Mirko Popović: GLEDAO SAM ZA ŽUTIM TRAMVAJEM

Visoko gore iznad prozorâ stanične zgrade, unatoč vrevi i žamoru neprekidne rijeke putnika, dremuckala su dva goluba. Možda su ih uspavljivale kapljice kiše, duge, jesenje kiše koja je monotono kuckala o stakla.
«Haj!» došavši u drugu smjenu uobičajenim pozdravom trznuo me Branko, stari konobar i znanac: «S kim… ono jučer…?» i već se s nejasnom i nepotpunom rečenicom, noseći pladanj pun čaša, izgubio među gostima staničnog restorana.
«Kako misliš… s kim? O čemu govoriš?», otkotrljao sam i ja pitanje iznad stolova, više za sebe, jer ga, već udaljen, nije čuo. Hitro i stručno otvarajući pivske boce okrenuo se još jednom sa smiješkom. Lijeno sam mu mahnuo ispijajući ostatak pića.
Očito me s nekim zamijenio, jer u posljednje vrijeme jedva uspijevam zamisliti da bi mi bilo tko mogao praviti društvo i u moje monologno ozračje unijeti nešto zanimljivo. Sve što me moglo zanimati bilo je čekanje! Čekanje? Koga? Nisam točno znao. Začudo, oglašavao se u meni i onaj davni Ja, onaj nestali lucidni meštar konverzacije, duhovitosti i dosjetljivosti koja je zračila svježinom duha i optimizma, onaj što je najmanje vremena imao da razmišlja o tome može li se bilo kakav događaj u budućnosti povezati s prethodnim snovima. Šutio sam s dvojnim bićem u sebi jer piće, hod kroz neprohode, monolozi i maštanja, vraćanja na stara, draga mjesta – postalo mi je nekontrolirana obveza, što bi moj prijatelj rekao: Nešto jače od tebe.
Gledao sam za žutim tramvajem koji je lijeno klizio niz ulicu. I činilo mi se da tu sliku gledam već po tko zna koji put! Istina, jedan je njezin dio zaustavljen na ovoj fotografiji. Evo, tu smo i mi. Tamara i ja. Vlakovi odlaze i dolaze. Mi čekamo naš popodnevni. Njime će doći gosti. Ovdje smo ih i ispraćali. Ovdje smo katkad svraćali i na piće. Tamara je uvijek naručivala espresso-kavu, ja konjak, dva, poslije petoga dolazilo je pivo. A s vremenom i njezine kritike. Ispočetka podnošljive, čak i zabavne. Njezina srdžba nije bila ništa spram slasti njezinih usana koje su uz mimiku popraćenu namrgođenošću postajale još privlačnije. Ali ne zadugo. Jer, upadajući u sve dublje vode ovisnosti, počeo sam je gledati drukčijim očima i prosuđivati o njoj u društvu s alkoholom koji je imao glavnu rječ. Iako su sada daleko iza mene ti dani, ipak, kako se pamćenje katkad neočekivano osvježi i postane dio stvarnosti, i kako, u podsvijest pohranjeno, nema rok trajanja, ono se, a osobito u snu, beskrajno mnogo puta pokrene i fragmentarno izbije na razinu svjesti, postane slika koja u sebe ne uključuje racionalnu dimenziju pa iz nje po diktatu nepojmljive matrice izviru deformirane stvari jednom dogođene. Na toj razini rastajem se s Tamarom. Bez prepirke se penjemo na perone. Najedanput se raspamećeno i neobuzdano počinjem derati želeći – pod kotače vlaka koji je upravo stizao na peron. Nestajem pod tračnicama, ali kroz zvižduk, kroz paru koja šišti vidim kako se Tamarine kapljice krvi rasute svuda uokolo spajaju u jednu koja se pretvara u golubicu, bijelu i prozirnu poput obzora u kog se utapa brzinom svjetla. I nestaje…
Jesam li zaspao ili se probudio, ne znam. Ali ugledao sam ponovno konobara koji nešto govori iz daljine uz neobičan smiješak. Ne razumijem ga, kao što toga časa nisam razumio kako sam se našao za stolom, za stolom svoga čekanja. Ugledao sam… na stolici pored sebe (!)… ne! To je… varka. Brzim sam pokretom protrljao oči, ona je opet bila tu, pojavivši se niotkuda. Htjedoh nešto reći, ali su me te dvije vatrice, taj pogled, zaustavljen na mom licu, paralizirao. Zatečen, samo sam nijemo gledao. Ona! govorilo je srce, usne su šutjele. Ludim li? Ili je ona ipak uvijek tu, kao vječni prezent koga ja, ovakav, ne mogu vidjeti, osim kad to ona zaželi. Ne, nije utvara, iako je uvjerljivo i definitivno kazala: «Odlazim. Odlazim na kraj svijeta. Nepopravljiv si.» Ali – kad je otišla? Sve je kao ranije. Gledam: od iznenadnoga ljetnog pljuska do prozora dopiru samo kapljice. Goste iz Ljubljane smo upravo ispratili. Umjesto uobičajane espresso-kave, ona me sada netremice gleda. I šuti. I moja je šutnja trajala toliko dugo koliko je trebalo da iz nekoga brzog ogledala izrone parkovi, krizanteme, aleja kestenova kojom smo šetali. Prvi put. Sjeća li se i ona? Kao da joj na licu čitam nešto zbog čega još nespremniji prihvaćam čudo. A ono je tu: Ona! Javila se, izronila iz daljina, davna i daleka, a ista!
«Pa ti…», proslovih, ali me prekide.
«Kako, kako i što razgovarati? Sada.»
«Zašto si onda tu gdje me nema, gdje me ne trebaš, tu u mom neizlazu, metežu, bespomoćnosti, tu u dimištu moje duše, tu da stare rane…?»
«Ne», prekinula me, «nisam tu. Daleko sam. San sam tvoj. Tvoja bolest kopanja po umrlom, prizivanje nestalog.»
«Ali, Tamara, čovjek mora… a ja sam… uvijek sam se… nadao», govorio sam nepovezano, isprekidano.
Šutjela je. Kao zaborav. Kao utrnuta nada. Kao put uzaludnosti.
Tramvaj je lijeno klizio i nestajao u dalekoj perspektivi. Da li sam je htio dodirnuti, dotaći pradoba, dozvati mladost, biserje sunca u krošnjama, grcaj sreće u pjesmi brijestova pod kojima smo protekli kao brze rijeke. Ili se njezino lice pokrenulo.. u nakani da nešto kaže?
Ne. Samo je sjenka sažaljenja lebdjela u uglu usana koje su šutjele. Onda je lagano ustala… Spremna da ode? Da nestane?
«Tamara! Tamara…!»
Nije se osvrnula.
«Idi, znam da ti ovdje nije mjesto» raspolućeno sam šaptao. «Što ćeš s mojim potrošenim životom, sa olupinom zgrčene duše uronjene u zgužvan, prljav stolnjak.» I ogledalo se, neko unutarnje ogledalo smirilo. U njemu je stajalo samo jedno pismo, davno poslato iz Australije. Dio teksta je glasio: “…ne prizivaj nemoguće. Otrijezni se… pa ćeš moći shvatiti. Kćerkica ima nešto od tvoga karaktera, ali fizički je druga ja…“
«Kćer?» provalilo je iz mene. Je li suza krenula niz obraz, ili je iščezavala ptica u bijelom. Da li je tako brzo nestajala na obzoru, ili su u mene ulazili oblici svijeta s nestalom siluetom tramvaja u sivilu vidika; svijeta koji se javljao kao zatišje na ulici, utonuloj u drijemež kojeg sam bio svjestan kao i kiše, tihe jesenje kiše što je kapljicama kuckala u prozorska stakla, u odjeke sna.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.