Glavni lik ove priče jeste žena prepuna prezira prema svemu što postoji, a nije sukladno njezinom ukusu. Pažena od ljudi kojima je bila potrebna u izdavačkoj djelatnosti, vjerovatno udvorički i licemjerno, nije ni bila svjesna te ružne strane svoga karaktera. Tek kada joj je silom prilika, zbog ugleda firme u kojoj je radila bila nametnuta potreba komuniciranja putem Fejsbuka, ujedno sa svojim profilom otvorila je i Pandorinu kutiju zla. Sve, čega se bojala ostvarilo se. Od manjka prijatelja i izgleda kojim nije bila zadovoljna do očajničkih poteza da se to preokrene.
Vesna Disić je u ovoj priči, vješto u pitkom zanimljivom slijedu, augmentativno prikazala što se sve zbiva kada ljudi nisu dovoljno samokritični prema sebi, ni dovoljno tolerantni prema drugima, te s izvjesnom dozom humora prekrenula situaciju u korist junakinje priče.

Melanija je volela sladoled, torte nije izbegavala, a slatke male „rafaelo“ kuglice su joj bile pred spavanje umirujući sedativ.
Tako joj je u čitanju romana koje su joj dostavljali urednici, jer je bila dobar književni kritičar, prolazio život. Svoju razbujalu ženstvenost stidiljivo je prekrivala svilenim, dugim ešarpama i nikad joj nije nedostajalo udvarača. Mladi pesnici, romanopisci u naletu, esejisti bez teme… svi su je okruživali pažnjom. U našoj kulturi, malecnoj i slabačkoj, biti kritičar od ugleda značilo je moć. I tu moć je Melanija dobro koristila, sve dok joj jednog dana maliciozni glavni urednik nije zamerio da je staromodna.
– Nemate svoj profil na Fejsbuku, Melanija! A ni na Tviteru?! Samo na Linkedinu imate… Postoji li poseban razlog za to? Naime, današnje vreme nalaže intelektualcima da budu prisutni, pa i u virtualnom svetu.
– Meni je taj tip druženja nekako lažan, kolega. Nisam o tome ozbiljnije razmišljala, ali ako Vi mislite da je to potrebno, otvoriću svoj nalog.
– Bilo bi poželjno. Neke kolege me već pitaju kakav je to elitizam, hteli su da Vas konaktiraju putem fejsbuka, ali nema osobe s Vašim imenom tamo.
I tako, oboružana kutijom porodičnog pakovanja sladoleda u njenoj omiljenoj kombinaciji ukusa i sa pedantno svrstanim fotografijama na desktopu (one za koje je odlučila da ih doda svom profilu) sela je za računar.
Ali, nuto nevolje.
Prezime joj se završavalo sa tako uobičajenim „ić“, a rodoljublje i odanost našem kulturnom obrazcu nalagalo joj je da profil imenuje ćiričnim fontom. Gledajući kako to izgleda zatvori svoj prvi nekompletirani profili. Fejsbuk je rekao − oh žao mi je – i pitao za razlog.
«Šta njima ima da bude žao. I šta me briga dal` se nadaju da će me uskoro videti, sve su to špijuni novog svetskog poretka.« − prolazilo joj je kroz glavu dok je dodavala informacije o sebi u novom, latiničnom profilu. Oko te, naslovne fotografije bilo je jošte dodatnih muka.
«Hm, hoću da delujem i senzualno i hladno i intelektualno… Ma, daj da vidim šta je stavila ona ćurka Salmonela, mislim Selena!«
Ukucala je u Gugle pretraživač ime omražene koleginice i našavši njen profil udubila se u proučavanje.
«Vidi, stavila je i svoje kuče na Fejs, a i muža u krevetu kako spava. Ali, vidim, nazobala je čak 398 prijatelja… A muž joj je plač Majke Božje i pri tome ćelav…«
Nastavila je duboznom analizom.
«A sve se smeška na komentare: hvala mila Kornelija..najlepši pozdrav nežnoj duši…« Nakon dva sata osetila je da joj je muka i otišla da povraća.
Da li je povraćala od brojnih smajlijeva, ležaljki na sunačanim plažama gde su svoja manje-više celulitna tela pokazivale svetskom auditorijumu sve njene poznanice nije znala. Ali da je povraćala snažno, to je bilo sigurno.
«Ma, sad ću da napravim Bum u tom virtualnom svetu!« − pomislila je besno.
Kao pasionirana kućna ptica znala je sve tajne fotošopa, pa je vrlo brzo preredila svoje fotografije u mračan, sfumato stil, gde se samo njeno lice bledo i to pomalo izduženo pojavljivalo kao u nekoj magli… Dodala je svom imenu i prezimenu i odrednicu «slobodni mislilac«, a u kategoriju education ili obrazovanje stavila sve svoje završene i nezavršene škole, kurseve .
Taj prvi profil neslavno je krenuo svoj put. U sedam dana nakupila je samo pet prjatelja, a i to su bili bliski rođaci.
«Moram nešto poduzeti. Ovo deluje jadno.«
Melanija je bila nesuđeni inžinjer, a u književne vode gurnula je patrijarhalna majka. Ali taj gen inžinjerstva proradio je ovaj put uspešno.
Sa drugim mejl adresama i sa nekoliko različitih IP brojeva uspela je da otvori još sedamnaest lažnih profila, koje je dodala svom originalnom kao prijatelje. Tako da je njena strana već krajem druge nedelje bila krcata pohvalnim komentarima, usklicima nepostojećih obožavalaca o njenoj lepoti i zamamnosti. Malo po malo tom profilu priključivali su se i još poneki, a povremeno je slala i zahteve nekim licima za koje je našla da su interesantni. Krajem tog meseca broj « prijatelja« bio je već preko sto, ali ono što niko od njih nije znao bio je pravi razlog njenog dugotrajnog boravljenja na fejsbuk strani.
Razlog je bio..Melanija je gubila na težini, svakim danom bila je sve mršavija… jer joj je proučavanje postova, pogotovo ljudi koje je i privatno poznavala izazivalo jako povraćanje.
«Ma, ovaj fejsbuk je najbolja dijeta koju znam«… mislila je gledajući svoje vitko telo u ogledalu i trčeći da pošalje još jedan smajli na post svoje nove prijateljice, koja se razbacivala svojim poetskim radovima.
«Samo ti piši, skote netalentovani..svaki tvoj tekstuljak i svaka tvoja sličurda meni je dobrodošla u dijeti « − mislila je Melanija, smeškajući se i postavlajući srca svuda naoloko, lako uočovši metod kojim se postaje popularan na mreži koja joj se u stvari gadila, na njenu sreću i korist.
«Kud svi Turci, tud i mali Mujo.« − pomisli tamaneći poslednju rafaelo kuglicu te večeri.
Mirno je zaspala, znajući da već koliko sutra može početi povraćanje, jer njeni prijatelji nisu prestajali da postavljaju svoje slike u raznim neverovatno dosadnim, bizaranim ili glupavim situacijama.Podržavala ih je zdušno u tome, svesna svog greha i ne mareći mnogo za to.
«Ako misle da je njhovo božićno drvce jak doprinos optimizmu, grdno se varaju..ali ništa me ne košta da kažem i ja divna ti je slika, draga Cico, uostalom kao što si divna i ti.«
I tako je i naša Melanija uplovila u mutno carstvo laži i obmane zvano Fejsbuk, ali je bar njena lađa u tom moru sa dobrim razlogom, koji joj daje izvesno opravdanje.

