Saša Čokljat: DA SE JOŠ JEDNOM NAPIJEM TEBE

Htio bih te jednog dana vidjeti i biti ponosan. Gledati te kako si postao potpuno svoj. Htio bih u tebi vidjeti onoga tko mi se do sada još nije dogodio. Čovjeka koji će se odreći apsurdnog igrokaza, kojeg izmišljaju apsurdni ljudi, koji ga okružuju. Želio bih te vidjeti i znati da si naučio, znati da nisi zaboravio da smo ipak samo ljudi i da činimo greške. Gledam te u jednom trenu, prilaziš, uporan u svojoj namjeri da kažeš kako si shvatio da ipak učimo na našim greškama. Tebe, čovjeka koji je odbacio norme, klišeje, koji se vratio svojoj posebnosti i nije postao nedostupan.
Opisati moj osjećaj tebe je opisivanje strujanja života u nama. Ne čuješ, ne vidiš, a znaš da je u tebi. Znam da sam s tobom spoznao bezgraničnost ljubavi. Ljubav se ne stavlja na vagu. Bez obzira na ishode. Tako to s mojim srcem hoda, govorio sam ti i tad. Shvaćao si. Htjeli smo proći zemlje, gradove i sagraditi mjesto ljubavi, koje smo jedan drugom obećali. A onda si našao razlog koji će ti dopustiti da budeš povrijeđen. Pored mene, a sam i nesretan u toj samoći. Zarazan osjećaj. Trebao sam te baš onda kad moje srce nije znalo riječima doprijeti do tebe. Sjećaš se, bili su to dani i momenti u danima, u kojima si se osjećao toliko sretan, volio si mene i volio si čitav svijet. Bio si sretan što postojim. Bio sam sretan što postojiš. Želio bih te vidjeti kako mi prilaziš i pomažeš mi shvatiti sate, samo sate nakon naše sreće, u kojima u nama više nisi vidio ništa. Sate u kojima ti je igra našim životima značila više od naše radosti. Zamka u kojoj sam gubio bitku za našu ljubav. One momente u kojima si govorio šutnjom koja je značila – Gubim tlo pod nogama – i pogledom punim bola – Pomozi da se ne izgubimo. Ukočen. Ukipljen u mjestu. Tamo, u trenutku u kojem ni ti, ni ja nismo znali kako se pomjeriti, što reći, kako reći i kako učiniti – Ne idi!
Tražio si drugu istinu. Možda bolju istinu. Možda više istina. I zaboravio da smo tu jer su tako htjela naša srca. Zamrzio si ljubav prema meni.
– Ma, ne treba mi više ovo! Ne mogu, neću, idem!
– A tek ja! Idi. Preda mnom je vrijeme. Ko si mi ti?!
Mi smo imali naš svijet. Svijet koji negdje još uvijek postoji. Kako poslije takvog svijeta, poslije nas izgraditi nove nas, uz neke nove druge? Meni je to nepoznato. Kako kad mi ništa nismo završili? A naša priča, osjećam, ne može završiti.
Otišao sam sa suzama u duši. Ostao si u suzama. Zatvorio si vrata i više te nisam vidio.
Kako izgraditi život, ako se plašiš jednog jedinog dana, a tjeraš iz misli svu ljepotu jedne ljubavi? Kako zavoljeti, a da se ne sjetiš? A sjetiš se svaki put iznova, onoga u što si ušao čista srca i u što si utkao svaki djelić svoje duše. Ono čemu si se predavao i predao. Sjetiš svih godina i svakog pogleda, koji te je nasmijavao i izmamljivao suze, sjetiš dviju šalica vruće kave na stolu, novina koje nisu pročitane i – ljubavi, a da večeras ipak ostanemo sami?… Sjetiš se svega što izgleda zgasnulo ali tinja, tinja i znaš da nije nestalo. Da, znam da ne možeš početi, kada ti svaka pomisao na jednu prošlost kida srce, pa poželiš vratiti vrijeme, ispraviti greške i vratiti sreću koja je nekad blistala s tvoga lica. Htio bih te vidjeti jednog dana, onako sigurnog, kako se vraćaš i znaš da znam da si shvatio da se ne vraća vrijeme, nego ljudi. Vraćaš se životu kojeg želiš proživjeti s njim, svjestan da je svaka učinjena greška i svaka strepnja i bol, vrijedna onoga čemu se vraćaš. Svaka odluka učinjena iz srca je ispravna odluka, rekao sam ti. Ti si moja odluka, ljubio si moj vrat, trgao majicu s mene i ostavljao pečate za čitav život. Pio sam s tvojih usana. Pio sam život i slatko vraćao slađim. „Ti si moja odluka“, nama je to bilo tako jednostavno i sasvim normalno.
Spremnog i na putu da opet učiniš samo iz svog srca. Takvog te želim vidjeti. Vidim te, gledaš me tim svojim tamnim očima, dok osjetim tvoj težak dah, smjesu strepnje i olakšanja – da, ja sam to naučio, baš kao i ti. Ponos u odbijanju je utočište za strah. Gledam sebe, grlim te i nakon godina praznine, grad je pun nas, a mi grada u kojem smo živjeli ljubav. Grada u kojem smo jedan drugome učinili bol. Grada koji, čini se, oduvijek i postoji zbog ovakvih poput nas, pa je život u njemu gorkoslatkast, od šećera i boli.
Znaš, ja ti i dalje želim pokazati sve što znam, a za to nisam imao vremena. Želim ti pokazati sve ono što sam u međuvremenu naučio. Opet želim ući u tebe jer i ti si već godinama u meni. Taj osjećaj će jednog dana moći ispričati samo moja duša, tvojoj duši. I želim biti uz tebe sa svih strana. Iza tebe, da te slijedim i da si mi luč, ispred tebe, da sam ti vječno svjetlo. Baš sa svih strana, da te volim duboko i volim nečujno. Pored tebe, da me grije tvoja toplina, koja otapa čak i najveće ledene planine, ako je oko nje moj zagrljaj. Pa ako sam možda ja ta planina, da otopi mene, a ako si ti taj led, da se napijem tvoje vrele ledovine. Da opet zamiriše tvoja ljubav i opet udahnem tvoj dah. Uvijek ćeš biti moja vatra i uvijek ću biti tvoj dom. Ti budi netko tko mi se do sada nije dogodio.
Sjećam se samo da je bilo hladno. Kasna večer u kojoj su me prvim pogledom ugrijale tvoje oči. Bila je magla i padala je sitna, hladna kiša. Magla, koja se tu zna spustiti na ulice, ko teška suza na srce. I nakon toga, toliko puta smo se čekali. Na kiši. Budi onaj koji će rastjerati nesnosnu maglu, koja se nakupila oko moga srca. Ne brojim više godine i evo, ja čekam tebe. Dok kiša peče lice, dok vjetar šamara, a sunce isušuje. Čekam, mirno, s osmijehom, kao da ćeš se svaki tren pojaviti iza ugla. Pogledam u daljinu, nasmiješim se i čekam dalje. Ne brojim vrijeme. Ne želim da ga ugledaš u mojim očima, niti na mome licu, jednog dana.

5 Responses to Saša Čokljat: DA SE JOŠ JEDNOM NAPIJEM TEBE

  1. Andrej каже:

    Pored svih ovih priča na ovom sajtu, ova priča me je oduševila, napisana je s ogromnom dozom emocija i čežnje. Ova priča bi mogla da posluži i kao materijal za neki roman. Čestitam autoru na ovoj prelepoj priči!

  2. vesna disic каже:

    eh romantično do beskraja, a smem li pitati dal me oči varaju il je to pomak u smeru opisvanja muško muške ljubavi… he.pitanje nit je irončno, nit maliciozno nego kulturološko.

  3. Bojan каже:

    ja mislim da je autor jednostavno opisao jačinu ljubavi, bez obzira je li muško-muška ili bilo kakva. a za pomak, pa možda u tome da ljudi shvataju da je opet ljubav samo ljubav i da ljubav nije nijednog roda, a to uopše nije ni važno. sjajna priča, a ovom piscu želim još puno super tekstova jer nas ima koji žele nešto kvalitetno pročitati.

  4. Andrej каже:

    Vesna, ne varaju vas oči.
    Očigledno se radi o muško muškoj ljubavi.

  5. elmir каже:

    odlično… do suza.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.