Sovjeta Grubešić: Plač anđela

Dva su anđela plakala. Jedan kada je jedno dijete umrlo, a drugi, kada se drugo rodilo. Plač je bio različit.Tužan i radostan, jer su dva djeteta bila različita u svojoj istosti. Mnogima pouka.

Nada.

Prvo dijete je bila djevojčica.Veselje je donijela u obitelj vrijednih poljoprivrednika u selu na obroncima sunčane strane brda gdje su uspijevali povrtnjaci, a telad i svinje ispunjavali obore. Malo tko nije imao novu kuću , automobil i mašine za obradu zemljišta. Djeca su se školovala u obližnjim gradovima .Gotovo sva.Jedno nije. Djevojčica nije ušla ni u dvorište osnovne škole u selu, jer su roditelji u sedmoj ili osmoj godina bili sigurni da je „spora“. Uznemireni, da ne bi ljaga zlog gena bila na kasnije rođenom sinu, sakrivali su kćerku unutar imanja. Ne zna se da li su je voljeli kao ostalu djecu ,ali se zna da je bila velika pomoć roditeljima na imanju. Nikada nije zaboravila nahraniti piliće i svinje, pomusti krave, napraviti sir ili skuhati ručak. „Dobra je ona ovako“, govorili su susjedima, jedino ne barata brojevima i ne čita.Ponekad su joj dozvoljavali gledati dječje emisije na televiziji, što je popraćala pljeskanjem dlanova. Da li bi bilo čudno reći : “ Kao normalno ljudsko biće“.Kada su došle određene godine ,mirnoću i poslušnost su zamijenili trenuci zbunjenosti i neobjašnjivih emocija o kojima joj nitko nije pokušao ništa ispričati. Dok su u dvorištima i baštama cvjetale voćke ,a po livadama maslačci i tratinčice, ustreptalo srce vidjelo je sličnost u sezonskom radniku na obližnjem imanju. Njemu nije smetalo što Nada ne zna čitati ili pričati o politici i velikim književnicima .Bila je žena nježna lika, prijateljica velikome pijetlu , što joj je jutrom trčao u zagrljaj ili po porciju kukuruza, nije važno , i vješta u bašti koja je pod njezinim pjevušenjem rasla kao nikome drugome.Pitala bi ga preko ograde da li u polju ima makova, a on bi rekao nešto veselo samo da joj vidi osmijeh. Roditelji i ostali u familiji nisu blagonaklono gledali blistavost očiju i igrajuće korake mlade žene u očekivanju sumraka i grupe radnika u povratku sa njiva. Razvijale su se priče o udaji i dijeljenju imanja , iskorištavanju „ nedokupite „ osobe .Brat je bio određen za nasljednika imanja sa odredbom da se brine za sestru i tako je trebalo zauvijek biti. Zaključali su kapije, kako od dvorišta, tako i od velikoga bijeloga svijeta što je s druge strane živio u ljubavima, čarkama, ljepotama godišnjih doba, rascvjetavanju mladosti.U prvom doživljenom očaju, utabala je stazu uz ogradu tražeći pogled onoga kome je bilo stalo do nje, no vrijeme velikih radova je prošlo i u selu više nije bilo stranaca. Pravih stranaca. Njezini stranci su bili uvijek na oprezu da do Nade ne bi došlo previše slika , nalik onima koje se s radošću stavljaju u albume. Nakon ponovno uspostavljene ravnoteže , umrla joj je majka, nedugo zatim i otac,a ona je zašla u pedesete . Ostajala je sama na imanju. Brat je živio u prigradskom naselju i povremeno dolazio. Imao je povjerenja u Nadu koja nikada nije zaboravljala svoje obaveze. Izvan poslova na imanju, ništa se u njenom skučenom životu nije događalo. Nije si mogla prepričavati nepročitane knjige, ni neizgovorene razgovore. Slike dragoga lika, koje su je nekada činile sretnom, nestale su iz sjećanja. Jedne je večeri isjekla cijeli džemper, druge , treće, četvrte..i tako redom činila bi nešto nepoćudno i „ ludo“ u toj strašnoj osamljenosti mozga i srca. Kada je brat zaključio da je „ bilo dosta „ , uvidio je da Nada nema nikakve lične dokumente. Za svijet ,ona nije postojala. Pribavio je što je trebalo, izveo je iz njezina malenoga svijeta i odvezao u neku ustanovu. Nakon nekoliko mjeseci došla je na vikend u selo gdje je rođena i gdje je bila nezapamćena tiha tuga. Legla je u krevet i odlučila prestati živjeti. Nije ustajala, nije jela , ni govorila dok nad njome nije zaplakao anđeo .Zvala se Nada, ali za nju nikada nije bilo nade.

Mili.

Ovaj dječak je bio mio kada se rodio. Anđeo je plakao kada ga je vidio. Znao je da ga čeka dostojanstven život zahvaljujući roditeljima, koji u njemu nakon prelomnog trenutka u sedmoj, osmoj godini nisu vidjeli „sporost“ , već sina kome se treba sasvim posvetiti da bi shvatio svijet i našao svoje mjesto pod suncem. Prvo neugodno iskustvo imali su u vrtićima koji su odbijali primiti dijete sa „ falinkom „. Energična majka uspjela je dogovoriti da Mili djelomično raste u društvu svojih vršnjaka .Svaki dan po tri, četiri sata, i to u naselju na udaljenosti od deset kilometara. Redovito se savjetovala sa ljekarima i pedagozima, dok se otac iscrpljivao na poslu da bi mogli isplatiti sve troškove odgoja i obrazovanja ,kakvo je bilo potrebno njihovom djetetu. Mili je sve lijepo prihvaćao, osim mirnoće .Nemir u njegovom tijelu i umu opterećivao je cijelu obitelj. Oslanjajući se na majčinski instinkt , ta požrtvovana žena, odvela je sina jedne nedjelje u manastir na obronku gore , u samoću i duhovnost vremena i prostora. Veličanstvenost unutrašnjosti, tišina u sumraku pokraj ikona ispod svoda , vratila ga je u nutrinu majke i blaženstvo njezina mira. A možda je tu bio i anđeo sa početka ove priče. Mili je nastavljao rasti i napredovati .Redoviti posjeti manastiru smirivali su njegov duh ,što ga je činilo ozbiljnijim i odgovornijim. Kada je pošao u peti razred očev prijatelj mu je poklonio perpetual kalendar. Kocke sa brojkama primljene su u njegov um ispravno, kao vrijeme koje teče. Svakoga dana okretao ih je na pravi datum u iščekivajućem ritualu cijele obitelji. Bio je to znak shvaćanja obaveza i neminovnosti obavljanja svakodnevnih radnji. Uskoro su mu kupili računar i bilo je dovoljno samo napomenuti potrebu saznavanja nekoga telefonskog broja, pojma ili naprosto zanimljivosti, već bi Mili uključivao mašinu i pronalazio podatke. Zahvaljujući podršci svojih najbližih koji ga nikada nisu udaljavali od sebe, ni kada su odlazili u posjete ni kada su njima dolazili prijatelji,ovo je dijete sve više napredovalo. Majka je pronalazila mnoge načine da unaprijedi njegovo znanje i vještine, od izrade raznih ukrasnih predmeta do čitanja priča i naučnih članaka objašnjavajući mu svaku riječ, stavku, primjer, neumorno kao neimar nevidljivih kula. Onih koje rastu u visine , a ne vide se. Onih koje se šire, a ne zauzmaju prostor. Samim svojim postojanjem obogaćuju čovječji duh i spoznaju životnih vrijednosti. Mili je imao sreću. Njegov anđeo nije uzalud plakao. Vidio ga je u dostojanstvenoga u znanju koje će ga voditi kroz život i kada roditelji ne budu više s njim.Dali su mu ime i prezime, adresu i broj . Kada ga posjeti neizdrživi nemir, u manastirskim svodovima pronaći će imena svoje obitelji i slušati šapate ljubavi koji ga prate od kada je došao na ovaj svijet.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *