Iva Pejković: SLATKA KRV

Stranice je zalijepio gorki prosinac. Ne možeš ti to više odlijepiti. Vrlo neugodno, osobito kada se sjetiš da se samo nastavlja još jedna godina. Što znači godina kada se u tom istom bunaru možeš zabaviti? Jednostavno, okitiš se nitima plijesni. Dobra je to ideja. Ili da to nazovemo pokušajem. Kao, mogla bi se malo pojačati. Onako, iz zezancije. Upaliti svjetla, skočiti do zvijezda, rasprsnuti se kao spektakularan vatromet, izgorjeti do zore i onda sve ispočetka. Što možeš dobiti? Kao uvijek. Ništa, baš ništa.
Kada si postala nemirna, činilo se da će biti zabavno. Čak si se nasmiješila sama sebi u zrcalu. Bolio te steznik kojim si pokušala oblikovati figuru, no zaboravila si da možeš biti kraljica samo izvana. Tvoja duša nastavila je prebivati u onoj istoj močvari u kojoj su te ostavljali da sanjaš. Pomoć ne dolazi od Boga. Toplina ne dolazi od Sunca, sirene su se nahranile tvojim ostacima. Možda misliš da ti je suđeno nastaviti ples po žici. Varaš se. Tvrdi su to ležajevi, prazna su to ognjišta. Ne moraš vjerovati. Ti ionako nemaš korijenje.
Prelijevali su se, dan po dan. Ostala si zapanjena, no dobro si glumila: jutro, cigareta, cesta, lift, sobna biljka koju ne zalijevaš, papiri, papiri, papiri, staklo, praznina, daleka pjesma, ne znaš joj ime, glasovi koji se ne raduju zbog tebe, lica koja te gledaju i ne vide tko si i što ti treba.
Zanimljiva si ti pećina.
Nema te na karti. Pa ipak, došao je i taj dan. Zapravo, bila je mrkla noć. Zidovi su se spajali, u tami je kresnuo plamen. Vjetar se mahnito šuljao, provalnik. Skrivala si se, iako si znala da ne možeš pobjeći. On se pojavio, sasvim očekivano, tamo gdje nema ništa više od nade. Jadan je način na koji si se obratila vrhu svojih cipela. Ugrizla si se za usnu, krv ti je slatka.
Odjednom, počeli ste se utapati zajedno.
Disali ste, upijajući omamljujući miris želje.
Ruke, kosa, koža, med, tiranija.
Nisi više znala da je to on, on nije ni znao da si to ti. Pa tko se može usprotiviti onome što je starije od vremena? Ušla si, silovito zalupila vrata iza kojih si ostavila sve, sve, sve. Dao je i ne pitajući hoće li se srušiti, a nije bilo stabilno, nestajalo je, vraćalo se, luđački se cerekalo, odzvanjajući pustim hodnicima.
Prekrasna smrt, svaka rana kao vodopad.
Nisi otvarala oči, samo si slušala kako u tebi bubre tisuće, kako prosvjeduju i lamataju, sve glasnije i glasnije, dok se nisi našla na podu. Bio je tako snažan, taj prvi val. Nisi se pokolebala, tražila si još. On je prepoznao, vidio je koliko ti može dati. Sve su se čarolije rasplinule, grčevito si se pridržavala za rubove, da, da. Znala si da u tom trenutku moraš, još samo malo, bio je iza tebe, gušio se, umirao u vašem požaru.
Svemir.
Ostali ste dolje, sami… zajedno… u pepelu.

BIOGRAFIJA

Iva Pejković
Rođena 1984. godine u Zadru.
2009. diplomirala je na Odjelu za izobrazbu učitelja Sveučilišta u Zadru.
Objavila roman „Mačka u čizmama“ u ediciji Katapult, Rijeka, 2007.
Vodi Klub čitatelja za mlade u Gradskoj knjižnici Zadar.
Urednica je portala ezadar i piše za blogosferu Večernjeg lista.
Kratke priče objavila u Zarezu, Slijepom putniku i zbirci Rukopisi33.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *