Jelena Osvaldić: U MRAKU, U MIJEŠANOM BRAKU

Zovem se Vanja Horvat. Kakvo je to uopće ime? Nit’ žensko, nit’ muško, još i vonja na istok, na majčicu Rusiju. Zbog “Ujaka Vanje“ sam vrlo rano dobila i glupavi nadimak “Ujna“.
Jedna od prvih priča koju svako dijete čuje jest kako je dobilo ime, po kojem dedi, baki, filmskom glumcu ili pjevaču su ga nazvali. Meni je moja majka Milica ispričala, onako, samo za naše uši, da me nazvala Vanja jer joj je pun kufer Ani, Marija i Katarina koje su nas okruživale.
Tih osamdesetih godina bila sam ponosna na svoje specifično ime gotovo jednako kao i na gumenu barbiku sa spiralnim minivalom i savijajućim koljenima koju sam dobila za osmi rođendan. No, moj dotadašnji entuzijazam se naglo strovalio početkom devedesetih. Sramila sam se svog imena i raspitivala se mogu li ga promijeniti u Ivana. Bila bi jedno peta po redu Ivana u razredu i to bi mi puno značilo.
Sjećam se da su me tih godina često znali pitati – Vanja, dušo, otkud je tvoja mama ? Kako se prezivala djevojački?
Učitelj povijesti je, na primjer, jednom pred cijelim razredom prokomentirao da ja sigurno znam kako se zove poglavar pravoslavne crkve. Znala sam, mama mi je rekla, ali sam pokunjeno, dok su svi u razredu zurili u mene, odglumila i slagala da nemam pojma. Nije mi nimalo pomoglo niti dok se Šerbedžiji rodila kćer koju je, baš za vraga, nazvao Vanja.
Negdje u to vrijeme sam primjetila i da moja mama pali samo tanke, oker svijeće i da više kolača ispeče 07. 01. nego 25. 12., a kad smo se šetale gradom nikad nisam htjela ući s njom u crkvu na Cvjetnom i uvijek sam je čekala dovoljno daleko da me nitko ne poveže s njom.
– Jesi zapamtila kako da se prekrstiš ?- često me tih ratnih godina znala upitati majka.
– Zapamti, uvijek skupi tri prsta i počni s desne strane.
Dok mi je istovremeno “tatina mama“, pričala , podgrijavajući mi juhicu na starom štednjaku, neku sasvim drugu priču.
– Znaš li kakve ćeš samo lijepe poklone dobiti za krstitke i krizmu? Ako to ne obaviš, imat ćeš neugodnosti u životu a i živjet ćeš bez Božjeg blagoslova.
Ipak sam u teenagerskim buntovnim godinama i samo zato jer mi je stara davala veći džeparac od starog, odlučila da se neću krizmati, krstiti, niti ići na vjeronauk što mi je “tatina strana“ itekako zamjerila i o čemu se potiho raspravljalo na obiteljskim ručkovima.
Za vrijeme tog “praznog sata“ smo jedino Selma, razredna frendica i izbjeglica iz Bosne, i ja lutale praznim školskim hodnicima prepuštene same sebi i odlično se zabavljale dok su ostali bili na vjeronauku.
Kad sam malo odrasla i kad me jedan momak čak htio ženiti, saznavši za moju mračnu tajnu poganosti, brak mi je uvjetovao obaveznim primanjem svetih sakramenata jer njemu necrkveno vjenčanje ne dolazi u obzir, ipak je to najuzvišeniji čin ljubavi dvoje mladih.
Mislim da takvog šupka ne bi odbila samo očajnica na pragu tridesete kojoj su se udale sve frendice i koje joj već pričaju iza leđa. S druge strane, što fali mom bratiću Ognjenu koji se fino pokrstio, vjenčao u onoj lijepoj crkvi u Palmotićevoj gdje se krizmala i Karamarkova kćer. Samo ja, budala, i dalje čitam Viktora Ivančića u “Novostima“, “lajkam“ one kvaziaktiviste u H-alteru i imam natpis PROTIV na fejsbuk profiluši.
– Tako se ne živi – često mi zabrinuto govori baka Marta.
– Ti si, drago dijete, kak čardak ni na nebu, ni na zemlji.
– Ne bu to dobro.

One Response to Jelena Osvaldić: U MRAKU, U MIJEŠANOM BRAKU

  1. sofija каже:

    mislim da su miješani brakovi divni kao i ova tvoja priča

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *