem razgovor sa mladim konobarom. Vrlo je pristojan i ne želi se nametati. Ne, ne nameće se, samo sam vrlo umorna, i nisam iz Rusije. Croatia, Dubrovnik – nema pojma gdje je to. Zapitam se da li mi uopće postojimo ako nitko ne zna za nas, pa svoje postojanje pokušavamo dokazati putovanjima po svijetu – poput nekih sjena na razmeđu života i smrti. On je iz Brazila, proklet dan kad je došao u Portugal, završio je (1,2,3?) fakulteta u Coimbri i već dvije godine radi kao konobar. Planira krenuti u London, partner mu radi tamo već mjesec dana.
„He…“
„You think she..“ Ispravljam ga.
„No. He. I think he – Jose.“
„Oh, I understand. Sorry.“
Čudno mi što je otvoren prema meni, što mu ni na trenutak nije u primisli da sam homofob. Čudna zemlja – ljudi ne osjećaju strah.
Na povratku u hotel taksist raspoložen za priču – ne, ne volim nositi kravatu kao on, zašto, pa ne volim, što volim, kravata je izum Hrvata…
Portugalci su dobroćudni i ležerni. Portugalci su brbljavi.
Coimbra je mjesto gdje se nalazi sveučilište, bivši kraljevski grad, grad Pedra i Ines de Castro. Tamošnja knjižnica broji oko 300 000 knjiga. U njoj se nikad ne pale svjetla, jer se pridaje veliki značaj toj ostavštini i njenom očuvanju. Zanemarujući portret nekog vladara i poneki dašak kiča, knjižnica je raj za oči. Na dva kata, u 2 ili 3 prostorije poredane knjige na drvenim policama, okružene ogradom od drveta i ne znam kakvih još materijala dovučenih iz kolonija, naslonjene drvene ljestve za čitatelje koji žele knjige sa viših polica. Kao da sam u nekoj knjižnici iz romana, u „Da Vincijevom kodu“ ili u „Imenu ruže“.
Knjige čuvaju šišmiši. Tek kroz male rupe na knjižnici prodire sunčeva svjetlost kroz koje navečer oni ulaze, jedu moljce i ostalu gamad koja bi mogla oštetiti knjige. Stolovi se prekrivaju posebnim platnom kao i slika vladara – svako jutro se čiste šišmišja govna ispred njegovog portreta.
„Tu mora da se događaju vrlo mistične stvari.“
„Svugdje se događaju mistične stvari.“ Osmjehuje se portugalska vodička i nastavlja priču. Osvrćem se, ali vidim da neću uspjeti ni fotografirati, a kamoli se popeti na viši kat i zaviriti u knjigu – prati me budno oko čuvara. Izlazim zadnja, hvatam priliku ili nepriliku, kad osjetim dodir na lijevom ramenu. Teška vrata mi se zalupe ispred nosa i odvedu mi grupu. Ostanem sama sa čuvarom.
„Jesi li spremna?“
„Jesam.“ Odgovaram iako ne znam za što bih trebala biti spremna.
„Ostani tu i čekaj. Ako ćeš razgledavati knjige, pažljivo s njima i svaku vrati na svoje mjesto. Povremeno se neke riječi odmetnu, cijeli odlomci odluče napustiti knjigu, pa nastane drugu, ili čak odlete u svijet. Mnoge su i ukradene od prevoditelja. Puno toga smo učinili da ih vratimo i sačuvamo.“
Odlazi. Pregledavam knjige, pažljivo, kiše mi se od prašine, listam listove plašeći se da mi neki paperjasti djelić ne ostane među prstima. Penjem se po ljestvama, pa silazim i opet nasumce razgledavam knjige – puno poznatih autora. Pogledam na sat – već je 20 sati, a čuvar se ne vraća, a i kako to da se moja grupa nije zapitala gdje sam. Sve se slabije vidi – silazim sa ljestava, a jedna knjiga pada na pod. Iz nje ispada razglednica Lisabona:
„Ja sam u Portugalu. Znam koliko ti voliš knjige i koliko bi voljela vidjeti Lisabon. Ovdje, u jednom mjestu Coimbra, postoji izvanredna knjižnica. Dođi što prije!“ Na razglednici pečat iz Hrvatske i datum 21.6.2012. Danas je, provjeravam na mobitelu, 14.4.2012. Prikaže mi datum i ugasi se. Trčim do masivnih vrata i lupam – nitko ne dolazi. Skrivam se u jedan kut, kad začujem uznemirujući lepet krila. Šišmiši su počeli ulaziti, lete na sve strane i čiste. Stolovi se počinju puniti čitačima i piscima. Neki mirno čitaju, neki pišu, dok se neki žučno svađaju.
„Dođi!“ Zovne me Pessoa i izvuče mi stolicu.
Više se ne bojim. Sjedam za stol i počinjem pisati:
„Malo se zna o diktatoru Salazaru i karanfilskoj revoluciji – više o Maurima, Brazilcima, Začinskim i Zelenortskim otocima, Magellanu, tržnicama punim čudnovatih predmeta, plutu, mirisu cimeta, klinčića, eukaliptusa, svježe ribe…
Ja nekad pijem. Pušim stalno. Pustolov sam. Moje ime je nebitno. Nekad pijem i malo više. Pijem previše, iskreno. Ja sam ja, iako ponekad i nisam ja. Udana sam za bocu alkohola. Ni ne sjećam se kad je doletjela, kao iz plotuna ispalila vječne zavjete i sada sam u okovima tog nesretnog braka. Možda i šmrčem… Nisam legenda, imam vizije, nebitno ime, ali neka bude Lina od Šmrka, Ćika i Votke. A može i Đavolica od Svrake…“

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *