Ana Berbakov Anee napisala je veoma kompleksnu krimi-priču za čije rješavanje je neophodan multidisciplinarni pristup. Sama storija odiše bogatstvom, ukusom,luksuzom, lijepim ženama, ucjenom, falsifikatima, krađom, pohlepom, međunarodnom krimi mrežom, preljubom, ratom… Pa je treba čitati veoma pažljivo zbog dobrog razmijevanja materije i miljea koji dovode do ubistva uz moto koji prati uzroke i posljedice kaznenog djela: „gospodar svog vremena, gospodar budućnosti.“
Ton licemjernosti i nepoštenja, koji se cijelo vrijeme provlači kroz tekst, ne poništava se na kraju pravdom i pravičnošću, već okrutnošću i prijevarom.

Povukao je štafelaj bez slike ka sredini galerije. Namestio ga je kraj velikog božićnog bora na čijem je vrhu svetlela zvezda. Pokušavao je da sakrije uzbuđenje koje je ovladalo njegovim grudima. Bio je ponosan i na svoj bor, ali i na galeriju bogatu slikama. Protrljao je ruke, kao da je prizivao novac. Sladio se pogledima, a onda je liznuo palac i njime pomazio brkove.
“Borise, biće ovo dobra licitacija”, zaključio je tiho i iz džepa izvadio spisak. Letimično je prošao pogledom, a onda je izbrojao da fale još par slika da bi spisak bio kompletan. “Rekli su da će sutra doneti. Zbog kašnjenja naplatiću im veći rabat… naplatiću i njoj”, reče i nehajno dodirnu granu bora. Zaškripao je zubima tako jezivo da se usredsredio na svaki delić energije koju je posedovao kada je reč o novcu. U njegovim plavim očima se ogledala pohlepa. Voleo je novac najviše na svetu. Zatim je bacio pogled na sat – bilo je 22:22 – neko je možda mislio na njega, a i da nije, bilo ga je briga. Njemu je bilo važno da je i ovaj 28. decembar uspešno sprao sa svog punačkog tela. I brkova.
Zaključao je galeriju i otišao u pab sa Petrom, svojim prijateljem.

*

Jutro je bilo puno izmaglice, pravo decembarsko sa suncem što se u daljini smeje. Ljubica je i pre otvaranja galerije bila na svom radnom mestu. Brisala je pult i čistila pod. Bila je promrljivo poslušna – radila je isključivo u svom interesu, naravno, koliko je to dozvoljavao Boris. Nije ga baš mnogo volela, ali negodovanje nije ni pokazivala. Bila je odmerena, manje srdačna, hladna – ipak joj je Boris mnogo više dugovao nego što je plaćao. Njena vrlo ženstvena pleća, vitke noge, duga crna kosa, mladež iznad gornje usne sa leve strane nosili su odgovornost za četiri osobe. Uprkos svemu, šarm bi katkad izbijao na površinu, a osećaj zadovoljstva bi se odrazio kad god se u neposrednoj blizini nalazio njen maloletni sin Đorđe.
Na svetlosti maglovitog sunca kameni zidovi galerije presvukli su se u sjaj bledunjavog mramora. Galerija je spolja bila jednostavna i graciozna, otmena arhitektonska građevina izgrađena u stilu 19.veka. I unutra je zračila ozbiljnim i otmenim dostojanstvom. Visok plafon je omogućio da draperije u kraljevskoj crvenoj boji bude još provokativniji. Komadi antikvarnog nameštaja iz Napulja krasili su prostoriju, a narandžaste ruže davale živopisnost belini zimske idile. Pod je bio od terakota, a zidovi ukrašeni elegantnim novogodišnjim detaljima. Visoki bor od 15 metara potpuno je vladao prostorijom. Na drvetu su dominirali veliki okrugli crveni ukrasi i male narandžaste svetleće bobice i na vrhu svetleća zvezda. U uglu, kraj glavnog pulta, bio je postavljen sto sa posluženjem. Sve je bilo u perfektnom redu – bar je tako zaključila Ljubica, pre nego što je zvanično otvorila vrata galerije. Sada je samo trebalo rasporediti slike i sačekati goste.
Čekala je.
*
U prethodnoj je godini s vremena na vreme uticao na noćne more drugih ljudi kada je bilo reči o novcu, ali nikada ranije nije pokušao ono što se sada pripremao da učini. Ovo je što mu je sada bilo na pameti, bilo je tako nisko i mizerno.
Kada su poslednji učesnici licitacije doneli umetnička dela Boris ih je prebrojao, i opet falilo jedno. Uprkos tome, on je otvorio licitaciju. Novac nije smeo da trpi ovakve ispade. Sala je već bila puna ljudi i nije bilo vremena za čekanje. Petar je takođe bio prisutan i stajao je pokraj stola sa posluženjem.
“Dame i gospodo, dobrodošli na ovogodišnju licitaciju umetničkih dela”, obratio se Boris svima prisutnima. “Nadam se da ćete danas dobro proći i da ćete sebe ili nekog drugog obradovati lepim poklonom… uostalom, Nova godina je idealan trenutak za poklone”. Na kratko je zastao, a zatim je zamahnuo ukrasnim čekićem po nakovnju i označio početak licitacije “Gong”.
“A sada, zvanično otvaram licitaciju”, reče i pogleda u Ljubicu, koja je stajala pored njega. “Slika koja će otvoriti ovu licitaciju je umetničko delo vojvođanskog…”
“Izvinite…”, neko je povikao iz mase. “Samo malo da prođem…”, glas je odzvanjao sve jače. “Samo malo da prođem…”
Boris je pogledao u pravcu u kojem je dopirao nežni ženski glas, a kada je shvatio da je to bila lepotica koja je nosila poslednju sliku sa spiska ozarilo ga je zadovoljstvo. Već je u sebi izračunao rabat. Ovo kašnjenje je morao ekstra da naplati.
“Izvinite”, obratila se plavokosa devojka. “Donela sam sliku… možete li da je preuzmete”, rekla je to stidljivim tonom i Ljubici predala kesu sa slikom. Ljubica je sa prekorom prihvatila sliku, a u vazduhu je vladala nelagodnost i pritajena napetost. Plavokosa devojka se još jednom izvinila Borisu i povukla se u stranu.
Stala je kraj šanka.
*
Petar je gledao u pravcu plavokose lepotice. Posmatrao je mladež na levom obrazu i te krupne oči. Njen osmeh mu se učinio poznatim. Pre no što je ponudio cigaretom, odmerio ju je par puta od glave do pete. Bila je zgodna. Mada, ne bi on primetio njene izvajane noge da nije bila miniću. Čarape sa radom su ga još više uzbudile. Voleo je senzualne žene nabijene pritajenom erotikom. Naprosto, to ga je neviđeno palilo.
“Cigaretu”, pitao je i izvadio tabakeru.
“Ne, hvala”, odgovorila je sramežljivo i letimično bacila pogled ka njemu. “Piće”, insistirao je.
“Sok”, dodala je odlučno i pogledala ga pravo u oči. Odmah je spazila njegovu naočitu lepotu. Bio je lep, crn, vitalan, krupnih ramena, ravnog stomaka, i bio je neobrijan. U tome se u stvari isticala sva njegova muškost, u njegovoj tvrdoj bradi. Par sekundi bili su usredsređeni jedno na drugo, sve dok plavokosoj lepotici nije prišao drugi mladić. Mladić je bio oniži, smeđokos, prosečne lepote.
“Nadam se da je sve u redu”, obratio joj se, a ona je klimnula glavom. “Popij sok i gubi se”, rekao je blago naredbenim tonom.
“Martine”, pokušala je da mu kaže nešto, ali ju je on prekinuo.
“Suzana, molim te… neću više da tolerišem tvoje kašnjenje!”.
Duboko je udahnula, otpila gutljaj i uputila pogled izvinjenja Petru.
“Gospodar je ljut?”, rekao je potpuno nepromišljeno da se odmah pokajao i ujeo za jezik. Suzana se blago osmehnula, mada ni njoj nije bilo drago što je ljudi doživljavaju kao slugu, iako je bila kućna pomoćnica.
“Postoje dve kategorije. Prva kategorija je uvek gospodar svog vremena, a druga – gospodar budućnosti. Ja sam dva u jednom”, rekla je odvažno i okrenula se.
Petar se naklonio, a to je značilo da je njihovom druženju došao kraj. Dobro, sad je bar znao kako se lepotica zvala.
Suzana, to ime puno suza, odzvanjalo mu je glavom. Šta ga je to privuklo na njoj. Očigledno je to bila lepota, kazivanje citata, inteligencija Dostojevskog… i duge noge.
*
Suzana je žurno izletela iz galerije, pošto je otpila piće. Petrov ushićeni pogled ju je pratio, sve dok nije zamakla iza ugla. Već se kajao što je nije pitao da je odveze, ali sad je već bilo kasno. Ionako se kajao. Izvesni Martin je i dalje stajao kraj šanka neobraćajući pažnju na Petra. Očigledno je bio zauzet stiskanjem struka smeđokose lepotice raskošnog poprsja. Petar je uzeo još jedno piće i malo se udaljio od njega. Martin je sa pažnjom pratio licitaciju grleći damu blago nervoznim pokretom. I dama raskošnog poprsja nije skidala pogled. Pratila je svaki pokret.
*
Četiri sata je prošlo od početka licitacije kad je Boris pogledao u sat. Usta su mu nenormalno bila suva, iako je pio dosta tečnosti. Hteo je da napravi pauzu, ali sam tok licitacije ga je vukao dalje. Uzeo je samo gutljaj vode i zauzeo udobniji položaj. Blago se naslonio na barsku stolicu.
“A sada, dame i gospodo, slika broj 52… Uspavana lepotica, autor nepoznati, postmodernizam, ulje na platnu, 50×70, 1990. “, zastao je. “Početna cena 550 evra, ko daje više…”, nastavio je u istom tonu. “Dakle, ko želi lepoticu?”
Petar je voleo lepotice, pa ga je ova slika najviše zainteresovala. Smorenost u njegovim mrkim očima je nestala za tili čas kada je opazio delo koje je stajalo na štafelaju. Na slici je bila smeđokosa devojka sa dugom i bujnom kosom. Sedi na klupi, naslonjena na zid, desna ruka prebačena preko drvenog naslona, šaka opuštena, suvomanjasta, krhka. Njena leva noga leži ispod otvorene knjige. Desna noga prebačena preko kolena. Blago otvorena usta i poluzatvorene oči odaju utisak da je devojka sa slike opuštena – uspavana. I lepa je, a suština lepote se skriva u tami senke koja prozračno pada po njoj.
Boris bi katkad zadržao pogled na lepotici sa raskošnim poprsjem.
*
Kraj licitacije je označavao početak ugođaja. Koktel je otvorio Boris zajedno sa Petrom. Dok mu se piće grejalo u ruci, Petar je radoznalo posmatrao goste kojima je ova najava privukla pažnju. Definitivno bilo mu je zanimljivo. Ipak, vreme je neumoljivo teklo, a on je, ruku na srce, bio veoma dobar u čekanju. Uvek je čekao prave trenutke. Ovog puta to je bila oslikana količina novca na platnima, a njegov posao je bio da švercuje skupa umetnička dela i antikvitete. U Alžiru su ga već čekale povoljne ponude, isto tako i u Maroku. Licitacija umetničkih dela manje poznatih autora bila je samo maska za ovaj veliki poduhvat. Šverc je za njega bio mačiji kašalj, jer je prošao školu ratnog profitera tokom devedesetih, ali i kao čuvar zatvora “Sveti Grgur” pre rata.
Boris isprati Petra kratkim pogledom, a potom zapali cigaretu.
“Petre, mislim da je ova licitacija bila pun pogodak”.
“I tek će biti, kada završimo posao do kraja”, Petar se nasmeja umilno.
“U suštini mi smo već odradili”, reče on a Petar mu uputi pogled pun nesigurnosti, koji je govorio sačekaj još malo. U trenucima izmenjanih pogleda, Petru je zavibrirao telefon u džepu – zapravo to je bila sms poruka. Izvadio je telefon i pročitao poruku, a zatim se navratio još jedanput. Blagi smešak ga je odavao da je sve bilo u redu.
“Pa, Borise, mogu ti reći da si dobar prognozer. Već smo odradili”, reče zagonetno neskidajući pogled sa telefona. Boris raširi oči od uzbuđenja.
“Nije valjda…”
“Da, slike su bezbedno i neprimetno stigle u Alžir… odatle ćemo ih lako prebaciti ovde”.
“Ali, kako… to moramo zaliti… ali, opet, kako?”, Boris je bio zbunjen.
“Hm, kada savladaš tehniku senčenja onda je svaka kamuflaža moguća”, reče ushićeno. Bio je zadovoljan današnjim danom. Vreme mu je išlo na ruku, novac, ali i lepota.
Mislio je… Nisam ne zna šta mu je bilo na pameti.
*
Osećao se umorno, iako ništa nije radio. Samo se izuo pre nego što se bacio na krevet. Gledao je u plafon ne mičući pogled sa jedne tačke. Bio je zamišljen. Taj ukočeni, i nimalo sanjalački pogled je govorio da je intenzivno razmišljao o nečemu. Nije to bilo prisećanje, nego pretraga informacija, ubeđivanje samoga sebe, preispitivanje. Otvorio je lap top i ukucao Uspavana lepotica – ulje na platnu. Pretraživao je internet poput psa tragača sve dok se na ekranu nije pojavilo ime: Tomislav Babić, Uspavana lepotica, ulje na platnu, 50×70, 1990… Zatim je potražio Tomislav Babić – slikar i našao na sajtu znamenitih sugrađana rodnog grada Senja da je poginuo u ratu 1992. u Dubrovniku kada ga je pogodio geler tokom bombardovanja grada.
“Hm?”, uzdahnuo je.
Tomislav Babić… Tomislav…, vrteo je ime i prezime više puta po glavi, a energija koja je pulsirala u svakom slovu prepavljujući njegova sećanja, osetio je poput ogromnog talasa koji je nadolazio. Ipak, taj blagi strah koji ga je obuzeo na trenutak nestao je kao čarolijom.
U glavi mu se desio klak, tek tako odjednom i onda je znao. Znao je odakle mu je bio poznat slikar. I znao je da će od njega zaraditi.
*
Kasno jutro u galeriji je obećavalo ne tako dobar dan. Grubi koraci su odzvanjali pred punom salom, sve dok Borisa ne ščepaše dve ruke s leđa. Boris se gotovo zaprepasti, jer nije ni stigao da se okrene ka osobi koja ga je ščepala za vrat, a zatim za revere.
“Ti, nitkovu, jedan”, psovao je Martin besniji od svakog risa. Čak je Ljubicu, koja je pokušala da ga spreči u nameri, odgurnuo jako. “Prevarantu, huljo…”, stegao je pesnicu i udario ga u bradu. Boris je ispustio jedan prigušeni i užasnuti krik.
“Šta se dešava… Šta hoćeš!?”, povikao je Boris vidno preplašen.
“Kakve petlje si imao sa mojom ženom”, govorio je zadihano, dok ga je Ljubica vukla za rukav. “Ostavi me!”, viknuo je na nju i obema rukama je ponovo odgurnuo od sebe.
“Od kada si sa njom!?”, Petar je bio nezaustavljiv.
“Ja ću te tužiti za napastvovanje”, Boris se branio.
“Ma, nemoj…”, odgovorio je cinično i uzvratio mu još jednim udarcem. “Od kada?”
Boris je pao.
“Nisam ja kriv što si ti impotentan…”, pokušao je da se pridigne. “Ako imaš problem sa muškošću, idi pa se leči…”
“Da se lečim… Ovo je ti je dobar dokaz, huljo”, reče i prosu mu fotografije po patosu. Na fotkama su bili očigledni dokazi da su ovo dvoje bili zaista u vezi. “Ove slike su mi stigle jutros… od privatnog detektiva…”
“Rek’o sam ti da ideš da se lečiš”.
“Ja da se lečim…”, ponovio je besno s namerom da ga udari u glavu, ali su ga u poslednjem trenutku sprečili Borisovi prijatelji. Njegovi dobri frendovi su ga poslužili čajem u letnjoj bašti.
“Izvinite na neprijatnosti”, klanjao se Boris pred drugim posetiocima i skupljao slike sa poda, a zatim se povukao u kancelariju. Sipao je viski i pozvao Ljubicu da dođe.
“Zašto si ga pustila kad si videla da je imao lošu nameru!”, vikao je na ženu.
“Nisam mogla da ga zaustavim, prošao je pored mene kao brzi voz”, pokušala je da objasni.
“Ako te budem ja odneo, videćeš šta znači brzi voz… hranim te ovde, izdržavam tebe i tvog sina i to mi je hvala…”
“Pa, s obzirom kako me hranite, možda je i bolje što sam ga pustila…”, njen glas je bio oštriji od razdraženosti.
“Šta hoćeš reći?”, izbečeno je gledao u nju.
“Neću više da me iskorišćavate, moj rad ima vrednost”, rekla je smireno, a tegobu koju je osećala stegnula joj je želudac.
“Ako ti se ne sviđa, marš napolje”, rekao je drsko i nategao flašu sa viskijem.
“Zažalićete”, izusti brzo, a on je pogleda ispod očiju.
“I ti ćeš ako ne odeš odavde. Marš, napolje!” viknu i podrignu. Zaprepastila ju je količina zla koju je upravo rekao. Odjednom joj se zavrtelo u glavi, ali je smogla snage da izađe iz njegove kancelarije.
Zastrašujuće mirno napustila je galeriju.
*
Petar i Ljubica su se susreli gotovo na vratima galerije. Ljubica je zadržavala dah, svesna da se nasukala na veoma tanak led. Petrove oči susrele su pogled njenih i zadržale ga na kratko. Njen izraz lica bio je miran, ledeno miran da je Petar lagano zadrhtao. U tim mirnim očima boje petrola očekivao je da pojavi bar treptaj emocija. Ali na njenom licu ništa nije video, sem očaja. I čim je zaoračio u galeriju osetio je napetost u vazduhu. Obuzeo ga je nemir. Pogledom je tražio Borisa i kada je shvatio da ga nema u sali pošao je u kancelariju. Usput je u segmentima načuo šta se desilo. Mogao je da nasluti, ali mu i dalje nije bilo jasno. Kucnuo je i otvorio vrata od kancelarije bez čekanja.
“Pobogu Borise, šta se dešava?”, pitao je Petar vidno uznemiren kad je video Borisa sa oblogom na bradi.
“Ne pitaj me, danas sam takav maler…”, Boris je prozborio nevoljno i sipao piće Petru.
“Pa šta se desilo… što se držiš za bradu? Da te ne boli zub?”
“Ma ne, imao sam okršaj sa mamlazom… došao je sa fotografijama njegove žene… kao da ne zna da mu je žena fufa i da se kreše sa celim gradom.”
Petar uze jednu od fotografija, zagleda je i zvižnu.
“Opa, švaleru, povaljuješ ovako dobar komad a ne prijavljuješ”, Petar se prijatno iznenadio.
“Ma ne zezaj me…”
“Pa ako daje celom gradu, mogla bi i meni, slučajnom prolazniku”.
“Evo ti je, sad mi ne treba”.
“A ne, hvala. Zadovoljan sam izgledom svoje brade”.
“Zezaj ti, zezaj”.
“A radnica? Video sam je na ulazu, bila je očajna”, Petar je izvlačio reči od prijatelja, koji je bio obuzet hladnom oblogom.
“Dao sam joj otkaz. Ona je tražila veću platu”.
“Hm, dobro je da si to rešio. Meni si uvek dobro plaćao”, zaključi Petar.
“Eto, bar, neko da misli dobro o meni”.
“Možda i ne misli, ali te dobro poznaje…”
“Dobro, dobro… šta sad hoćeš?”, reče Boris vidno uznemiren.
“Hoću da ti kažem kako možemo da zaradimo još para?”
“Kako?”
“Ucenom”, reče odlučno.
“Kakvom ucenom?”
“Ucenićemo uspavanu lepoticu”, Petar je zvučao zagonetno, a Boris ga je oprezno posmatrao, nesposoban da potisne uzbuđenje koje se širilo u njemu.
“Uspavanu… koga?”
“Molim te, veruj mi”, probao je da bude uverljiv, iako su ga Borisove oči gledale totalno zbunjeno – štaviše to je bila Petrova ideja.
*
Iako su svi posetioci već davno otišli, Boris je zamišljeno gledao u Uspavanu lepoticu, koja je još ovu noć krasila zid njegove galerije – već sutra bi trebala biti kod novih vlasnika. Zamišljeno ju je posmatrao, svaku crtu na licu, milimetar, zamišljao je kako je slikar dodiruje po usnama, desnom obrazu, levom, pa joj dorađuje mladež na njemu, pa tu ruku koja leži opušteno, oči uspavane, knjigu ispod noge. Pokušao je da zamisli dodir papira na golom tabanu, a onda se začula zvonjava telefona.
“Halo”, rekao je tiho.
“Osvetiću ti se za ovo danas i tebi i tvojim gorilama”, pričao je hrapavim glasom i sa prekidima.
“Martine, odjebi. Nije ti bilo dovoljno za danas?”, zastao je. “Martine, Martine!”, začulo se tu-tu. “Kučkin sine”.
Otpio je viski, već iznervirano, i rešio da od kuće nazove Martina – zapravo i nije hteo sa njim da razgovara, koliko je želeo da čuje lep ženski glas.
Bes i želja su se fantastično mešali sa viskijem.
*
Poslednje decembarsko jutro je bilo sumorno. Kada je Boris pogledao na sat bilo je 14 časova. A onda je shvatio da je jutro odavno prošlo i da je duboko zagazio u pretpraznični dan. Zapalio je cigaretu, povukao dim i okrenuo Petrov telefon. Sa druge strane se čulo da je mobilni pretplatnik bio nedostupan. Odlučio je da se umije, ruča i da nešto kasnije ode do galerije i uzme novac iz sefa.
*
Prvi sumrak je već odavno prošao. On je ušao tiho u galeriju i nije palio svetlo. Znao je put do sefa, čak i po mraku. Upalio je samo lampu, tek tol’ko da vidi da otključa bravu – ali brava je bila već otključana. Njegovo zaprepašćenje je doživelo vrhunac kada je ukapirao da je sef prazan. Bio je opljačkan. I taj osećaj nije do kraja proživeo, jer kada se okrenuo sačekala ga je sablasna oštrica po sred stomaka. Izustio je tihi krik i pao na pod. Mrtav.
*
Nekoliko minuta kasnije, Martin je nemo gledao u njega pokušavajući da objasni sebi šta se zapravo desilo. Ubrzo, začula se policijska sirena.
*
Čim je začuo sirenu policijskih automobila Đorđe se sakrio u obližnjem dvorištu napuštene kuće. Pošto je preskakao ogradu koja je pri vrhu imala oštrice zakačio je jaknu za jedan kraj i strgao sa sebe. U isto vreme je osećao i slobodu i strah. Takva jeza ga je obuzimala da mu je hladan znoj liptio niz čelo. Savio se iza kamenog stuba s namerom da se sakrije od milicije…
Ali, samo par minuta kasnije za petama mu je bio iskusni policijski pas – pas k’o pas, nanjušio ga je.
*
Obojica beže, sklanjaju poglede i ćute; obojicu ih prvog dana nove godine posmatraju istim očima; obojica se nalaze u istom košu i dele vazduh u istom pritvoru; i kao još uvek nisu svesni šta ih je našlo – obojica su u blagom šoku. Pod budnim okom su pravde. Nedaleko od njih ridaju jedna majka i jedna žena. Svaka rida na svoj način braneći svoje. Svaka je, takođe, osumnjičena za ubistvo i nosi taj žig kao nevini židov.
Inspektor Ognjen i više nego zbunjen, štaviše nije očekivao da će se desiti zločin uoči samog dočeka. Psovao je u sebi. Nije znao odakle da počne. Vođen odlukom da je jutro pametnije od večeri zadržava i Katarinu i Ljubicu narednih 48 sati u policijskoj stanici. Za razliku od Martina i Đorđa, njih dve su bile u prostoriji za goste.
*
Pokušao je da potisne uznemirujuće misli onog trenutka kada je čuo da mu je prijatelj ubijen. Petar je uoči novogodišnje noći odlepršao u planisku brvnaru sa jednom od mnogobrojnih lepotica. Planirao je da se ujutru čuje sa Borisom – tako je i bilo – a kada je pokušao da ga dobije na telefon mobilni pretplatnik je bio nedostupan. Odgovor o tome gde mu se nalazio prijatelj dobio je na kućnom broju.
Petru su ceo dan odzvanjale reči: “Nažalost, gospodin Boris je sinoć pronađen mrtav u galeriji…”
Šta li se to desilo? Motalo mu se trista stvari u glavi. Iako je, možda, znao ko je ubica sasvim sigurno ga je bunilo novo otkriće da su ljudi sa kojima je imao najviše kontakata neposredno pred smrt bili osumnjičeni. I bilo ih je mnogo:
– Ljubica, samohrana majka koju mučki eksploatisao i na kraju je oterao
– Đorđe, maloletnik, koji je verovatno hteo da se osveti Borisu zbog majke
– Martin, prevareni muž
– Katarina, izdana ljubavnica
Svi su oni imali motiv i niko od njih nije imao alibi. Alibi – zna da zaglibi. Nasmejao se gorko.
Posle prve kafe, koju je popio sa gađenjem, obukao se i odlučio da sam pronjuška okolo.
*
“Moj sin nije kriv!”, povikala je iz sveg glasa razjarena Ljubica. Kancelarija inspektora Ognjena se orila od ženske vike. Glasovi očajne majke i prevarene ljubavnice su se smenjivali kao talasi u moru.
“Pa, on je još dete… on nema ni snage da zarije nož… a kamoli da ubije”, plakala je žena. “Boris je bio krupan, jak…”
“Boris je takodje i pio”, reče inspektor bez pardona. “Već su mi javili iz laboratorije da je imao alkohola u krvi”.
“Pa šta hoćete reći, da skot nije imao snage da se brani!”
“Pretpostavljam da Vam je skot slučajno izletelo iz usta?”, pogledao ju je začuđeno svojim mrkim očima. Uistinu oči mu i nisu bile toliko mrke, koliko su se isticale ispod mladalački sede kose – on je imao tek 40 šarmantnih godina.
“Ne nego namerno”, Ljubica je bila isuviše besna da bi mislila o posledicama svojih reči.
“Svaka namera se ovde beleži, pa čak i najsitnija… Pa, čak i kada je reč o preljubi”, sklonost ka tajnovitim odgovorima je uvek isticao kad bi mu se nešto otelo kontroli. Tada bi pogrbio ramena napred, kao da se brani, a u stvari hteo je istakne dominantnost. To mu je polazilo za rukom, jer je bio korpulentan i izgledao je jako.
“E, o tome Vam neću govoriti, to je moja privatna stvar”, oglasila se Katarina vidno iznervirana.
“Ako nećete shvatiću to kao odbijanje saradnje”, gledao ju je fiksiranim pogledom kao pit bul.
“Shvatite to kako hoćete”, reče dama sa raskošnim poprsjem na kome se i inspektorove oči zadržaše par sekundi. Ona to shvati i ešarpom pokriv vrat i grudi. Uz znak demonstracije okrenu glavu na drugu stranu. Ognjen se blago nasmeši. Najviše je voleo tvrdoglave žene.
“A ko je opljačkao sef? A ko je isključio kamere?”, pitao je glasno.
Ljubica je otćutala moment i odgovorila mirnim tonom:
“Ja”, zatim je nakratko zastala. “Morala sam da uzmem ono što mi pripada…”
“Zar ceo sef?”, pitao je zaprepašćeno.
“Ne samo nadoknadu i plate koje mi je dugovao…”
“To ćemo utvrditi, tek kad uradimo popis nestale robe”, inspektor zaključi s nevericom.
Nekoliko kratkih nestrpljivih trenutaka nateralo je Katarinu da opet progovori.
“A zašto ne mislite da ga je jednostavno ubio lopov? Lopov može biti svako, možda čak običan prolaznik, neznanac”, bila je prilično drska u svom izlaganju. Ognjen se blago nasmeši i ustade sa stolice. Nagnuo se napred i obema rukama se naslonio na površinu stola, dok joj je odgovorio.
“Zato što najbliži naši obično na kraju ispadnu neznanci”, i uspravio se. Mahom ruke, pozvao je kolegu.
“Molim te, odvedi dame natrag u prostoriju”.
Morao da bude sam. Ove dve žene su ga dovoljno isfrustrirale da je izgubio koncentraciju za ceo dan. Možda su ga žene nervirale i više od toga. Nije ih razumeo na pravi način i uživao je u statusu šarmantnog neženje.
*
Prvi januarski dan se već završio kad je Petar stigao u grad. Sada kome je mogao da se obrati? Da ode u policiju? Dvoumio se. Ali ako bi otišao onda bi ga zadržali, ispitivali, a to mu nije išlo u prilog. Ipak, na kraju je odlučio da malo posmatra iz prikrajka. Imao je gde da odsedne. Mnogobrojne lepotice su jedva čekale njegov poziv.
*
Ko je ubio vlasnika galerije?
Gde je nož, kojim je ubijen vlasnik galerije?
Zašto su ga mrzeli?
Zar je taj čovek to zaslužio?
Ko ga je oplačkao? I šta je odneto iz sefa?
Preteška razmišljanja morila inspektora Ognjena i terala ga da gužva postelju po krevetu. Za sada je morao da čeka u meškoljenju.
*
Ni dva dana intenzivne istrage nije donelo nikakvih velikih pomaka. Petar je jedino uspeo iz novina da sazna da istragu vodi inspektor Ognjen Dosković i da je u njegovom iskazu rečeno da je Boris ubijen nožem tokom pljačke i da su iz galerije odneta umetnička dela. I dok su mediji bacali akcenat na pljačku, on je gotovo bio siguran da se ovde radilo o čistom ubistvu.
Za to vreme inspektor Ognjen je pritvorene morao da pusti nakon 48 sati zadržavanja u pritvoru. A ono što je Ognjenu bilo najbezazlenije je da su se osumnjičeni ponašali kao da se ništa nije desilo. Baš su ga mrzeli istom merom, u stvari bili su osenčeni istom nijansom mržnje.
*
Nakon dužeg premišljanja, Petar je ipak odlučio da ode u policijsku stanicu. Provući će priču da je radio u kao čuvar u Svetom Grguru i probaće da ih ubedi da je good boy. Ta činjenica da je nekada bio na strain policije je bila veoma korisna.
Sledećim potezom diskretno je ušao u policijsku stanicu. Osvrnuo se par puta dok nije utvrdio gde stoji oglasna tabla. A onda joj je prišao i pročitao raspored kancelarija. Ispalo je baš kako se i nadao. Koliko je shvatio kancelarija inspektora Ognjena Doskovića bila je tačno iznad mesta na kome je on trenutno stajao. I dalje, diskretnim korakom pošao je stepenicama. Imao je sreću da ga niko od dežurnih milicajaca nije zaustavio – previše su bili zauzeti preuređivanjem kancelarija u prizemlju, tako da je predvorje policijske stanice, blago rečeno, ličilo na autobusku stanicu. Bilo je puno ljudi i niko ni na koga nije obraćao pažnju. Petru je to godilo.
Napokon što se popeo na sprat udahnuo je duboko. Išao je od vrata do vrata poput leptira, a kada je naišao na ona koja su mu bila potrebna pokucao je.
I dalje je imao sreću, inspektor je bio sam u kancelariji.
*
“Izvolite”, zbunjeno reče inspektor podižući glavu sa stola na kojem je stajalo brdo papira.
„Inspektor Ognjen Dosković“, upitao je Petar.
„Da, izvolite“, inspektor je i dalje bio zbunjen.
„Dolazim povodom ubistva čiju istragu trenutno vodite“.
Ognjen je pokrio usta rukom da sakrije uzbuđenje i diskretno se nakašljao.
„Oprostite, ja sam Petar, Borisov prijatelj i bio sam u njegovoj galeriji sa njim pre neki dan. Mislim da Vam mogu pomoći…“
„Dopustite, gospodine Petre“, inspektor mu dade znak da sedne, a zatim nazva kolegu.
*
Skoro tri sata kasnije Petar je izašao iz Ognjenove kancelarije. Rukovali su se prijateljski obećavši da će jedan drugome dojaviti sve što se bude bilo potrebno u vezi sa slučajem. Ipak, za svaki slučaj, Ognjen je Petru dodelio jednog policajca u civilu da bi sve bilo po protokolu. Ono o čemu su razgovarali su bili događaji koji su obeležili prethodne dane u galeriji – od licitacije do poslednjeg susreta sa pokojnim prijateljem. Ispričao mu je takođe za nemile događaje koji su se desili u galeriji – sukob Borisa i Martina, Borisa i Ljubice. Ispričao je skoro sve, sem plana koji je hteo da sprovede sa Borisom – da iznude lovu – a zbog koga je možda njegov drug i ubijen. Petar se toga pribojavao, tako da je morao da uđe u galeriju i da utvrdi koje je to delo falilo. Jedino je tako mogao da potvrdi sopstvene sumnje, a jedino je mogao neopaženo da prođe pod prismotrom policije…
…ne zadugo, potvrdio ih je iz prve a to je značilo da je trebalo brže raditi.
Iste noći uputio se ka domu Merdžanović – razume se sa sporedne strane. I sam.
*
Smrt njegovog prijatelja Borisa navela ga je na nekoliko indicija koje nisu mogle biti daleko od stvarnih činjenica. U međuvremenu, zamolio je inspektora Ognjena da pozove g-đu Katarinu Merdžanović, njenog muža i njenu kućnu pomoćnicu, kao i Ljubicu i njenog maloletnog sina, na ponovno ispitivanje. To mu je bilo preko potrebno za sakupljanje informacija…
*
Ono što se dalje dešavalo ličilo je na pravi krimi film iz 50-tih. Pravi black noir zbivao se u domu Merdžanović, a Petar je bio glavni detektiv u ovom filmu. Na neki način on je nabio rogove inspektoru Ognjenu, jer dok je ovaj sedeo u kancelariji sa osumnjičenima, Petar je delao kao pravi detektiv. Uspeo je čak da prevesla i policajca koji mu je bio dodeljen kao pratnja. Jednostavno imao je sreću.
I dok je istraživao imao je sreću i nije mogao da veruje da ga je baš taj faktor pratio onog trenutka kada je otkrio ključ zločina. U stvari, samo jedna greška je otkrila gnezdo dokaza. I potencijalnog ubicu.
Petar je iste noći napisao pismo inspektoru Ognjenu i odlučio da nestane. Tako je bilo najbolje za sve, a ponajviše za njega koji je takođe bio osenčen na svoj način.
*
PISMO INSPEKTORU OGNJENU DOSKOVIĆU – dva dana kasnije

„Uvaženi inspektore Doskoviću, ne zamerite što se nisam pojavio a pritom sam Vas zamolio da mi ukažete poverenje. Nakon ovog pisma možete raspisati poternicu za mnom, ali na žalost Vašu, a sreću moju, ja ću biti već van zemlje. Što se tiče ubistva mog prijatelja Borisa žaliću ga celog života, kao prijatelja, i kao što Vam rekoh pri jedinom susretu pomoći ću Vam u iskazu koliko budem mogao. Elem, na adresi Belvil 56A naći ćete sve dokaze o počinjenom zločinu. Slika koja je nestala iz galerije zove se Uspavana lepotica i nalazi se na toj adresi. Naslikana je 90-te godine u zatvoru „Sveti Grgur“. To tvrdim, jer kao što znate, radio sam kao zatvorski čuvar na tom otoku. Dotična dama sa slike je Rebeka Kričak. Ona je bila osuđena za proneveru novca i ubistvo. Bila je osuđena na 14 godina, i bila bi u zatvoru do sredine 2014. da rat nije počeo. Već iskusna u kriminalu, vrlo lako je pobegla iz zatvora kada je rat bio pred pragom Jugoslavije. Plan joj je bio da pobegne iz zemlje – što se kasnije i ispostavilo – ali pre toga morala je da nađe slikara koji ju je oslikao. To je bilo lako, s obzirom da je znala njegovo puno ime i prezime i prebivalište. Od slikareve žene je lako saznala da joj je muž u Dubrovniku u vojnoj uniformi. U dva koraka – otići u Dubrovnik i počistiti ga – ubila je slikara. Nožem. Meni je malo bilo čudno kada sam istraživao na internetu da je nesrećni slikar poginuo od gelera usred prvog bombardovanja. Datum njegove smrti i datum prvog vojnog napada na grad se nisu poklapali. Naime, slikar je bio već mrtav kada je zvanično otpočeo rat. Zbog toga sam se dao na još jedno ispitivanje, pa sam zamolio prijatelja iz Dubrovnika da to prodobnije ispita. I kao što rekoh, tako je i ispalo, a u prilogu dostavljam i dokumente koje mi prijatelj poslao faksom. Tokom 90-tih slučaj je zataškan tako što je slikar upisan u knjigu žrtvi domovinskog rata… Ne bih ja sve ovo znao da dotičnu Rebeku nisam video pre neki dan. Doduše, više nije bila tako mlada kao što je bila na slici, i bila nije brineta, ali su joj usta, kapci i obrazi ostali isti. Pa i to, nisam odmah ukapirao, jer senke na slici prekrivaju blago lice lepotice – tada sam se setio da je to senka od sunca, čija se svetlost probijala kroz zatvorske rešetke. Ona mene nije prepoznala, bar se tako nadam, jer sam pre dvadeset godina ličio na pravog mršavog guštera kome su brci tek počeli da niču – hoću da kažem da sam se od tada mnogo promenio, ugojio, raširio, da me ne bi ni rođena majka prepoznala. Da nije žalosno bilo bi smešno… Elem, da se vratim na slučaj.
U mom jučerašnjem obilasku doma Merdžanović našao sam blokče za zapisanom adresom Belvil 56A. Odmah sam otišao u taj stan. Kada sam zamolio domara zgrade da mi otvori vrata misterioznog gnezda bio sam zaprepašćen. Pred očima mi se ukazao prizor male kućne biblioteke među kojom se nalazila i kolekcija dokaza i Uspavana lepotica i sadržaj iz Borisovog sefa – koji sam odmah poneo sa sobom.“

Inspektor Ognjen je čitao bez daha, a njegova kancelarija je postala još tesnija od zagušljivosti, ubrzanog disanja, uzbuđenja, neizvesnosti. Ognjen je bio gotovo mokar pod pazuhom.

„A sada se verovatno pitate gde je nož? Nož se nalazio i nalazi se još uvek u knjizi „Zločin i kazna“, odnosno među njenim koricama. To sam otkrio jer na oslikanom delu je već sve pisalo, ali i ona voli da koristi citat: gospodar svog vremena, gopodar budućnosti. Odmah mi je bilo jasno da se radi o Dostojevskom. Na dršci noža još uvek je stajala velika količina energije. Uostalom, ubistvo je počinjeno pre nekoliko dana. Takođe, snažni osećaji su se još uvek uvek razlivali po oštrici, a to je bilo sasvim dovoljno da pokrene niz uzbuđenja duboko u meni da Vam napiešm pismo. Siguran sam da ćete na nožu naći ostatke i krvi i Borisa i slikara i otiske ubice.
A sada se pitate kako sam otkrio putokaz u domu Merdžanović i zbog čega su ove dve nepojmljive stvari povezane? I zapravo sa kim su povezane?
Sve odgovore ćete dobiti u jednoj osobi plave kose i suznog imena… i zgodnih nogu…“

Ognjen je gutao svaku reč. Pokušavao je da izoštri čula, pokušavao je i zvnojio se pod pazuhom. Odmah je naredio da dvojica milicajaca odu na aerodrom i zaustave Petra – pod pretpostavkom da je krenuo tamo.
Pod pretpostavkom da je inspektor Ognjen zaista bio u stanju pravilnog rasuđivanja koje se prilično neslagalo sa ovolikom količinom informacija i nejasno vrtela u njegovoj glavi.
*
Ni pet dana kasnije javnost se nije smirila. Telefon Ognjena Doskovića zvečao je kao na autobuskoj stanici. Novinari su bili poput lešinara. Grabili su svaki njegov korak. O uspešnom poduhvatu šarmantnog inspektora pisao je i engleski BBC news. Uglavnom, upoređivali su ga sa Poaroom. Njemu je imponovalo da priča kako je raskrinkao ubicu ispod maske nevine kućne pomoćnice, Rebeke Kričak alias Suzane, ali samo jedno nije znao – gde se nalazio Petar? Ceo grad je pretresao a od njega nije bilo ni traga ni glasa ni senke…
… možda negde u Alžiru.
*
Osenčenima je uvek mesto
ispod ledenog sunca,
ispod gole grane,
u dubini stare rane.
I krov od pepela
sagorelog
od senke ledenog sunca
uvek na istom viru prašine,
što se nahvata od čekanja
na tom mestu,
ispod gole grane,
u kamenoj tišini,
u kamenoj prašini,
u kamenom strahu da senke nestane,
kad sunca prestane
i kada se ledeni zraci otope
u prašini,
u tišini,
u kamenu,
u dubini stare rane.

Ispod gole grane.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *