(Sedma pripovetka iz Zbirke „Pripovetke o sudaru svetova“)

Marinko nije imao nikakvu posebnost. Ni po čemu nije odudarao od takozvanog proseka i to ga je od detinjstva nerviralo.U školi kad su stajali u vrsti, poredani po visini uvek bi bio u sredini. Ocene prosečne, telesna građa uobičajena. Boja kose niti plava niti crna.
Strašno je želeo da bude poseban i ta želja ga je konačno dovela jedne subotnje večeri u radionicu kreativnog pisanja u kojoj su postojalae dodatne vežbe u scenskom govoru i u kojoj je par vrlo mladih umetnika na temeljima tetrološke nauke pokušavalo da od manje više zbunjenih pesnika i pesnikinja u nastajanju napravi dobre izvođače slem poezije. Cena te kreativne radionice nije bila previsoka. Mogao je to platiti od svoje skromne zarade na benzinskoj pumpi, na kojoj se nedavno zaposlio, definitivno napustivši svoj dragi ekonomski fakultet. Pred dolazak na prvi čas kreativne radionice dugo je prekopavao po svom ormaru, tražeći nešto što će njegovu bledunjavu pojavu učiniti vizualno interesantnijom. Na kraju se odlučio za crvenu kariranu košulju, izbledele farmerke i jedine dobre patike koje je imao… Sva sreća da je taj oktobarski dan bio sunčan, jer su sve njegove jakne bile u jako lošem stanju.
Tako neformalno uparađen stupio je sa desetominutnim zakašnjenjem u prostoriju, već prepunu mladih ljudi željnih scenske slave. Stao je kraj vrata i posmatrao događaj. Mladi glumac je upravo objašnjavo značaj intonacije jednom polazniku koji je govorio svoje stihove. Pomerao mu je nogu naped govoreći: Ne prenosite poruku svoje poezije samo glasom već i svojim stavom…
Marinko se uplaši, nije očekivao toliko ljudi.. i sledećih dvadeset minuta gledao je da se nekako probije do najtamnijeg ugla prostorije, odakle bi sa mirom mogao imati pregled cele situacije. Prolazeći između književnih kolega dvojci je stao na nogu, a jednoj devojci je nehotice povukao svilenu maramu kojom je obmotala svoja krhka ramena. Tiho se izvinjavao i konačno smirio u najudaljenijem ćošetu.
Mladi reditelj koji je uskoro izašao pred polaznike predstavio se kao Jovan i nije se mnogo zamarao uvodom i objašnjavanjima ko je , već je rekao …Sad ćemo izabrati troje polaznika i zamoliti ih da nam bez ikakvog predznanja odrecitiraju, odnosno izgovore svoje stihove.
Pogledom je premerio prisutne i pozvao dugokosu brinetu iz prvog reda, jednog upadljivo visokog mladića iz sredine sale i nakon dužeg pauze „ momka pristojnog izgleda iz zadnjeg reda“…. Marinko se osvrtao oko sebe zagledajući ko je ta budala iz zadnjeg reda koja nikako da se odazove pozivu predavača kad ga buckasta devojka do njega ne baš nežno munu u rebra: Ajde, izađi šta si se ustobočio..tebe je pozvao.
Marinko se nakašlja, skupo svu hrabrost i uputi se ka improvizovanoj sceni.
Jovan im priđe i reče: Evo zamislite da ste u posećenom klubu gde se izvodi slem poezija i da je pred vama pubika željna da vam već nakon prva dva stiha prospe piće na glavu… Da vidimo kako bi nastupili… Dodao je mikrofon brineti za koju su saznali da se zove Gabrijela i rekao samo: Ajde da vidimo..
Mahnu rukom nekom od svojih pomagača i svetla se ugasiše, a Gabrijela osta na improvizovanoj sceni osvetljena samo jednim reflektorom.
Devojka se snašla, kucnula prstima u mikrofon i zaustila: Neću se predstavljati, a i dobro je da ovo čudo radi. Nakon teatralne pauze u kojoj je stajala i hrabro gledala u mrak ispred sebe okrenu leđa publici poče da govori svoju, očigledno erotsku pesmu. Nije to izvela loše, a završni efekat kad poentu pesme izgovara naglo se okrenuvši ka publici izazvao je uzdahe i odobravanja među polaznicima.
Jovan priđe u osvetljeni deo scene i reče joj: Bilo je to za prvi put odlićno. Intonacija sigurna, nije bilo zastajkivanja i taj mali pokušaj scenskog govora telom bio je dobar…
Pozva sledećeg… saznali su da je to Dragan, već objavljivani pesnik koji se izvinuo jer je njegova poezija sasvim neobičana… naime, on je samo ponavljao jednu rečenicu na deset načina menjajući naglascima značenje izgovorenog. Pesma je glasila „ Nije nam bilo suđeno da budemo srećni jer smo isuviše slabi..suviše slabi“… On je svoj pesnički performans počeo samo jednom rečju..Nije.. da bi nakon pauze nastavio Nije nam..svaka nova pauza bila je ispunjena njegovim kao led hladnim pogledom ka publici u mraku… taj više nego čudan nastup Jovan je prokomentarisao kao eksperimentalan i dodao uz osmeh: Očigledno da Dragan ne drži do prihvatanja publike , a ja mnogo i cenim tu vrstu hrabrosti.. ali i on će napredovati kako budemo savladavali veštine scenskog ponašanja.
Marinko je za svo to vreme stajao ukočen, svestan da je zaboravio ne samo pesmu koju je morao naučiti napamet, već i njen naslov. Na Jovanovo pitanje da li je spreman rekao je tiho da i uputio se ka centru pozornice.
Svetla se i ovaj put pogasiše i on oseti jak talas panike. Mikrofon mu se tresao u rukama. Kašljucnu i reče: Ja sam Marinko Mazdić, radnik na pumpi i ovo je moja pesma o ljubavi.
Iz džepa izvuče zgužvani papairić i poglda ga ovlaš. Bio je to podsetnik…pomoglo je, setio se početka pesme.
Poče da govori stihove koje je hiljadu puta ponovio u sebi glasom koji je neznatno drhtao.
Ti i ja, kao dva samostrela u ludoj noći samotnih zvezda i golubljeg plača naći ćemo svoj mir na
Kraju sveta
I na kraju vremena
Sigurno da niko pre nas nije imao toliko plamena u grudima i toliko treptaja u srcima..
Ti i ja izaći ćemo oz ove bitke poraženi i slomljeni
Jer svet koji nas je progrlio zatvorio je vrata ljubavima kao naša. Ti i ja poznaćemo jedno drugo tek na izlasku iz tamne odaje svakodnevice
I samo laki osmeh bola i razumevanja biće znak
Da smo mogli biti srećni
U neko drugo vreme
U neko prošlo vreme.
Ali draga ne plači zbog toga. Sve suze ovog sveta isplakane su davno
a ono što vlaži tvoj beo obraz jeste čežnja data kao bol, čežnja data kao usud
I san iz kog se teško budimo
Posunovraćeni sivilom i beznađem. Ne plači draga srešćemo se
Na boljem mestu.

Osetio je kako mu suza teče niz obraz i pogleda ispred sebe. Tišina je bila puna reči i prekinu je nagli aplauz i jedno tiho bravo, izgovoreno nežnim ženskim glasom..
Te noći Marinko je uspešno pobegao od svoje prosečnosti i hrabrije koračao ulicama velikog grada koji ga je plašio.
BIo je to za njega uzlet duha koji mu je vratio nadu i osmeh na lice. I znao je da će onu koja je tiho reklabravo te noći ,uskoro opet sresti i možda sasvim dobro upoznati. A do tad će i dalje pisati, naslonjen na pult u maloj benzinskoj stanici na periferiji, gde vozači retko svraćaju, a ptice prave galamu pred svaku grmljavinu….

3 thoughts on “Vesna Disić: Duhovni uzlet”
  1. Ispravka i izvinjenje čitaocima, a i uredniku..Poslala sam vam greškom neredigovnu verziju. Ispravke su: red broj 9 treba da bude „teatriloške“
    broj 18, treba da bude „napred“
    red broj 56 „papirić“

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *