Ležala je na krevetu i osjećala noć. Uvukla se kao lopov i ispunila prostoriju svojom težinom. Zalijepila se za njenu kožu.. za dušu.. Osjećala je svaki dodir, poljubac.. Vrelina svakog uzdaha koji joj je palio kožu.. Sjećala se..
Provela je dane u magli. Ne sjeća se tačno ni kako. Vođena čudnim osjećajem, koji je poticao iz dubine njenog bića, samo je išla.. Nekada se činilo od istog događaja da tone, nekada da leti. I dani su prolazili. Osjećanja se smenjivala, a sve što je ostalo bilo je sjećanje na dodir, na blizinu, na bliskost.. Je li to bilo stvarno, ili je bliskost izmislila? Možda samo priželjkivala..? A bila je.. postojala..
Sjećala se zagrljaja na ulici.. Trenutak ukraden od drugih ljudi. Trenutak kad je vrijeme stalo na kratko. Trenutak kad nije postojao niko osim njih. Sjećala se dodira tijela u tom času. Blizina i bliskost, da! Tada su postojali! Makar u tom jednom trenutku..
Sjećala se poslednjeg jutra. Za doručak viršle, zbunjen osmjeh na vratima, zagrljaj pun želje, požude.. Sjećala se njegovog mirisa.. Sjećala se vruće kafe na stolu, koja je čekala da se strast slegne.. Razgovor i kafa.. Pogled i osmjeh.. I opet bliskost.. I rastanak nakon toga..
Zagrljaji koji su se smjenjivali, jedan za drugim, a svaki je bio duži od prethodnog i činio je da izgleda kao da se neće rastati..
Pozivi i poruke. Vrijeme koje je prolazilo. Daljina. Sve je budilo čežnju, rasplamsavalo vatru i želju..
Nenamjerna uvreda. Nečujanje. Znakovi pitanja…
Opet poruke, ali bez želje. Kao iz navike ili pukog pošovanja. Onda ispunjenost drugim stvarima, a onda opet.. Ovaj dan i ova noć..
Noć na njenoj koži vrela kao poslednji zagrljaj, hladna kao poslednja poruka. Potrebna joj je bliskost. Razgovor. Nije joj potreban ni poljubac ni strast! Potreban joj je dodir, zagrljaj. Ipak, nema ga. Tišina je velika i gluva kao ova noć koja se lijepi za svaku poru, zatvara je i guši.
I onda poruka.. Koliko je već prošlo..?
„Sanjao sam te večeras. Ušla si u sobu tiho, nijema. Na sebi si imala samo noćnu košulju. Otkopčala si je polako i pustila da sklizne sa pod. Tvoja duga kosa padala je preko ramena i prekrivala ti grudi. Stajala si na sred sobe i čekala. Da li si očekivala od mene da ustanem i krenem za tobom u svijet? Da li si se nadala da ću srušiti granice i svega se odreći? Da li si me čekala? Da li me još čekaš? Ili si odustala i drugom se predala?
Sanjao sam te večeras. Bila si mi na dohvat ruke. Ja sam ležao, želio te i čekao.
Sanjao sam te večeras. Ti u mojoj sobi.
Bio je to i ostao san. Nikada te više neću vidjeti.“
U sobi tišina, ali ona čuje i njegov glas i osmijeh, osjeća pod sobom postelju na kojoj je jednom i on bio. I sjeća se…
