Vlado Gašperov: Ćudljivo ljeto

Na samom početku ljeta, otac mi je, nagnuvši se prema meni i zavjerenički utišavši glas, jer sjedili smo u jednom od mnogobrojnih kafića posutih duž obale, rekao uz osmjeh:
– Biti će to nezaboravno ljeto, vjeruj mi.
Vjerovao sam mu. Volio sam oca koliko god klinac od četrnaest godina može voljeti neko drugo ljudsko biće. Naravno, nije živio s nama, moj otac, s mojom majkom i sa mnom. Vrlo se živo sjećam, kako sam plakao shvativši da tata odlazi, a ja ostajem živjeti s majkom.
– Shvatiti ćeš jednog dana – bio mi je rekao na rastanku, dok sam ga grlio nejakim rukama oko vrata: bilo je to prije šest godina. – Ne volim ovo što činim, ali moram.
Znao sam da mora. Jer često bi noću osluškivao njihove uzbuđene i ogrubjele glasove s kakvim se meni nikad nisu obraćali. Shvaćao sam što se događa. Ne u onom potpunom i zrelom smislu, ali znao sam, kad se dvoje više svađa nego smije, da jedno od njih uvijek odlazi.
– Dogovorio sam se s mamom – rekao je onog davnog dana blago se izvukavši iz mog očajničkog zagrljaja i smrsivši mi kosu, pretvarajući se kako ne vidi vruće suze u mojim očima koje su nezadrživo navirale. – Znam da ti se sad čini kao da je kraj svijeta, ali nije. Još nas mnogo lijepih zajedničkih dana očekuje, vjeruj mi. I molim te, nasmiješi mi se. Ne želim otići ponijevši sobom u sjećanju sliku uplakanog sina.
Skupio sam svu svoju djetinju hrabrost i zgrčio lice sprečavajući suze, a otac mi se nasmiješio, još jednom prstima prošao kroz kosu i otišao, a da se nije ni okrenuo i domahnuo mi još jednom. Malo me je to pogodilo, ali onda mi je sinulo kako je sigurno i njemu naš rastanak teško pao i kako se nije mogao, ili čak možda ni smio okrenuti, jer bih tada ja, kojeg je on molio da ne plače, ugledao suze na njegovom licu.
– Smještaj ti se sviđa? – upita me otac i nasmije se kad sam se trgnuo. – Opet si u mislima odlutao. Previše razmišljaš. Opustio se. Uživaj. Ljeto je.
Već sam počeo uživati, ali nisam mu to rekao. Nisam mogao. Neki čudni osjećaju nabujali su u meni i čas sam ih sretno osluškivao ponoseći se i uživajući u njima, a čas ih se stidio. Nikome nisam rekao što mi se događa. U mjestu u kojem smo ljetovali nisam nikog poznavao, osim mog oca, a sa njim o tome nisam mogao govoriti. Šutio sam i osluškivao tajnu u sebi, a tajna se budila i mijenjala me.
Već druge noći našeg boravka na otoku, to se dogodilo. Pripremajući se za spavanje, ponoć se bližila, prišao sam širom otvorenom prozoru, ne bi li još jednom duboko udahnuo svježi morski zrak. Krajičkom sam oka primijetio svjetlost na susjednoj kući, ni petnaest metara udaljenoj i već sam htio skrenuti pogled prema noćnom nebu posutom zvijezdama, kad mi sjena koja je zatamnjela svjetlost prozora, privuče pogled.
Bez daha gledao sam u vitku i sasvim golu djevojku duge kose. I ona je stajala poput mene tik uz prozor, lijepo sam vidio kako je zabacila glavu, crte joj lica nisam mogao raspoznati. Nešto je radila s rukama i odjednom mi je sinulo da četka kosu.
Ne razmišljajući, sasvim nagonski, koraknuo sam unazad, u sjenu i gledao je usplamtjelo, a ona nije mogla vidjeti mene. Drhtao sam zbog nepoznatog uzbuđenja koje me sasvim obuzeo. Osjećao sam vrućicu, dlanovi mi se znojili, a prepone stiskale. Dole, ispod stomaka, zahvatio me grč i zapanjeno, ali i čudno-sretan, shvatio sam da mi se ud podiže. Po prvi put u mom životu.
Ništa ne misleći, misliti nisam ni mogao, počeo sam dodirivati samog sebe osjećajući pulsiranje vlastitog uda u ruci, čitavo vrijeme požudno gledajući u djevojku, upijajući njenu ljepotu. Ne znam koliko su ti uzdrhtali bolno-slatki trenutci potrajali, kad me odjednom prože sladostrastan srh, vrelo se sjeme prospe iz mene po prozoru, a iz suhog mi se grla otme jecaj.
Djevojka pogleda u mom pravcu, u pravcu odakle je čula jecaj. Očekivao sam, da će se sad, postavši svjesnom da je netko gleda, skloniti s prozora, nestati mi sa vida, ali me ona iznenadi. Nastavila je još neko vrijeme stajati i četkajući dugu i tamnu kosu, a zatim se okrene, svjetlost obasja njenu prekrasnu kruškoliku stražnjicu, pa odšeta dugim koracima dalje od prozora i nestane mi s vida.
Dugo sam tu noć mirno ležao preispitujući nepoznate osjećaji koji su se odjednom probudili i postali sastavni dio mene samog, želio to ja ili ne. Naravno, one sam ljepljive i bijele izdajničke mrlje pažljivo počistio, sve sam doveo u red, jedino svoje osjećaje nisam mogao dovesti u red. Divljali su u meni. Pomamno su divljali, pružajući mi nasladu. Ali i strah i bol. Što me još sve čeka?

– Ništa ne govoriš – nakon nekoliko dana primijetio je otac. – Nešto nije u redu?
– Sve je OK. – uvjeravao sam ga, a da bih potkrijepio svoje riječi, čvrsto sam ga pogledao u oči i nasmiješio se.
– Znaš – rekao je on – meni možeš sve reći.
– Znam.
– Zbilja sve! – naglasio je uporno.
– Znam, tata – rekao sam i zagrabio još sladoleda, osjećajući kako mi krv navire u lice, a u mislima vidjevši nju, golu i prelijepu i poželjnu.
– Škakljive su to vode u kojima sad plivaš – nastavio je otac tiho i monotono, kao da se boji što još uvijek ustrajava na tom razgovoru. – I ja sam to prošao, znaš.
Pogledao sam ga i ništa nisam rekao, a on se glasno nasmijao.
– Da – rekao je – i ja sam nekad bio klinac.
Zajedno smo se smijali ustajući sa stola i odlazeći prema kupalištu, dok je nebo iznad nas odjednom prestalo biti svjetlo i sunčano. Dah je vjetra prohujao iznad naših glava iznenada, a čas kasnije, nebo se natmurilo i prijetilo kišom.
– Neko ćudljivo ljeto – reče moj otac. – Nije važno. Jedan dan odmora od plivanja i sunčanja, dobro će nam doći.
Zatvorio sam se u svoju sobu, pod izlikom kako želim čitati. Naravno, nisam čitao. Dovukao sam stolicu pored prozora, postavivši je malo dalje, da bih mogao tu neprimijećen sjediti, sjeo i počeo strpljivo čekati. Znao sam da će se pojaviti. Još nikad nije izostala. Ponekad bi došla obučena, ali ne bi dugo zadržala odjeću na sebi. Polako ju je i kao u nekom ritmu svlačila, otkrivajući prekrasno tijelo. A ja … ja … pa i sami znate što sam za to vrijeme radio. Nisam se mogao suzdržati. Iskreno, nisam ni želio. Morao sam to činiti. Morao. Bilo je to jače od mene.
Zamišljao sam kako je grlim i uzimam upravo tu, u njenoj sobi, pored njenog prozora, a ona mi grize usnice. Sad sam već u detalje poznavao njeno tijelo, jer i danju se odigravao isti prizor. Ponekad bi pomislio, kako djevojka to namjerno radi, kako zna za mene, kako … ali onda bih samog sebe uvjerio kako je to glupost. Jer što znači i treba ljepotici kakva je ona, neki klinac od četrnaest godina?
Neke su se misli pokazale istinite. Sutradan, nakon one ružne grmljavine i strašnog pljuska, morao sam u obližnju trgovinu, posjekao sam stopalo nesmotreno ugazivši na školjku i trebao mi je široki flaster. Dok sam čekao da stignem pred blagajnu, osjetio sam nekog iza sebe. Okrenuo sam se, a utroba mi je zatreperila.
Bila je to ona. Obučena u uske traperice, crvenu je mušku košulju vezala u čvor otkrivajući čvrst i napet trbuh, a crna joj se kosa prosipala preko lijevog ramena. Zurio sam u nju i nasuho gutao i gutao. Nasmiješila mi se blago i vršcima prstiju prešla preko moje ruke, sve do nadlaktice, značajno me pogledavši. Bila je to ruka s kojom sam … i odjednom sam znao da ona zna, a ona je naravno to pročitala u mom pogledu, nasmijala mi se blago, okrenula i izašla iz ljekarne, dok je njen miris lebdio oko mene i opijao me.
Čitav sam dan bio u transu. Ali i u strahu. Hoće li se večeras pojaviti na prozoru? Odigrati svoju predstavu za mene? Ako ne … nisam se ni misliti usuđivao na tu mogućnost.
Pojavila se, a ja, onako uzdrhtao i uzbuđen kao nikad do tog trenutka, nisam još ni spustio ruku prema preponama, kad se čitav užareni osjećaj kojeg sam nosio i osjećao u grudima izlije iz mene. Zajecao sam glasno i zateturao prema prozoru, koljena su mi lecnula, izgubila su snagu. Pogledi su nam se sreli. Stajali smo uz prozore obasjani električnom rasvjetom, oboje goli i gledali se. Činilo mi se, da se dugo gledamo, a onda je ona podigla ruku, ovlaš mahnula, okrenula se i odšetala iz mog vidokruga.
I te noći odjednom se otvorilo nebo i oluja je još jednom bjesomučno divljala podižući velike valove i šaljući s pocrnjelog neba gromove i munje. Nemirno, ćudljivo ljeto.

Počeo sam se pribojavati odlaska. Kako ću bez nje živjeti? Zar je više nikad ne vidjeti? Hoću li to moći podnijeti?
– Što si se snuždio? – rekao mi je otac samo četiri večeri prije nego li što će našem ljetovanju doći kraj. – Biti će još ljeta, još mnogo ljeta.
A hoće li biti nje? Pitanje je tuklo u mojoj nutrini i zadavalo mi bol.
Sutradan smo kao i obično izležavali se na morskom šljunku, bilo je jutro, sunce još nije počelo nemilosrdno peći i kupača nije bilo previše. Uobičajeni šum mora i graja djece koja su se igrala u plićaku, odjednom je zamijenila oštra i panična vriska.
Svi smo pogledali u pravcu vriske, vriskala su uplašena djeca, a neka su i plakala i ugledali grozan prizor. Na blagim valovima ljuljalo se golo žensko tijelo, dok je duga i crna kosa plesala po plavoj površini. Istog sam trena prepoznao tijelo, prepoznao nju, čije ime nisam ni znao. Silna me bol zahvati, jecaj sam uspio zatomiti, ali suze ne. Navrle su mi bujicom na oči i slijevale se niz lice, osjećao sam njihovu slanost i toplinu.
– Što ti je? – upitao me je zaprepašteno otac. – Znam da je prizor grozan, ali nismo je ni poznavali.
– Poznavao sam je – promucao sam kroz suze, sasvim nesvjestan da riječi izlaze iz mojih usta otkrivajući dugo skrivanu tajnu. – I volio.
– Volio? – zaprepašteno upita otac, pa ugledavši moje od bola zgrčeno lice, prihvati me za ramena i privuče k sebi, u zagrljaj, u sklonište, pružajući mi utočište, polako me odvodeći s užasnog mjesta i od moje prve ljubavi.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *