Goran Veselinović: AJVAR

Nismo imali ništa, ali smo opet imali sve što smo trebali. Išli smo od kafane do kafane, od grada do grada, od jednog prenoćišta za bjednike do drugog, nafurani na priču o boemskom životu koji nam je trebao donijeti novu svježinu i nove vidove inspiracije. Sjedili smo na pločnicima i posmatrali uzorne građane kako odlaze na posao. Svi su lijepo mirisali i bili obučeni u nova ispeglana odijela. Ali njihova lica, smežurana kao bačene krpe, govorila su nam neku drugu priču, mnogo prljaviju i iskreniju nego što su to govorile njihove ulickana vanjštine. Bili su to duboko nesretni i nezadovoljni ljudi, koji su iz dna duše prezirali poslove koje rade, ali bez kojih nisu mogli, ili nisu smjeli. Država je postala nemilosrdna kučka koja ti zbog samo jednog neplaćenog računa pošalje egzekutora da ti isključi struju. Biroi su tek priča za sebe, deset doktora nauka čeka na posao za koji su se školovali dvije trećine života, dok s druge strane neka tatina fufica po čitav dan licka noktiće na poslu.
Utorkom smo odlazili u javnu kuhinju po tanjir čorbe i koricu starog hljeba. Bila je to dobra hrana, ukusna i s pažnjom pripremljena, ali nije mogla dugo da te drži. Glad bi se uskoro ponovo podigla iz mrtvih i želudac bi počeo da se okreće kao veš-mašina. Onda smo se sjetili našeg dobrog prijatelja Kerića i njegovih čvrstih veza u industriji za preradu povrća. Radilo se u tri smjene, sedam dana u sedmici. Šleperi prepuni povrća stizali su kao na traci iz zemalja koje nisu htjele ni da čuju za priču da se nešto naše kod njih uveze. Ajvar je bio tada najveći hit. Bilo je tri vrste ajvara, ljuti, ekstra ljuti i blagi. Sjećam se da su kružile priče da su se neki kupci žalili da su pronašli crve u ajvaru. Kakva notorna laž. Kakva ljigava namještaljka. To naprosto nije bilo moguće jer sam lično ja radio na sortiranju paprika i kontrolisanju gotove smjese.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *