Jasmina Hanjalić: SAMOSAMKA

Rat me zatekao u rodnoj kući, u rodnom gradu. Inače, jedino sam dijete oca Samonca i majke Tasamke.
I, kao što biva kad se dogovori rješavaju preko optičkog nišana, za samo jednu noć grad je podijeljen između ova dva naroda. Naš dom se nalazio u dijelu gdje su očevi Samonci zauzeli vlast, pa smo mislili da smo sigurni. To se pokazalo kao netačno. Tačnije, promjenjivo!
Otac je ubrzo poginuo u borbi sa Tasamcima, pa majka i ja ostadosmo same u dijelu grada koji je bio napola moj. Samonska policija poče dolaziti noću, pretresati nam kuću i tražiti dokaze neprijateljskog rada. Kad ne bi našli ništa sumnjivo, vodili bi nas u svoju zgradu i držali po dan ili dva u pritvoru!
Moju majku, koja nije njihova, i mene, koja napola nisam njihova, ispitivali su o rodbini s druge strane, zove li nas ko, imamo li kontakte, šaljemo li informacije? U početku su me udarali po tijelu, kasnije više po glavi, prijetili da će nas poslati u logor, ali uvijek bi se našao drugi policajac koji bi, s teškom mukom, spriječio najgore. Kad ne bi dobili priznanje o neprijateljskom djelovanju još su jače vikali, nazivali me tasamskom kurvom, a zbog udaraca na jedno oko ostadoh slijepa. Najzad, pustiše nas s riječima da će motriti na svaki naš korak!
Kao i svaki rat, i ovaj je stao, mada ne i svršio. Dio grada u kojem smo živjele, prema Sporazumu o primirju, tad zauzeše majčini Tasamci. Napola moji!
Još prve noći tasamski policajci su došli u našu kuću i preturili je tražeći dokaze neprijateljskog, izdajničkog djelovanja. Kad nisu našli ništa sumnjivo, odvedoše nas na ispitivanje u onu istu zgradu policije u kojoj smo već bile više puta.
Pitali su nas šta smo radile na samonskoj teritoriji četiri godine i zašto nismo otišle na kraju rata kad su svi ostali pobjegli? U početku su me udarali po tijelu, kasnije više po glavi, prijetili da će nas poslati u zatvor, ali uvijek bi se našao drugi policajac koji bi, s teškom mukom,spriječio najgore. Kad ne bi dobili priznanje o
neprijateljskom djelovanju još su jače vikali, nazivali me samonskom kurvom, pitali čime sam zaslužila da mi jedno oko ostane čitavo i udarali sve jače. Na kraju postadoh potpuno slijepa. Zaprijetiše da će motriti na nas i naše kretanje! Majka je, nedugo zatim, umrla.
Ja, evo, putujem vozom, gledam kroz prozor i ništa ne vidim. Dobila sam preko Međunarodne humanitarne organizacije useljeničku vizu za hiljadama kilometara daleku zemlju. Čula sam da u njoj žive različiti ljudi, govore više jezika, ali da se stoljećima nije ratovalo.
Ako me na granici budu pitali ko sam, šta da kažem? Samonka ili Tasamka? Kćer Samonca i Tasamke je Samosamka, jer nije odabrala stranu!
A, ko zna, možda tamo postavljaju neka druga pitanja!?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.