12 thoughts on “Vesna Disić: DOBRA METODA DIJETNOG REŽIMA (priča broj 4)”
  1. Mada se ja kao autor ne bih složila sa stavom recezentkinje da je glavna junakinja žena puna prezira…nije u skladu s ljudskom prirodom da smo stalno u jako dobrom raspoloženju, pa glavna junakinja, možda i sa dozom mizantropije, reaguje na lažnost svekolikog radosnog, navodno humanističkog i benevolentnog odnošenja na popularnoj socijalnoj mreži..kao pisac imam puno razumevanje i za taj stav, intelektualne distance…

  2. „Ma, daj da vidim šta je stavila ona ćurka Salmonela, mislim Selena!«
    Ukucala je u Gugle pretraživač ime omražene koleginice“
    I recenzenti su ponekad u pravu…

  3. Prezir je socijalni osećaj koji netko doživljava prema drugoj osobi, odnosno krajnje omalovažavanje koje se oseća ili pokazuje. Prezir je emocija međuljudskog odbacivanja, posebno članova skupina kojima ne pripadamo, najčešće na temelju predrasude.

    Izvor priezira nalazi se u vrednosnom sustavu određene kulture, porodice ili pojedinaca i ne bi bio moguć bez vrednosnih standarada. ..dakle, glavna junakinja evidentno ne prezire ljude s kojima komunicira na FB, jer je odbacivanje glavni element prezira. Osećaj koji je na prevashodno humorističan način oslikan u priči tiče se procene glavne junakinje da je medij dostojan prezira, a i da su ljudi koji mu se klanjaju kao novom veličanstvu takođe poprimili osobine koje ta socijalna mreža sistematski podstiče… socijalna laž, štura komunikacija, repetitivne forme obaćanja, nedostatak intelektualnih sadržaja, forsiranje narcizma itd.itd.Mnogi naučni radovi već su objvljeni na tu temu i mnogi, a ne svi, ukazuju i na tu negativnu stranu takve komunikacije, koja poništava realnu komunikaciju..desilo mise d a mi je najozbiljnije kao argument svoje prihvaćenosti u društvu mlađi čovek sa ushićenjem objasnio da ima 1200 prijatelja na FB. nA PITANJE KOLIKO IH IMA U REALNOM ŽIVOTU NIJE DOBIJEN ODGOVOR.

  4. Nauka je privremena teorija, dok ne bude zamenjena novom. A priča je sublimat, i traje duže od svake teorije ako je dobra. Ovo je dobra priča, jedino što je prenaglašena omraza i prezir glavnog lika – to je moglo i suptilnije. I tu je recenzent u pravu.

  5. Sve zavisi kako gledate na književnost… neki bi rekli i da je recimo Henri Miler u Rakovoj obratnici pretrao sa scenama erotizovene prirode, i da je to moglo suptilnije..ili da je Franc Kafka mogao suptilnije oslikati bespredmetnost austrougarske srednje klase i suptilnije ukazati na apsurd oko njega… vrlo je delikatna tema, ali recenzent uzima pravo i da ubacuje značenja koja nisu konstiutivni deo književne celine… ali to prati pisce svih vremena… oduvek..drugačije tumačenje od onog kog su oni želeli da njihovo delo ima… ponekad je to dobro, ponekad nije i svakako čitaoci će imati svoj stav o ovoj temi, nezavisno šta ja ili VI ili recenzent uoči kao bitno….

Comments are closed.