Nenad Plavšić, rođen u Beogradu 1986. godine. Priče i pesme objavljivao u „Književnim novinama“, kao i u nekoliko elektronskih časopisa. Član Saveza Književnika u Otadžbini i Rasejanju (SKOR). Objavio zbirku priča i pesama „Crne suze“ (u izdanju „Alme“ iz Beograda). Zastupljen u nekoliko zbornika. Adresa autorovog bloga: LINK

Martovska poplava krzala je krila proleću na čijim se usnama slutila nehajna strast. Zagrljaj vetra i sunca je treznio zimu. Ispod tanušnog plašta magle cvetala je visibaba. Petak. Podnevno talasanje drveća nije smirivalo svoja pletiva. Oblaci su leteli brzo. Titraj kiše na udaljenom bregu. Komšija je ponovo pucao iz puške psujući život. Ptice su osvajale nebeske daljine u prvom pokušaju povratka. Kroz vazduh, kroz lišče je plutala ljubav neimenovana i slepa, drska i nevaspitana. Usplahirena nervoza u nogavicama zemlje. Savršenstvo dodira lepote i gordosti uzvišenih pogleda godišnjih doba sastajalo se na ivici horizonta. Pomama za novim krugom, u kojem će snovi šiti odeću sreći, ostavljala je bez daha mamurne plamenove Božjih jagodica. Koliko dugo traje zaborav? Koliko udaraca može izdržati ispružena ruka? Želja je motrila na dirke klavira… Nikada neću moći da uspavam sećanje, nikada neću moći da izbrišem trenutak u kojem sam dobio talenat da spoznam snagu stihova uragana. Reči se ne gase.
Probudio sam se u znoju. Ponovo horor, ponovo jecaji u tišini sobe, u tmini uzavrelih sati straha od samoće. Vratio bih svoje telo, jer nisam sposoban da upravljam njime. Vrtoglavica zbog neuspeha u prošlom kolu radoznalosti. Prstima sam prolazio kroz kosu pitajući se šta ja to zapravo radim? Izgubljena šansa ne može biti vraćena. Srce kada prelomi, svemir je nemoćan. Samo je prvi put najteže, a onda… onda navika odstranjuje svaku žilu jeze, dvoumljenja i teških uzdaha koji predskazuju hodnike pakla. Bol se čita između redova. U meni kopni volja. Uzaludan je višenedeljni pokušaj da rakijom sperem sve glasove nemira. Nozdrve mi budi miris četiri kašičice kafe i nula posto šećera u beloj, porcelanskoj šoljici. Dugo sam posmatrao dve velike spojene kugle u peni, što su se poput očiju njenih rasparčale na komadiće pravougaonika i nestale u trenu. Otisak usana neutešne inspiracije krvavih zenica gorko se pripio uz keramičku podlogu. Bila je prisutna. Zadrhtao sam nežno. Jeza se vukla preko latica krvotoka, uranjajući duboko u ostatke srušenog sveta. Posrnuće. Samo se laž može izgraditi na zgarištu radosti i samo laž opstaje i provlači se kroz svaku rupu. Prvi gutljaj, prva suza koja je ispustila dušu pred provalijom. Prvi gutljaj se uvukao ispod jorgana potraživši nju u spletu okolnosti, u pogrešno postavljenoj predstavi, u vremenskom procepu. Otkucaji više nisu postojali… i žeđ za ustreptalim fantazmom pripadnosti je posustala. Ne ponosim se svojim godinama. Kafa je budila slike, događaje, zapise, pobede i čednost tragova naših susreta… Spustio sam glavu na maleni sto od hrastovine presvučen ljubičastim stolnjakom i zaplakao kao nebo nad izgubljenim dušama. Kuhinja se vrtela u krug. Video sam stazu od kaldrme, okolo pokošena trava, video sam more, nas dvoje, video sam pustoš noći i zanos u njenim zenicama boje divljeg kestena. A kosa joj je milovala dah vetra na večernjoj igranci Angela u čijim se krilima skrivala čežnja dve senke. Gospodarila je detaljima moga bića. Razboleo sam se nepovratno te noći i prigušenim osmehom dražio gordost svoju da iščezne pod točkom prosvećenja. I čini mi se i sada… vekovi su nizali brojke samo da bi nas spojili, vekovi su bili ono što je moralo postojati da bih je upoznao…
Prazno šetalište na periferiji Beograda. Jedna dugačka štrafta popločana mermerom sa čije desne strane su se ređale klupe bez naslona iza kojih se prostirala gusta šuma ušivena u debeli sloj snega. Levo je bila praznina izbrazdana mistikom, a u daljini se mogao pokatkad začuti šum automobila. Mrak. Mesec nam je osvetljavao put. Nosila je zeleni kaput od kašmira, crni šal kojim je prekrila devičansku belinu vrata i vunene rukavice boje smrti. U njenom osmehu blistala je svežina večnosti. Da li će neko pokušati da nasluti planine mojih svetova kao što je ona to učinila? Da li će neko posle nje ikada shvatiti krik koji se prelama kroz opsesiju?
– Znaš li da trenutno drhtim? – upitao sam je nehotice.
– Drhtiš? Zašto? Nisam ja valjda toliko strašna? – začudila se.
– Hm… drhtim zato što sam upravo osetio kako zapravo zvuči tvoj glas.
– Kako? – znatiželja se cedila iz pitanja.
– Zvuči kao… kao da slušam momenat ushićenja umetnika kada ukapira da je stvorio remek-delo! Ja mislim da takva fantazija, takav brutalan tretman prema vasioni niko više neće imati… Ja sam, malo je reći, fasciniran… Mogao bih, na primer, da utonem u tvoje usne i nastavim da postojim u tvom krvotoku potpuno nevidljivo, a mogao bih takođe i da ostarim znajući da me ti tamo negde voliš, jer… ti si moj jedini i pravi život, moj nokat i mozak, svaka emocija i putanja na mom dlanu… ženo mog života! – uzdahnuo sam.
– Ah!, kako si ovo……………. ostala sam bez reči. U meni oduševljenje para sve ostale osećaje… u meni sada drhtiš ti, ti, ti! Neverovatno. Čoveče, pa ti si ista moja ruka kada sam imala dvadeset pet! Prepoznala sam te… u stvari, prepoznala sam sebe u tebi. – izgovori u jednom zaletu. Koračala je suptilno i pažljivo poput košute koja bi sve dala da može razaznati tajne prirode. Putovali smo kroz dimenzije raskalašnih dubina usečenih u časove iluzije. Pod njenim nogama ranjeno podzemlje i vulkani krvi oronulih sila tame…
– Večnosti, sećaš li se onog našeg dogovora? – pitao sam.
– Dogovora? Ne znam na koji misliš… imali smo mi više dogovora. – odgovorila je.
– Da, istina, međutim smatram da je ovaj najvažniji… Tiče se papira i ispunjenja zahteva, odnosno želja tvojih.
– Znam! Ma nisi valjda stvarno…
– Jesam, nego šta! Jesam, jesam. – izvukao sam iz desnog džepa papir i pokazao joj – Dakle, poneo sam, kao što se može zapaziti, dokaz A. Izvolite gospođice: prazan list hartije na kome treba da upišete svoje želje, a dole je moj potpis. Šta Vi upišete ja ću ispuniti! I molim vas, ne ustručavajte se… pokloniću Vam svaku zvezdu koju pogledate, pokloniću Vam svaki treptaj orbite i valove bezbrižnih okeana ako bude potrebno. E sad mi samo još fali zlatan zub i namerno da se nakezim kako bih zasijao i upotpunio svoju zakletvu!
Dugačak osmeh se prolomi šetalištem. Oduzimala je sluh iscepkanoj tišini. Na njenom dlanu se nalazila nepatvorena blud mojih misli… na njenom dlanu je sve gubilo smisao: rađalo se i umiralo u isti mah, gospodstvo i neotesanost, vrlina i porok u jednom oklopu! I zašto se čitava priča morala zaustaviti onda kada je uspela da provali u odaje nepoznatog carstva? Zašto nije ostala?
– Ako bih sad mogla da se pretvorim u nešto, bila bi to ludost. – rekla je i privukla me oštro. Sekundama opisana požuda pretočena u dah moje Malin odvajala me je od bezvredne realnosti i sekla naslaganu trulež prošlosti. Ošamućen i pijan dodirnuo sam joj desni obraz. Eoni civilizacije nemo su posmatrali ideal u njegovom najsvečanijem odelu… Poletele su tada usne moje ka usnama njenim i izgubivši razum ljubio sam je ludački, ljubio sam je razuzdano, ekscentrično, posesivno, slobodno… Padalo je niz planinu stablo staro gotovo dva milenijuma, rušio se u zemljotresu strah, osipali se pramenovi zla kroz pljuvačku, kroz umetnost jezika da pobudi bolest ljubavnog krika……………………………
Plafon i na njemu slika siromašnog treptaja. Tišina. Po mom čelu se skrivao uplašeni odraz dečaka. Muzika u suzama. Umor. Nekoliko sitnih uboda ispod kože i tresak vrata iza kojih prestaje zvuk. Okretali su se oko mene kao ringišpil mrtva priroda i zgaženi akord violine… Ima li šta bolje od povratka u tunel koji čovek sam napravi? Da li postoji razumevanje veće od sopstvenog? Prezir u grudima. Gušio sam se od čestih šapata njene pomisli da će me čekati na izlazu nepravde. Komadići stakla su tonuli sve dublje… Klaustrofobija. Mašta je uzdizala lice neumerene pakosti izgubljene u limbu kaljuge i dostojanstva. Blizina poslednje stepenice na liniji depresije i bezočnog muka koji tereti, strelja i ponižava… Vrisak nežnosti u levoj ruci se prožimao kao igla kroz tkaninu. Mrsio sam joj kosu trepavicama. Likovi u mojoj drami propadaju i gube svest zbog nepravilnosti i promašaja presavijene svetlosti. Gde si sada? Sećaš se… želeo sam da te sakrijem duboko, duboko u sebi, da na tvom ramenu napravim gnezdo za poeziju, da ti otkrijem gde se nalazi kraj pećine koja vodi do svih odgovora… Čekaću te, ipak. Vreme neće sprečiti kišu podmuklih nesvestica, niti će umanjiti isečak prekinutog ludila… trajaćeš, trajaćeš, trajaćeš………
Navukao sam kaput i nestao u sibirskoj noći. Lestvica razvrata je upisivala novo ime u svoj rokovnik oskrnavljenih umova. Rodio bih se ponovo u inju bezbrojnih pokreta četkicom ogorčenosti sonate. Šta ostaje nakon pada? Kakav to otrov pojačava potrebu za samouništenjem? Razdrndani, prljavi autobus klatio se niz krivine ulica glavnog grada. Izlizani humor na pragu klizavih stepenica koje su vodile u poluosvetljeni vapaj tuge. Nesporazum plavetnila i strmoglavog ponora. Izašao sam nestrpljivo. Nigde nikoga nije bilo. Razbijena trafika je još uvek čekala novog vlasnika. Pahulje su se klatile po slobodnom prostoru, po marami večeri kao komadići hleba pušteni iz ruke; pahulje su trošile minute na moje besciljne korake isprepletane mrežom iščekivanja. Prošao je čitav sat… nije došla. Naslonio sam se na pult trafike i sasvim slučajno pogledao unutra. Razbijeno staklo je bilo raštrkano po unutrašnjosti. Na jednom komadu metala veličine šake nalazilo se pismo. Stajalo je blizu pulta sasvim uz desni ugao. Belo parče papira iscepano iz nekakve sveske na kvadratiće… Rukopis je bio nervozan, prsti su joj podrhtavali dok je pisala… Poniranje. Sledilo je dugo odsustvo daha i početak glavobolje. Čitao sam nehotice:
„Dragi D.,
desilo se u poslednje vreme mnogo toga… i dobrog i lošeg. Dugo sam razmišljala i shvatila da moram da izađem iz tvog života. Ti i ja smo ideal, svest koju malo ko može zamisliti… ti i ja smo jedna iskra u noći i drhtaj duše. To što si mi pružio i tvoje namere su nešto najlepše što mi se dogodilo u životu, međutim realnost… realnost je nešto osmo. Razumi, molim te! Ti si mladić, čeka te predivna budućnost, a ja imam probleme, obaveze i opterećenja. Zaista zaslužujes svu ljubav ovoga sveta i nadam se da ćeš je naći… sa druge strane ja zaslužujem nekoga svojih godina, ko je istrošen. Shvati… ne bi išlo, ne bih se osećala ugodno… Ne znam šta drugo da kažem, za ovo ne postoji objašnjenje drugačije od napisanog. Imaš predivnu dušu, nosiš u sebi nešto apstraktno, neopisivo, ekscentrično i neuravnoteženo lepo i treba to da iskoristiš. Nemoj da me mrziš zbog ovoga, molim te…… izvini, oprosti…. zbogom…
Tvoj tužni dodir, tvoja Malin…“
Podsmeh olujne zavese sručio se na moje emocije. Blesak munje na krovu planete i nervozno čavrljanje gromova hektarima unaokolo. Plamen se nevešto borio sa duhovima… Hladan znoj je vitlao mojim telom. Udisao sam nepravdu i treznio svoje omađijano srce. Noć je postala bezbojna. Usijana veličanstvenost greha taložila se po njenom odlasku. Ljubav… ljubav je mene odbacila! Groznica. Noge me nisu nosile, postao sam pretežak. Krvavog lica, zapušenih ušiju, otrovan, modar, pretučen na smrt, star i oronuo uspeo sam da načinim nekoliko koraka i obgrlim saobraćajni znak. Gutala me je zemlja bez glasa, bez svedoka, bez presude… Vodile me biserne staze do suštine požara… Monstruozna mučnina. Napokon… prepustio sam se naletu užasa i stropoštao na zaleđeni asfalt…




One thought on “Nenad Plavšić: Bolest”
  1. Iz hiperbolicnog i darovitog pesnika Sirin elektronskog udruzenja preko intelektualnih krugova i mojih zapažanja,uvideo sam da dotični pesnik,pisac,madjioničar svoje duše ima velikog dara.Od Nevešte molitve,Ordena za kraj,i Crnih suza,ovaj mladi autor magičnim rečima plovi svojom Nojevom barkom-u -daljine.Iynedren i mističan piše takve priče sličan Agari Kristi,Borhesu,Nori Roberts,i ostalim Skadinavskim,Anglosaksonskim-osvajačima prostora.Na poseban način bez dodvoravanja i koketiranja njegova proza izlazi iz okvira poezije i steže obruč drugima.Ovaj čovek ima petlju za sve,i svet u sebi!U svojoj tvorbi imaginacije i stvaranja sveta koji gleda posebnim očima predhodnika. Srećko Miloš Aleksić,pisac iz Beograda.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *