Somnabulna fantazija

Te snovidne noći, umotane u plašt od kišnih kaplji koje su dobovale neku sumornu kadencu, snovidne noći obasjane lunarnim reflektorom, a zatamljene kišonosnim oblacima, Anabela se našla na nekom omanjem campo1-u, jednom od mnogobrojnih u tom gradu, ne znajući kako je tu dospela, zagubljena kao i svaki čitalac ponaosob, tražeći nit klupka za koju će se uhvatiti, svetionik na literarnoj pučini, međutim, magija reči se uvek krije između redova.
Na nebeskom svodu oblaci su plakali jer je Anabela bila bosa. Osvrnula se oko sebe kao čigra, osmotrivši preteće pustu okolinu, dok su je nebeske suze milovale. Kao igla balon, probo ju je snažan déjà vu, ili to beše jamais vu, zavisno od ugla posmatranja, uglavnom, naježila se.
Na samom rubu ponoćnog vidika spazila je misterioznu priliku pod kišobranom, okruženu dimnom aurom. Naočiti simulakrum. Neka čitalac zamisli, nošen lepetom knjiških listova, neki uvrnuti concetto2 koji verno odslikava ovu atmosferu, jer šta su reči nego tek obrisi misli, zatamljene siluete na belom papirnatom prostranstvu.
Prišla je tom neznancu i upitala:
-Gde se nalazim?
Čovek kao da je prečuo pitanje, uzvrati joj:
– Dođite pod kišobran, madam. Pokisnućete.
Anabela nije obraćala pažnju na to da joj je haljina, poprilično natopljena kišnicom, postajala prozirna i počeše se nazirati njene nage grudi, veličanstvene kao dve minijaturne Bruneleskijeve kupole, koje po svojoj divoti nemaju premca među tolikim uzorima kao što su Ticijanove: Venera sa ogledalom, Sveta i Profana ljubav, Urbinska Venera, Uspavana Venera (sa Đorđoneom), Magdalena Pokajnica, Danaja, Danaja sa dadiljom, Dijana i Kalisto, Otmica Evrope, Venera koja zaslepljuje Kupidona; dama sa Karavađovih Sedam dela milosrđa, Koređova Danaja, Rafaelove: Tri Gracije, Pekarka; Leonardova Leda i labud; Pjero di Kozimove: Simoneta Vespuči, Prokrida; Dijanin lov Domenikina, Rembrantova Vitsaveja, Gabrijela di Estre i jedna od njenih sestara škole Fontenbloa, Botičelijeva Venera, Vazarijeva Andromeda, Vazarijev Studio slikara, Flora od Bartolomea Veneta, Eva prima Pandora od Žana Kuzena Oca, Nimfa od Jakopa Palme Starijeg, Zmija koja iskušava Evu Luke Kranaha Starijeg, Sedam doba žene od Hansa Baldunga Grina, Tintoretova Danaja, Atalanta Gvida Renija, Vitsaveja od Hansa Memlinga, Direrova Eva, Rubensove: Venera i Kupidon, Alegorija o blagodetima mira, Helen Furman, Čelinijeva Nimfa iz Fontenbloa, Flora Frančeska Mencija, Otmica Sabinjanki i alegorijska Firenca koja trijumfuje nad Pizom od Đambolonje, Venera Luke Kranaha, Amanatijeva Boginja Izobilja, Alegorija Venere Anjola Broncina, Gabrijel d’Estres (Škola iz Fontanbloa), Devojka u kupatilu od Đovanija Belinija, Gracije Antonija Kanove, Veronezijeve: Razočarenje, Poštovanje, Venera i Mars, Otmica Evrope, Edukacija Pana od Luke Sinjorelija, Van Ajkova Eva, Danaja Jana Gosaerta…i tako dalje u tom stilu.
Anabela se zakloni pod kišobran, zakoračivši u maglu od dima koja je svojom mutnošću podsećala na njeno trenutno stanje svesti, pa ponovi pitanje:
– Gde se nalazim?
– Zar je bitno? Iovako je sve ovo māyā.
– Molim?
– Fatamorgana. Iluzija.
– Očekujem drugačiji odgovor.
– Zar ne prepoznaješ?
Daleko od toga da je znala gde se nalazi. Ovaj nestvarni ambijent joj je, iako zbunjujuć, na neki čudesan način bio lagodan i drag, kao da joj se zavlačio pod kožu, ali se ne može reći da joj je bio urezan u svest. Imajući to u vidu, odgovori:
– Ne.
– Nota bene. Realnost je parodija snova, a čak i okoreli realista kada zaspi prihvata romantičarski metod.
Dok je levom rukom držao kišobran, u drugoj je imao šolju kafe koja se pušila. Pruži je Anabeli:
– Posluži se.
Prihvati šolju, ispi tročetvrtinski gutljaj ove skladne mešavine Arabike i Robuste, koja poče da nadražuje njena senzitivna čula i maštu, pa se misli krenuše rojiti, slobodno kao ptice na nebu, naparfemisane fantazijom koju mogu nanjušiti samo knjiški moljci: coffea Arabica Linnaeus, dve hiljade metara nadmorske visine, tropska klima, stabla od šest metara, tri godine progledavanja iz zemlje, cvetanje, branje, Brazil, maj, jun, jul, avgust, coffea Canephora Pierre ex Froehner, Afrika, šest stotina metara nadmorske visine, mokri, suvi metod, sunčanje, grabljenje, ljuštenje, prženje, dve stotine stepeni Celzijusa, mlevenje, spoj kofeinskog jinga i janga u jedinstvenu celinu…sve joj je to proletelo kroz glavu u jednom forte espresso gutljaju.
Bosa stopala su joj odavno osetila kišnu neudobnost sa pločnika, te se mrdnu sa jedne noge na drugu i začu zvuke višestrukih zvona, i spazi da joj se promenio tonalitet percepcije, pa upita:
– Šta se to čuje?
– Kvintet sa kampanila: Maleficio, Trottiera, Mezza Terza, Nona i Marangona.
– Marangona?
– Antičko zvono, jedino preživelo pad 1902. , zvoni u podne i u ponoć.
Budući da je danas kratkog pamćenja, kao da je pala sa neba i obrela se u ovom preseku vremena i prostora, nije ni opazila da joj je na unutrašnjoj strani haljine izvezena mapa čitavog grada, sa prišivenim zvončićima na svim mestima gde se nalaze zvonici. Umesto toga, posmatrala je prelepu Savinelli – Orient lulu koja je oko njih pravila gust oblak dima, takav da se od njega naoblačio i taj kvadratni korak što je inače kišobran vedrio. Na luli se caklio neki natpis ugraviran zlatnim krasnopisom na starogčkom jeziku.
– Šta to piše na luli?
– „Lepota je u oku posmatrača“.
Anabela je sada češljala mislima taj dukokosi natpis sa lule. O, kako je utisak prevrtljiv. Probudila je asocijaciju na cirkuska iskrivljena ogledala, na te konkavne i konveksne metafore. Anabelin manir je, inače, da idealizuje svaku česticu koja joj priđe na dohvat, bolje reći, na puškomet imaginacije.
Gospodin sa lulom započeo je neki, na oko, dosadan monolog, koji je Anabela sa pola uha slušala:
– Privatna estetika jede šta ona hoće, zaštićena bedemom subjektivne gladi. Lepota je lično shvatanje krivih i zakrivljenih linija, odsjaj parfema na mirisnom ogledalu kože, odnos prema uzdahu…Ne mirišu sve tišine isto. Primera radi: spisatelj, kao neki literarni sineast, pravi fresku na svežem malteru neuhvatljive mašte, koju čitalac konzumira, bilo za doručak, ručak, užinu, ili večeru, kroz svoj kaledioskop, tvoreći neponovljivi tutti frutti doživljaj, čuvši možda tišinu u b molu…raspredao je tako u nedogled.
Anabeli je ovaj razgovor postajao bivati sve čudniji, do te mere da je počela brižljivije osluškivati jezik kojim zbore, jer joj je delovao magično milozvučan i pevljiv, a na trenutke stran.
Kao što nije opazila unutrašnju stranu haljine, tako nije bila svesna ni pisanija sa spoljašnje strane njene haljine:
Te snovidne noći umotane u plašt od snežnih pahulja koje su padale uspavanim adagio tempom, poput padobranaca u vidu reči koji se njišući prizemljuju u invaziji na vas, Anabela je ušuškana u svome krevetu, galopirala nepreglednom poljanom snova, gde je trava zelenija, gde je šećer slađi, gde violinski ključ bolje klizi u podmazanoj notnoj bravi, gde pridevi lepše zvuče, gde cveće miriše kao esencije pariskih parfema, rečju, gde je sve okupano neodoljivim komparativom. Svesni brodić se otisnuo na pučinu nesvesnog.
Oko vrata joj je počivala amajlija od ametista u obliku ključa, za neku pretpostavljenu ključaonicu kroz koju pokušavamo da zavirimo širom sklopljenih očiju. Na noćnom stočiću je gorela sveća, uglavljena u svećnjak od crnog afričkog abonosa, kojeg su nekad krasili mlečno beli cvetovi, a sad, na drugom kontinentu on sam krasi literarni enterijer jednog romana, u obliku ušate žene koja osluškuje uvodne akorde Rahmanjinovog koncerta br.2 u c molu, koji se stidljivo nazire odnekud upakovan u pucketavi celofan starog gramofona.
Dok je na zidu osenčena silueta plamena izvodila zavodljivu piruetu, mačka snežno bele boje sa medenim šarama je jednim potezom šape srušila sa noćnog stočića klupko, koje se počelo odmotavati sa upitnim ishodom, poput reke koja teče kroz neku neznaniju isprepletenu sunovratima i uznošenjima. Otkotrljalo se niz stepenice, uz trijumfalnu kadencu, u nepoznatom pravcu. Da ste mogli da bacite pogled na ogledalo, u tom odsečnom staccato trenutku, videli biste da na mačijoj ogrlici piše Andajira.
Razgovor je tekao još neko vreme u istom maniru, ali nema potrebe zamarati radoznalog čitaoca opširnošću. Idemo dalje.
Sve ovo je našoj junakinji postajalo isuviše zasićeno misterijom, ali budući da je osećala da joj neki nesvesno nametnuti tempo, neki somnabulni momentum ne dozvoljava da širi priču jer je bila u nerazumljivom, inertnom cajtnotu, činilo se da su ovi događaji režirani, dirigovani nečijom nevidljivom rukom, a literarni metronom ubrzava otkucaje. Neko je obrnuo klepsidru naopačke, pa peščani vodopad gomila zrnca, stoga pređe na stvar:
-Šta ja tražim ovde?
-Klupko.
-Kakvo klupko?
Umesto odgovora, sasuo joj je u lice još jednu enigmatičnu hrpu reči:
-Kada snežna lavina uzme maha, ona se neprekidno uvećava kupeći sneg uz put i postaje sve snažnija, ruši sve pred sobom krčeći put, ali isto tako kao divljač ostavlja trag za sobom poput niti u nekom vezu koja je posebne boje i time određuje dezen odnosno tok zbivanja i događaje kroz koje prođe, nit vodilja koju treba razmrsiti, a kojom se bave Kloto, Laheza i Atropa, putokaz za izlaz iz lavirinta.
Anabela nije mogla više da sluša ovakve tajnovite igrarije, lucidne, ali oslikane sfumato3 tehnikom, uvlačeći je u uspavljujući štimung.
– Da ne dangubimo. Kojim putem?
– Vidiš li onu mačku? – čovek uperi prstom u pravcu mačke koja je upravo zalazila iza ugla brzim gracioznim koračićima, takoreći allegro gracioso.
Anabela je istog momenta krenula hitrim koracima za tom mačkom, koja je umela najsuptilnije da prede i mjauče među svim mačijim horovima, boje najčistijeg snega šaranog topljenom karamelom, tigrasto išaranim repom u nijansama meda i mleka, koja je oko vrata nosila ključ od Murano stakla. Potrčavši, istovremeno su počela zvoniti sva gradska zvona.
Dok je Anabela napuštala campo istovremeno na drugom kraju, mimoilazeći se, u kontra smeru se promaljala crna gondola u svečanom voga alla veneta stilu sa prepoznatljivim limenim pročeljem, vozeći tri dame, svaka noseći po jedan predmet: vreteno, globus i makaze. Sa distance činilo se kao da se kreće na pokretnoj traci budući da se kanal ne vidi iz tog ugla.
Anabela je tragala. Imala je na umu klupko kao svetionik, ne znajući ni što ni zašto. Krstarila je u crescendo stilu kaldrmama na vodi koje pamte raskošnu slavu i beskrajna poglavlja bogate istorije, pregrštom ljupkih mostova koji natkriljuju vodene arterije kraseći neponovljive pitoreskne kulise ovog grada koji Anabela naziva bajkom na vodi. Ovaj grad ona doživljava kao ostrvo, namerno prenebregavajući činjenicu da je sredinom devetnaestog stoleća on prugom preinačen u polovinu ostrva. To je radi neke njene unutrašnje estetike kojoj potčinjava čak i opštepriznatu stvarnost. Gubila se nekim književnim prostranstvom koje se ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep. U jednom momentu oseti šuškanje hartije u džepu pa iznenađeno izvadi parče papira, iskidano izgleda iz dnevnika, na kojem su krasnopisom stajali ispisani sledeći redovi:
Budim se u svom krevetu pod utiskom sna koji mi je zasitio izgladnelu noć. Ne mogu da se otmem maštarskom utisku duboko urezanom na pergamentu snovidne noći. Ustajem i zakoračujem prema prozoru nekako predosećajući da me tamo očekuje iznenađujući prizor nasuprot uobičajenoj sumornoj slici koja je polagala pravo nepromenljivog predela koji neguje korov monotonije poput kakve plemenite biljke u saksiji. Napredujući ka prozoru obuzima me spoznaja, kao u snu kada ste svesni neke činjenice iako nemate nikakve informacije o tome, da se zapravo nalazim na piano nobile i kako mi se ne pričinjava zvuk talasa koji zapljuskuju ovo zdanje.
Razgrćem sa prozora draperije koje igraju ulogu pozorišnih zavesa, dižući se, otvaraju pred mojim očima scenu koja mi oduzima dah. Fantastična panorama Kanala Grande viđena basnoslovnim kaledioskopom, tom snoviđajnom optikom…
Nastavila je svoju maršrutu inspirativnim lavirintom uzanih ulica, diveći se pinakoteci velelepnih fasada koje su iskusno stvarale romanesknu atmosferu.
Kuriozitet u vezi sa Anabelinim interesovanjima je opsednutost gradom na vodi koji je svojojm veličanstvenošću probudio u njoj neutaživu literarnu insomniju, odlikujući se fetišnim aspiracijama knjiškog moljca koji pasionirano guta najraznovrsniju literaturu u vidu enciklopedija, leksikona, rečnika, istorijskih knjiga, biografija, autobiografija, hagiografija, putopisa, vodiča, časopisa, monografija, dnevnika, pisama, prepiski, zapisa, prepisa, beleški, notesa, beležnica, kopija, memoara, anala, letopisa, hronika, ispovesti, povesti, prepričavanja, dijaloga, diskursa, beseda, monologa, oracija, komentara, anegdota, mitova, legendi, predanja, rukopisa, fragmenata, atlasa, karti, mapa, priča, pripovetki, novela, romana, najraznovrsnijih beletrističkih tvorevina, epova, poema, pesmarica, zbirki, kanconijera, šansonijera, parodija, komedija, tragedija, zapisa, brošura, manifesta, proglasa, pamfleta, pastiša, falsifikata, imitacija, paskvila, kodeksa, zakonika, protokola, zapisnika, svedočenja, zbornika, studija, eseja, polemika, traktata, bibliografija, žurnala, članaka, raznih novinskih zapisa, kompilacija, svitaka, sanovnika, gramatika, udžbenika, uputstava, recepata, brevijara, albuma, kajdanki, libreta, lista, popisa, rodoslova, kolaža, spomenara, kalendara, zemljopisa, svaštara, poslovica, izreka, bajki…i tako dalje u nedogled, a natkrovljeno, više ili manje, zajedničkom tematikom šarmantne jadranske dame.
Inače, renesansno svestrane erudicije, duboko samovoljna, autodidaktički temperovana, Anabela je punila svoju bibliofilsku glavu probranim informacijama osećajući poražavajući anahronizam sa vremenom u kojem obitava. Anahoret suznog osmeha. Kao što smo, čini mi se, već ustanovili, Anabela idealizuje svaku česticu koja joj priđe na dohvat, bolje reći, puškomet imaginacije.
Nalik hartiji što upija mastilo, tako se njena podsvest natapala faktografskim, estetskim, topografskim, sanjarskim i drugim nitima tkajući misaoni palimsest gde se prepliću tragovi raznolikih rukopisa na istom mestu čineći iluziju lavirinta u kome je svaki čitalac ponaosob zagubljen i traži nit klupka za koju će se uhvatiti, tako da je Anabela gde god bi uputila pogled osećala poneku nesvesnu fusnotu koja bi zaiskrila u njoj.
Uma oštrog kao Kraljev Gambit, duše karirane esencijama plemenitih vrlina oslikavao se chiaroscuro tehnikom karakter devojke koja rađa ovu deskripciju.
E, sad. Diskutabilna je uopšte ta stvar sa čitanjem, sa obzirom da je Aleksandrijska biblioteka, najveća biblioteka antičkog sveta, bivala uništena tri puta, od strane tri različita carstva.
Uviđamo da postoji opasnost od reteromanije stoga ubrzavamo korak.
Posle iscrpljujuće potrage koju ne treba posmatrati u vremenskoj ravni jer je to u ovom slučaju relativno, Anabela se konačno zaustavlja pred jednom kućom, ulazi unutra i bezuspešno pokušava otvoriti vrata. Viri kroz ključaonicu i vidi devojku sklopljnjnih kapaka ušuškanu u krevetu. Iz sobe je dopirao zvuk Rahmanjinovog kocerta br. 2 u c molu kao u celofan umotanog u pucketanje stare ploče.
Napušta kuću, te pod svojim gracilnim nogama ostavlja još određen broj ulica i mostova, prolazi kroz jednu malu calle4, gde dole sve beše prekriveno iskidanim knjiškim listovima, to joj pade teško kao da bosonoga gazi užarena slova, zatim nedaleko na jednom mostu ugleda sumnjivu personu kako kida listove iz knjige i baca u kanal. Te dve scene joj dođoše kao dva knjigoljubiva šamara.
Na kraju izbija na veliki trg. Usput joj jedan čovek na prepad pruža tacnu na kojoj je ugravirano carpe noctem, oslovivši je:
-Izvolite, madam.
Uzima sa tacne hedonističku poslasticu koja nosi ime čuvenog slikarskog majstora iz Urbina koji beše poznat po svojim Madonama. Grize ga. Usijava se od lecederskog sladostrašća, opaža pomenutu mačku sa zadenutim vetrokazom za repom, i budući da nema vremena da lizne prst, kreće za njom preko nekadašnjeg toka kanala Batario5 prema čuvenim stubovima6 sa namerom da prođe između njih da vidi je li čiste duše, da sazna hoće li zaspati ili će se probuditi. Istovremeno je nadleće jato golubova na visini od nekoliko debelih knjiga. Oseća da joj je uravnoteženo zaiskrio septet čakri.
Nebo je oblačno modre boje. Cela scena se odigrava slow motion…da ste mogli da joj zavirite krišom pod haljinu, ostavljajući na časak moral po strani, videli bi ste na rubovima natpis:
Lepota je u oku posmatrača
…i upravo u tom momentu primećujem da moje Parker Sonnet pero presušuje, pa reči postaju sve bleđe, a sveća se ufitiljila, dogoreva i kaplje na hartiju…Nadam se da će ostati još toliko mastila d

One thought on “Vjećeslav Berar: U ritmu Marangone”

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *