Jakov Bajić: Sjećaš li se?

U ovoj krimi-priči, spisatelj je lako i ovlaš ležerno opisao gnjusan zločin, koga je u znaku Kaina, podmetnuo brat bratu hladnokrvno kao životinja kojoj se oduzima obilježena teritorija. Motiv podmuklog ponašanja više bi odgovarao nepoznatim rivalima nego braći navikloj na nestašluke u kojima jedan drugome otimaju igračke. No, očita emocionalna nepismenost obojice, dovela ih je u stanje u kojoj nespremni za zreli život od prvog konflikta stvaraju ili zatvorenost svijesti ili javno iskaljuju osobnost nanoseći si udarce. Iz pitko sročenog teksta monolitne strukture, možemo samo pretpostaviti postojanje nekih obiteljskih trauma, koje su do te mjere jednom bratu poremetile život i svakodnevno funkcioniranje, da je jedini cilj njegova života osveta bratu, a ona je po poslovičnoj izreci najbolja… „kada se servira hladna“.

Kapljica krvi potekla je niz bjelinu umivaonika, ostavljajući za sobom žarko crveni trag. Opet se porezao. Već treći put u pet dana britva se izdajnički okrenula protiv njega. Detaljno je proučio posjekotinu gledajući se u zrcalo. Dobro je, pomislio je. Posjekotina nije bila ni velika ni duboka, pa mu neće trebati flaster kao za onu u četvrtak, od koje je još uvijek nosio ožiljak na lijevom obrazu. S većom pažnjom završio je brijanje i stavio obilatu količinu aftershavea koji je zapekao svježu ranu. Obukao je novo odijelo, opasao remen sa pištoljem oko struka, i spremio značku u džep.
Bio je ovo težak mjesec za njega, a sve je počelo ubojstvom mlade crnkinje u rano novogodišnje jutro. Zvala se Eileen; doputovala je iz Nizozemske sa tri prijateljice kako bi proslavila novu godinu negdje na Mediteranu, na moru; željela je istražiti nepoznati krajolik i iskušati nešto novo i uzbudljivo. Nakon dva dana more je izbacilo njeno beživotno tijelo na jednu od gradskih plaža. Nije bilo sumnje da se radi o ubojstvu; grkljan joj je bio prerezan, imala je nekoliko ubodnih rana na leđima i trbuhu, a ruke i noge bile su joj čvrsto zavezane užetom. Narednih dana novine nisu prestajale sa izvještajima o okrutnom ubojstvu, stalno nagađajući o mogućem ubojici, razlozima ubojstva, ali i o sposobnosti mladog detektiva kojemu je bio povjeren slučaj. Andrija Širić bio je neko vrijeme u središtu pozornosti, gotovo kao i sama žrtva. Istraga nije išla dobro. Dokaza je nedostajalo, a očevidaca uopće nije bilo. Navodno je mlada crnkinja u jednom trenu samo negdje nestala i više je nitko nije vidio. Činjenica da je njeno truplo provelo dva dana u moru nije nimalo olakšavalo situaciju.
Danas je Andrija išao u posjet u zatvor. Na stepenicama je sreo inače uvijek nasmijanu susjedu Cvitu, koja mu je ovog puta samo kratko izustila:
“Veoma mi je žao Andrija…“
“Hvala vam,“ odgovorio joj je blagim glasom, i nastavio prema izlaznim vratima. Njegova Škoda bila je parkirana odmah ispred zgrade. Bio je to plod dogovora sa stanarima koji su se složili da Andriji, kao detektivu, treba prepustiti najbolje mjesto za parking zbog mogućih hitnih slučajeva.
Andrija je obožavao voziti auta. Kao dječak sanjario je o tome da vozi Formulu 1, kao tinejdžer o tome da vozi skupocjeno auto, a sada je spao na godišnju pretplatu Auto moto magazina. Ipak, sjesti za volan auta ponekad je bilo jedino što ga je moglo umiriti. Vožnja do zatvora nije bila duga, no svejedno je čvrsto zgrabio volan i nagazio na gas. Sjetio se kako je jurio onog dana kada se pojavio svjedok koji je vidio Eileen sa nepoznatim muškarcem. Ivan, kako se svjedok zvao, javio se tako kasno jer je odmah dan nakon nove godine otputovao, i nije znao ništa o ubojstvu. Policiji se prvo javio anonimno, jer kako je kasnije rekao – bojao se. Naime, čovjek kojeg je on vidio te kobne novogodišnje noći kako prolazi sa Eileen kroz mračnu uličicu i ulazi u auto, izrazito je sličio mladom detektivu koji se često pojavljivao u novinama. Jedina razlika bila je ta što je osoba koju je Ivan vidio imala plavu kosu. Andrijin zamjenik, Bernard, bio je prvi koji se sjetio da Andrija ima brata – Matiju, i da je jedina razlika između njih boja kose. Andrija je imao crnu, a Matija plavu. Dok je Bernard govorio Andriji kako je svjedok prepoznao njegovog brata, policija je već bila na putu k Matiji.
Racija u Matijin stan otkrila je krvavu odjeću i nož sakrivene u ormaru. Andrija je odmah zamolio svog nadređenog da ga skine sa slučaja i dodijeli mu dopust. Bit će ovo njegov prvi susret s bratom otkad je Matija uhićen.
U autu je svirala pjesma
You can run on for a long time
Run on for a long time
Run on for a long time
Sooner or later God’ll cut you down
Sooner or later God’ll cut you down

Bog će nam svima suditi na kraju, ali zakon je tu da nam sudi sada, pomislio je. Zatvorski čuvari s poštovanjem su ga dopratili do prostora za posjete, a nakon nekoliko minuta u prostoriju je ušao Matija u narančastoj odori. Da nema razlike u boji kose, Andriju i Matiju bilo bi skoro nemoguće razlikovati. Na fakultetu je Matija odlučio obojati kosu u plavu kako bi ga ljudi prestali miješati s bratom, jer mu nisu godile usporedbe sa nekim tko je zbog loših ocjena odlučio postati policajac. Matija je ipak tada studirao fiziku.
“Brate, pa gdje si bio ovih dana?“ započeo je Matija užurbano.
“Nisam se mogao miješati u ovaj slučaj, ipak si mi brat. Znaš kako to ide…“ odgovorio mu je Andrija smireno.
“Slušaj, moraš im reći da to nisam ja! Valjda me poznaješ, nikada ne bih mogao učiniti nešto takvo!“ Matijin glas sada je poprimio očajnički prizvuk.
“A zašto bih ja to napravio?“ upita ga Andrija nonšalantno.
“Kako to misliš, zašto? Pa brat sam ti!“ zbunjeno će Matija.
Andrija ga pogleda ravno u oči: “Sjećaš li se Matija kad si mi ono u trećem srednje ukrao curu? Ana se zvala.“
„Sjećam se e pa što s tim?“
“Rekao sam ti da ćeš jednog dana platiti za to,“ odgovorio je Andrija mirno, uživajući, dok se osmjeh širio na njegovom licu, a Matijine oči raskoračile su se u šoku i nevjerici.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *