Bojana Draganić: Prolaz

Nije bio siguran da je to ona. Samo što je izašao iz podzemnog prolaza, gdje je na kratko bio skriven od hladnoće, sreo se ponovo sa neumornim vjetrom i neočekivanom novembarskom mećavom. Sreo se i sa plavim očima. Koliko je već prošlo? Mjesec, dva.. ili čitava vječnost? Nedostajala mu je. Proklinjao je sebe zbog svake riječi. Proklinjao je nju što mu je dozvolila da išta kaže te večeri. Znao je da ispravno postupa. Znao je da tako treba. Boljelo ga je, ali ipak je to skrio. Ona nije vidjela. Njoj se njegov ton činio hladan. Činilo se da želi da je odgurne od sebe, da je već pošao drugim putem. Zato je tako lako to i prihvatila. Nije htjela da ga zadržava. Nije htjela da ga sputava. Ćutala je i rekla: ,,Dobro. Ako ti tako želiš.’’ i otišla. Htio je da vrišti, da je moli da mu se vrati, da joj kaže da je sve laž. Sve, pa i on sam. Ništa mu više nije imalo smisla. Ni ono što je na početku večeri vjerovao da je ispravno.
Napolju nije bilo mnogo ljudi. Iznenadna promjena vremena je sve otjerala kućama. Ona je, međutim išla kao da ta oluja nema veze sa njom. Kao da je ne dotiču ni kišne kapi, ni uporni vjetar koji je nosio tek opalo jesenje lišće. Da li je to ona? Nadao se da jeste, a opet molio je Boga da ipak nije. Više je volio da živi sa mitom o njoj, nego da se suoči sa stvarnošću i shvati da je sve prošlo. Imao je priliku da bira i odabrao je. Zapravo, od one večeri svakoga dana kad bi izašao iz kuće, molio se da je sretne, da je vidi samo na kratko, da joj kaže sve što one noći nije. Boljelo ga je sve što joj je rekao. I nju je, znao je to. Ipak, mnogo ga je više peklo i gušilo to što je prećutao. Pričao je da je vrijeme da ide, da se moraju rastati, da za njih nema nade ni budućnosti, a u srcu je govorio da je beskrajno voli, da je želi pored sebe. U srcu je preklinjao da ostane, da ona učini taj prvi korak i kaže mu da drugo sve nije bitno. Ne, ona mu je pomogla da sve uništi. I otišla je.

* * *

Iako je bilo hladno toga dana, nebo je bilo vedro i nikako nije ličilo da može padati kiša. Istina, jesen je u punom jeku, ali ipak nije vjerovala vremenskoj prognozi i nije ponijela kišobran. Mada je proklinjala sebe zbog te nepromišljenosti kada je izašla sa fakulteta, nešto je natjeralo da ne ode do najbliže stanice, nego da krene gotovo pustim ulicama. Nakon svega par minuta, bila je zahvalna sebi na toj odluci. Novembarski vjetar i hladne kapi kao da su joj razbistrile misli, olakšale dušu i oprale teret sa srca. Kalendar kaže da nije bilo tako davno, a ono nešto iz nje same govorilo je da je prošlo makar pola vječnosti. Pokušala je da potisne misli i nevrijeme joj je donekle pomoglo. Lakše je hodala. Osjećala se slobodnijom. Skoro da je počela da skakuće putem kad je loša karma ili šta li je odvela baš do onoga od čega je željela da pobjegne.

* * *

Da joj priđe ili ne? Da je pozdravi u prolazu ili da je zagrli najsnažnije što može i ubijedi da više nikad ne ode? Umjesto toga ukopao se u mjestu i gledao je. Bio bi joj zahvalan da je prošla. Tada bi znao da je svemu kraj, pa bi je posle proklinjao što ga je tako lako zaboravila i imao bi opravdanje pred sobom da i on nju zaboravi. Suprotno njegovoj želji, ona je stala naspram njega i kao da je čekala. Prokleto vrijeme! Kao da se i ono zaglavilo. Šta da radi? Da vrišti? Da pobjegne? Da je zagli i nikad više ne pusti? Sudbino, bar jednom budi drug i reci kuda da ide!

***

Zašto je teško reći ono što nam je zaista na srcu? Zašto je teško slediti svoj pravi put? Zašto se istina mora kriti ispod prividne maske ponosa i gordosti? Zašto neke ljude uopšte pustimo u naše živote da se kao lopovi ušunjaju i naprave dobro čuvano utvrđenje u duši, a onda se iz istog pokupe bez pitanja, kao što su bez pitanja i ušli? Gdje je granica između ljubavi i bola? Nostalgije i sjećanja?

***

Stajali su. Od tereta koji im je pritiskao dušu teško su disali. Svako je mislio svoju muku, svako stvarao svoju priču u glavi. Stajali su dovoljno dugo da naprave neporušiv zid među sobom. Suze su krenule niz njene, pa niz njegove obraze. Na trenutak se činilo da će te suze pomiješane sa ljubavlju, mržnjom, okrivljivanjem, strašću, željom, zagrijati taj čelični zid i istopiti ga. Da će razmirice nestati, da će oboje pući i svako reći svoju tugu, svoju želju za onim drugim, da se zauvijek sjedine u ludom zanosu, pripijeni jedno uz drugo.
Nakon par trenutaka kiša je i dalje plesala po pustom pločniku u ritmu ljubavi, u ritmu bola, dok su dvije mlade duše išle svaka svojim putem, nepomirljivo razdvojene, da svaka boluje svoju bol, da svaka živi svoju priču. Kiša i vjetar su pravili neponovljivi zvuk, samo za njih i htjeli su im reći da te priče ništa ne vrijede. Odvojene nemaju smisao ni težinu. Ali bilo je beznadežno. Gluvi za muziku ljubavi, slijepi za poruke prirode, otišli su svako svojim putem sa nožem u srcu, sa prazninom u duši.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *