Jelena Osvaldić: WE’LL ALWAYS HAVE FACEBOOK (priča broj 5)

Luzeri, lažljivci, profiluše, hajdanje, lajkanje… Pravila ponašanja, ali ne u smislu pristojnosti, već stjecanja veće popularnosti… To su, otprilike, glavne imenice i srodni glagoli pete priče o utjecaju Fejsbuka na naš život. Ako bi se ova društvena mreža koristila pod nazovimo motom glavne junakinje: „Kako biti sretna i kada sam nesretna? Fejsbuk… juhhhuuuuuuuu“, život jedne populacije omeđene određenim godinama uistinu bi bio jadan. U toj otuđenosti i otrcanosti međusobnih odnosa očito je da nema mjesta mnogim kulturnim događajima koji se pokušavaju sa velikom mukom organizatora održati na površini. Spoken poetry, slam poezija, festivali raznih profila muzike, webzini… Pa da prijeđemo na volontiranje, spasavanje zelenih oaza, etc… Ne mogu se staviti u ravan s jednom pijeskom umazanom guzom sa selfy snimke. No, na naziv priče autorke mogli bismo odgovoriti stihom pjesme: „I will always love you“ Whitni Houston, a koji otprilike glasi – Molim te, nemoj plakati. Oboje znamo da ja nisam ono što trebaš.“ Zaključak nije potreban.

Nemam tipa, ne radim, ne putujem. Zadnji put sam bila u inozemstvu sa starcima prije 15 godina. Putovali smo u Mađarsku zbog kupovine Chio Chipsa od paprike u kanti i jeftinijeg mesa.
Jednom rječju, jadna sam.
Kako biti u vezi i kad sam sama? Kako putovati kad trunem u vlažnoj sobi pod svjetlom ekrana? Kako biti sretna i kad sam nesretna?
Kako? Evo kako.
Fejsbuk, mila! Fejsssbuk!
Na fejsbuku je vrlo lako naći tipa. Doduše virtualnog kojem ne vidim oči i ne čujem glas, a vjerojatno je baš zbog toga to najbolji tip kojeg ću ikad “upoznati“. Zove se Igor. Hrabra sam i poslat ću mu rikvest. Imamo pet zajedničkih prijatelja pa neće biti čudno. Lajkat ću mu sliku. Ako će i on lajkati moju, na konju sam. Par komentara i smajlića i to je to. Imam dozvolu za višu razinu. Pisanje u inbox. I za samo par dana prestižni status “ in a relationship“ je tu. Sve pršti od lajkova. Crveni se lijevi gornji ugao plavog fejsbuka. Ljudi vole kad si u vezi jer biti sam je biti luzer.
Na Fejsbuku mogu od neradnice postati radnica. U rubriku “posao“ ću upisati neku veću firmu gdje radi više ljudi. Mala sitna laž, ali tko će znati. Uvijek mogu reći da sam zaboravila to maknuti kad sam dobila otkaz.
Kad ove zime dobijem gripu i kad danima neću izlaziti iz stana, iskoristit ću to i lijepo se locirati na nekom mondenom slovenskom skijalištu. Dolazim u napast i za francuskim Alpama, ali neću pretjerivati da ne bude sumnjivo.
Da se obranim od napadaja tjeskobe i anksioznosti svaki put kad pregledavam fotke svih onih koji zbilja imaju tipa, rade, putuju svaki mjesec i to mi svakodnevno trljaju na nos, samo ću ih jednim klikom hajdati. Otkad je uvedeno hajdanje, znatno mi se poboljšalo psihičko zdravlje. Na naslovnici mi se pojavljuju samo luzeri i lažljivci poput mene. Lakše je biti sa svojom ekipom.
Mrzim i ove koji svaki dan nešto pametuju i izbacuju neke intelektualne i duhovite statuse. Mislim, vidim ja da je to dobro, čak se i nasmijem, ali neću im lajkati. Priznajem, pametniji su i duhovitiji od mene, ali svoj lajk ne dam!
Lajkam samo onome tko lajka i meni. To je pravilo kojeg se strogo držim.
Ta magična riječ “ lajk“ je najbitnija pa evo i TOP LISTE fejsbuk lajkova:
1. Fotke vjenčanja, novorođenog djeteta te promjena statusa iz „slobodan“ u “ in a relationship“( nikako ne obratno).
2. Profilna fotka. Poželjan duck- face i ajfon u odsjaju ogledala ili neka retro-art fotka kojom propitujemo bit, bitak i biće.
3. Čekiranje na dalmatinskoj obali ili bilo gdje u inozemstvu.
4. Tuđi citati. S Balaševićem ne možeš fulat.
5. Fotke hrane. Muffini koje smo baš izvadili iz pećnice.
6. Youtube spotovi. Izdvajam Adele i klapu Dišpet.
7. Vlastite misli i djela.
8. Ostalo.

* * *

“Gore“ je sve tako jednostavno. Kad je nekome rođendan samo napišem “SR“ , a kad netko umre “R.I.P.“ Sa par slova odam poštovanje i rođenju i umiranju. Ne zato jer me briga, već zato što je red.
Šeram kad mi se nešto svidi, a ako želim nekoga uvrijediti samo na kraju komentara stavim smajlić pa onda djeluje kao zajebancija, a ne kao podjebancija. Mogu špijunirati bivšeg, a i prosuđivati tko je iz bivšeg razreda uspio, a tko ne.
Na fejsbuk-fotki sam prava ljepotica. Zbog tone maskare oči ko’ u Bambija, a prištav ten fotošopom ten postaje bijel ko’ u Snjeguljice.
Dok ovo pišem jedino me zabrinjava što mi moj fejs dečko sve manje lajka, a vidim da se “ zeleni“ i da je onlajn. Više ne chatamo. Ignorira me. Lajkao je profilušu neke Marine. Moram proučiti tko je pak sad ta Marina…
– Opet joj lajka!! Ne vjerujem…
– Još samo jedan lajk Marini i izbrisat ću te s fejsa!- pišem mu inbox tu najgoru fb kletvu.
– Izbriši, ko te jebe!- odgovara Igor kratko i hladno.
Blokirala sam smrada da ga moje oči više ne vide.
I to je kraj jednog divnog prijateljstva s Igorom. But, we’ll always have facebook.

* * *

A sad idem bocnuti onog zgodnog tipa iz Pule…

2 Responses to Jelena Osvaldić: WE’LL ALWAYS HAVE FACEBOOK (priča broj 5)

  1. Saša каже:

    Prica pogađa bit facebooka, svaka čast autorici na pronicljivosti i duhovitosti. Vjrujem da bi se svatko mogao pronaći u ovome.

  2. Lav каже:

    vrlo originalno napisano 🙂

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *