Ante Skazlić: Noć nad Mediteranom

Lovorko je već petu noć bio zaredom u rovu na prvoj crti bojišnice. Noć je bila začudo tiha, nakon što je po njegovom mjestu koje se nalazilo nadomak mora, cijeli dan padale granate iz različitog artiljerijskog naoružanja. Bila je to duga i kišna jesenja noć slična onim prošlim noćima od kada je prije dvije godine stao kao dragovoljac na branik svoje domovine, a neprijatelj se zaustavio na udaljenosti puškometa.
Često je razmišljao o tim nesretnim sinovima, kako je nazivao te koji se nalaze na suprotnoj strani, pitajući se za čije oni ciljeve uništavaju svoje i tuđe živote i kako ih njihove majke oplakuju, kao epske junake, ili opijene i zavedene od raznih ideoloških vođa i njihovih sljedbenika. Kako je bilo još sat vremena do svitanja to je kod Lovorka izazvalo još veću budnost, znajući da je to vrijeme kad neprijatelj može iznenada udariti. U tišini je osluškivao smrt koja se oko njega motala. Znao je da će se kasnije dobro naspavati, a potom se odvesti u Grad i nazvati Aidu u Sarajevo. Sama pomisao na nju izazvalo mu toplinu oko srca, a lice se ozarilo od sreće, kao da je tu, pored njega, a onda se po tko zna koji put prisjećati dana njihovog poznanstva.
Bio je na trećoj godini Pravnog fakulteta u Osijeku, kad se vraćao s novogodišnjih praznika čekajući u Vinkovcima s kovčegom u ruci na peronu šinobus. Jutro je bilo hladno, a snijeg je sve jače lepršao nošen vjetrom. Nakon nekoliko minuta pored njega je stala djevojka s dvije putne torbe, našto se naglo trgnuo kao dag a je prenula iz razmišljanja ili divljenja snježnoj mećavi što je rijetka pojava u njegovom mjestu. Bila je osrednjeg rasta, crne duge kose, očiju boje rijeke, umotana u bijeli šal, koji je krajevima padao niz crni kaput. Pogledao je nekoliko puta, a pogled mu se zaustavio na njenim punim usnama. Kada mu je uzvratila pogled, nasmiješio se, upitavši je da li i ona putuje u Osijek. Samo je kimnula glavom, a onda rekla:
– Ja sam Aida. Glas joj je bio tih, vidno pospana i umorna od putovanja.
– Odakle je tebe vlak dovezao ovako rano u Vinkovce kao mene Marjan-expres?
– Mislim da još južnije od tebe, iz Trebinja.
-Pretpostavio sam da si negdje iz Bosne, ali da si baš iz Trebinja ne bih nikad pogodio.
I tako je počelo, poznanstvo se ubrzo pretvorilo u veliku ljubav, punu romantike u gradu na Dravi. Prisjećao se kad je prvi put došao u njenu malu studentsku sobicu, na rubnom dijelu grada, dok se snijeg počeo topiti od prvih proljetnih zraka. Po ulasku, dočekao ga opojni miris kave, a zatim se iznenadio kad je na stolu među mnoštvom knjiga ugledao Kuran i zbirku pjesama od Halila Džubrana.
Dok je ispijao kavu Aida je vidjela da krišom promatra tu debelu knjigu, crnih korica, na kojoj piše zlatnim slovima Kuran.
– Znam, vi ste Dalmatinci jako radoznali, odrastala sam ljeti u Cavtatu kod maminih roditelja, vidim što te zanima.
– Upravo tako, jako sam radoznao, a naročito jer prvi put vidim tu svetu knjigu Muslimana. Djeluje mi nekako impresivno, tajanstveno.
– Vidi se da sam na početku naše veze vješto izbjegavala reći bilo što o svojoj obitelji.
– Naravno, odmah sam to primijetio pa stoga nisam inzistirao da bilo što kažeš.
– Moj otac Sead je, nastavila je tiho i uvjerljivo, sjedeći na drugoj strani stola, iz ugledne trebinjske muslimanske obitelji, čiji je djed došao iz Sandžaka nakon Drugog svjetskog rata kao derviš. Otac mi je završio studij medicine u Istanbulu i dok je studirao, ljeti bi radio kao konobar u Cavtatu upoznavši moju mamu Anicu radeći u istom hotelu na recepciji. Nakon vjenčanja ona je zadržala svoju rimokatoličku vjeru.
Lovorko je s pažnjom slušao, gledajući njene zelene oči i lijepe crte lica, koje su odražavale smirenost i bogatstvo duha.
– Dok je otac završavao specijalizaciju u Sarajevu, majka me odnijela kad mi je bilo pet mjeseci u Dubrovnik gdje me je župnik krstio, naslijedivši njenu vjeru. Kuran mi je poklonio djed jer sam bila njegova prva unuka, a po polasku na studij stavio ga u torbu da mi bude sa srećom. Moja obitelj je uvijek tolerantna prema svim vjerama, a otac je u gradu jako cijenjen neurokirurg.
Nakon dvije godine studija i zajedničkog učenja, Aida s diplomom ekonomiste, a Lovorko s diplomom pravnika, krenuli su natrag svojim kućama, upravo s onim istim šinobusom kojeg su čekali nakon novogodišnjih praznika. Bacilli su posljednji pogled na grad u kojem su sazrijevali, učili životnu mudrost, postigavši upravo ono o čemu mladi snivaju. Dok su kroz prozor gledali kako se vjetar poigrava po beskrajnim poljima zrelog žita, Aidi su se oči napunile suzama, ne mogavši ništa reći. Radost i tuga su joj uskovitlale dušu, sve jače je stiskala Lovorkovu ruku, osjećajući olakšanje.
– Nikad nećemo zaboraviti taj lijepi grad pun zelenila i rijeku koja će još dugo šumiti u nama – govorio je sjetnim glasom.
– Doći ćemo ponovo u njega kad lipe zamirišu, voziti se na biciklu, obilaziti kirvaje, ići na fišijadu u Bezdan, obići naša ljubavna gnijezda i drage nam prijatelje.
– Doći ćemo jednom, čekat će nas naša klupa uz rijeku, na kojoj smo često čekali svitanje zore, gledajući zvijezde padalice, izgovarajući naše želje.
Nakon kraće vožnje stigli su u Vinkovce gdje je sve i počelo. Stajali su na peronu, a vlakovi su prolazili jedan za drugim. Ništa nisu govorili, samo su šutke gledali znajući da za dvadeset minuta dolazi njegov vlak Dioklecijan-expres, a njen za pola sata. Dugo mu je mahala dok je vlak nestajao u toploj srpanjskoj noći, a onda je sjela na klupu, a suze su same krenule, mada je znala da će za dva tjedna skupa ispijati kavu na splitskoj rivi.
Zatim je došao taj nesretni rat, čija je mašinerija sve pred sobom brisala, kao bujica, vođena pomračenim umovima glavnog vožda i njegovih sljedbenika. Aida je sa svojim roditeljima i bratom Enesom, s užasom gledala visoke stupove crnog dima koji su se dizali iznad Konavala, čija je ljepota nestala u trenu ljudske mržnje. Nije mogla vjerovati da se ne osjeća sigurnom na ulici rodnoga grada i da su joj oca počeli šikanirati samo zato što je muslimanske vjeroispovjesti, upravo oni nad čijim je zdravljem toliko godina bdio.
U prvim danima iduće godine,kada se noć spustila gore s Leotara, noć koja je u sebi nosila umiranje i plač, krišom se spakirala i s roditeljima krenula u Sarajevo kod očevih prijatelja, ne slutivši da se više nikad neće vratiti na ulice rodnog grada ni šetati obalama rijeke Trebišnice i Ponornice i udisati proljetne mirise koje vjetar donosi s okolnih brda. Nije slutila da neće više vidjeti ni djeda Avdu, koji ih je ispratio suznih očiju govoreći da je sudbinom vezan za džamiju i da nigdje ne ide od nje. Tim njenim odlaskom u Lovorku je otpočeo drugi rat, za kojeg je samo on znao, pitajući se zašto je baš izabrala Sarajevo za sigurnost. Činilo mu se kao da je gubi, kao da će je zamesti ratni vihor koji je počeo nesmiljeno rušiti taj grad, pustošeći mu dušu.
– Lovorko dragi, često mu je govorila kroz suze, ako postoji pakao na zemlji onda je to Sarajevo.
– Ovdje je život postao bezvrijedan kao da prije završi nego što počne. I Miljacka je od tuge zanijemila, to je neka druga rijeka, krvava rijeka. I ulice su pune krvi, ljudske krvi, naše krvi. Ovdje je nestao čovjek, u ovom gradu je umrla ljubav, umrla je budućnost nas koji smo ostali u ovom gradu koji to više nije. Presušile su i suze, kao da ne slijede plač ovog izmučenog naroda. Čak je i smrt ovdje postala poželjna da se skrate svakodnevne muke, jer su granate iz srpskih utvrda jako precizne. Tek sam sad spoznala moj Lovorko ljudsku mržnju i s koliko su me ljubavi odgajali roditelji usađujući u mene čovjekoljublje. Ni sad ne mogu mrziti te ljudske spodobe u šubarama, samo ih prezirem i ne zaboravljam.
Lovorko je i dalje nazivao Aidu koja mu je govorila o gradu, koji se pretvorio u veliko groblje.
– Čuvaj se, ne izlazi na ulicu ako ne moraš, učestalo joj je govorio, prijavi se na Crveni križ pa gledaj izaći iz tog pakla, ako ikako možeš. Bježi na zapad, bilo kamo, samo bježi u slobodu.
Lovorko je i dalje bio na fronti, nadajući se skoroj slobodi, konačnom slomu neprijatelja. Jednu večer kada je htio nazvati Aidu, shvatio je da su veze sa Sarajevom prekinute. Bio je ljut i očajan, kao da je gubi zauvijek.
– Moja Aida, često je izgovarao njeno ime na glas.
Jedina mu je bila utjeha gledati slike na televiziji koje su dolazile iz Sarajeva, od kojih se svakodnevno užasavao moleći Boga za njen život.
U smiraj dana proljeća, dok je kroz prozor svoje sobe gledao vrhove Velebita kako nestaju u sivilu oblaka, javila mu se Aida iz dalekog Montreala, ne vjerujući da čuje njen glas.
– Brat i ja smo doputovali prije dva dana ovdje kod mamine sestre Jelene preko Crvenog križa, a onda je počela jecati. Znao je Lovorko da se nešto ružno dogodilo te je zašutio nekoliko trenutaka da se sabere.
– Jednu noć, prije tri mjeseca, nastavila je isprekidano govoriti, dok je otac bio u bolnici s ranjenicima, upali su u stan, zatim je ponovo nastavila jecati, mamu su ubili a mene silovali, ja nosim Lovorko tuđe dijete, a zatim prekinula vezu.
Poslije tog razgovora Lovorko je dugo u noć pio žestoka pića, samo su Bog i Aida znali njegovu tugu i očaj koje su ga obuzeli. Nakon nekoliko mjeseci uspješno završene vojno – redarstvene akcije „Oluja“, Lovorko je žurio u Zagreb, u kanadsko veleposlanstvo kako bi zatražio turističku vizu i tako doći do Aide koja mu se prestala više javljati. Odmah po dolasku na autobusni kolodvor pošao je u katedralu da upali svijeću za sve pale branitelje u Domovinskom ratu, a zatim pošao u veleposlanstvo gdje mu je saopćeno da mu za sada kao branitelju ne mogu izdati vizu, za jedno dogledno vrijeme.
Vraćajući se natrag, tužan i razočaran, sinula mu je misao da se ukrca na neki teretni brod i po dolasku u Kanadu se iskrca kao nekoliko mladića iz njegovog mjesta što su napravili davno prije. Sutradan je odmah nazvao susjeda Miljenka u Rijeku, s kojim je išao u osnovnu školu, a nakon studija je predstavnik jedne bogate brodske kompanije iz Norveške.
– Iscrpio me rat cijelo ovo vrijeme, pa bih se ukrcao na brod, da se maknem fizički i misaono odavde nekoliko mjeseci, krio je Lovorko svoju namjeru.
– Upravo će se za petnaestak dana upraznuti mjesto za mornara na brodu za rasuti teret, koji već dvije godine vozi žitarice iz Montreala u luku Rotterdam pa ako ti odgovara možeš odmah napraviti madrikulu i ostalu dokumentaciju, govorio je Miljenko kao da mu čita misli što namjerava.
Roditelji i mlađa sestra su mu se čudili zašto ide na brod i što se desilo s Aidom o čemu je samo šutio, a prijatelji mu odobravali da se malo odmori, da zna on što radi. Lovorko je užurbano radio na prikupljanju potrebite dokumentacije, radujući se novom svitanju dana kojim je bio sve bliži svojoj Aidi. Dan prije polaska zasadio je u dvorište obiteljske kuće mladu sadnicu lovora, zamolivši majku Anđelku da je pazi i njeguje dok se on ne vrati.
U svježe rujansko jutro kada se avion odvojio od piste na aerodromu Pleso u Zagrebu, Lovorko je bio najsretniji čovjek na svijetu, srce mu je lupalo ubrzano, a duša mu se punila ushićenjem što će uskoro vidjeti svoju Aidu nakon toliko vremena i patnji. Kako je avion bio direktno za Amsterdam stoga je već oko podneva bio na brodu u luci Rotterdam. Bio je to brod imenom „ Santa Monica“ i jedan od većih u tom dijelu luke, koji je ogromnim usisnim cijevima istovarao soju. Bio je impresioniran posadom broda, koju su pretežno činili Filipinci omanjeg rasta, a on skoro dvometraš i jače tjelesne konstitucije pa je među njima izgledao kao orijaš. Po završetku istovara soje Lovorko je s ostalim mornarima sređivao štive da bi se brod premjestio pod silos za utovar pšenice. Sve je on to s čuđenjem gledao, a najviše se divio vještini tih malih mornara s kojom lakoćom obavljaju i najsloženije poslove. Nakon dva dana kada je brod isplovio ukrcanom pšenicom, noštramo Fernando mu je rekao da plove u Somaliju u luku Mogadiš i da se raduje plovidbi jer mu je dosadila ruta do Montreala i natrag. Lovorko je stao kao skamenjen, zbunjeno je gledao u noštrama ne vjerujući da neće brod u Montreal. Grašci znoja su mu orosili čelo ne mogavši se odmah sjetiti da je Somalija na samom rogu Afrike. Upitao je noštrama misleći da ga nije dobro razumio, ali mu je isto ponovio na dobrom engleskom jeziku.
Brod je plovio naprijed kanalom La Manche, ali Lovorko nije primjećivao kopno Engleske koje se vidjelo, jer su mu suze navirale i samo što nije vrisnuo od bola koja mu je kidala nutrinu, pravdajući se naštromu da mu je to posljedica od prve plovidbe.
Mornari su na palubi broda obrisali rđu i farbali, a među njima i Lovorko koji je bio bezvoljan ne osjetivši draži plovidbe ni čarobni zalazak sunca na Atlantiku, misleći samo na svoju Aidu koja mu je svakodnevno postajala sve dalja i dalja, ponavljajući u sebi po tko zna koji put kako je nesretan. Nakon nekoliko dana brod je plovio Mediteranom približavajući se Kreti, a kako Lovorko nije mogao zaspati stoga je izašao vani na palubu naslonivši se na ogradu gledajući zvjezdanu noć nad Mediteranom, što ga je vratilo u dane sretne ljubavi sa Aidom kada su sjedili na klupi uz Dravu gledajući zvijezde padalice. Sjetio se i riječi da će je zaprositi jedne zvjezdane noći da mu bude žena. Ujutro su mornari pretražili cijeli brod, ali Lovorku nije bilo ni traga, a onda je kapetan izvijestio Obalnu stražu na Kreti o događaju, koja je dva dana bezuspješno tragala za Lovorkom. Kapetan je u brodski dnevnik upisao sve pojedinosti, a onda nastavi s brodom prema Sueskom kanalu. Samo je noć nad Mediteranom znala zašto je Lovorko našao mir svojoj duši u morskim dubinama.
Kada je nakon dva mjeseca Lovorkov prijatelj Ivan iz Osijeka na proputovanju s djevojkom svratio kod njegovih roditelja da im izrazi riječi sućuti, majka Anđelka mu je pokazala usahlu mladicu lovora koju je zasadio njegov prijatelj dan prije polaska.
– Jedna rimska legenda kaže: Govorio je tiho, šapatom od tuge koja mu je pritiskala dušu za svojim dobrim prijateljem, da se lovor nikad neće primiti nesretnim osobama, ma koliko ga puta zasadili.

Poličnik, 17.lipnja, 2013.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.