Ova je priča nalik ringu, u kome glavna junakinja stoji ispod središnje svjetiljke i prima udarce sa strane od boksera sakrivenih u tami, bez sudije koji bi ubacio peškir i na taj način rekao : “ Dosta je !“ U veoma kratkoj brzoj formi , ne izazivajući trenutne emocije, Jozefina Ivanić nam u vidu “ selfnaracije“ plasira dio života djevojke kojoj je jedina radost pisanje poezije. Ona , usljed neškolovanosti i primitivnosti sredine, ne prepoznaje lukavost, iskorištavanje i ostale ružne značajke ljudskih karaktera, pa stoga biva, na svakom koraku, dječjom nezrelošću uvučena u osobne interese pojedinaca. Pjesnikinja u duši, nakon otvaranja profila na Facebooku, izgara do kraja. Mada je priča pisana sa vješto određenom emotivnom distancom, prepuštajući čitatelju u kojoj mjeri će ga dotaći ovako tužna storija, ipak na kraju osjećate KRAJ i bude vam žao zbog toga.

Oduvijek sam voljela pjesme. Sjećam se, kad sam išla u školu da sam ih skrivala među školske udžbenike. Mati me često opominjala, i uzimajući mi pjesme, tjerala da učim. Škola mi nije bila previše draga, ali učiteljica jeste. Često me hvalila da sam lijepo napisala pismeni, a meni nikada nije bilo jasno zašto sam ocijenjena dvojkom umjesto peticom. Valjda je imala svoje razloge koje ne razumijem. A tko će razumjeti učene ljude.
Elem, napunila ja osamnaest godina, pa me otac jedan dan odvede pred neke ljude, i sve me hvali. Slušam sva sretna. Dadoše mi posao i smjestiše u jedan sobičak ispod stepeništa. Rekoše da je to moja kancelarija. Tamo su bile sve potrepštine za čišćenje restorana.
I čistila ja, svaki dan, a kad nisam imala što raditi zavlačila se u kancelariju da čitam pjesme. Šef me stalno hvalio kako dobro radim, mjerkajući me od glave do pete. Pade mi na pamet da mu napišem pjesmu, pa zar učiteljica nije stalno govorila da lijepo pišem. Kupim bilježnicu i napišem svoje prve stihove. Sramežljivo mu ih pokažem. Začuđeno je gledao komadić papira, pa onda mene uzduž i poprijeko.
„Lijepo pišeš,“ rekao je, „a ti si još ljepša. Uskoro ću te postaviti da budeš nadzornica čistačicama.“
Sva sretna uzmem pjesmu, spakiram u kovertu i pošaljem mojoj učiteljici da se pohvalim. Nakon nekoliko dana dobijem od nje odgovor:
„Dušo, lijepa ti je pjesma, samo te molim nemoj mi ih više slati jer nemam vremena za čitanje! Usput da ti kažem, nemoj pogubiti ovce pišući!
E, mene glupače zaboravne, nisam joj napisala da više ne čuvam ovce, nego radim u velikom otelu i uskoro ću biti nadzornica. Ma nije važno, još će ona čuti za mene i biti ponosna.
Nastavim ja pisati, svaki dan jedna pjesma, i svaku pokažem šefu. Sretan on, sretna ja, ma sve se nešto vrti oko mene. Ma, ne čita odma, kaže pročitat će na miru kad bude sam. Jedan dan zaboravio pjesmu u džepu pa mu našla žena. Premjestiše me u drugi otel, kažu da tamo ima više posla i da će mi biti lijepo.
Dobijem ti i tamo jednu prostoriju pa nastavim pisati. Jedna čistačica, žena u godinama, primijeti da pišem. Ponudi mi da mi napravi profil na ovom Fejsu, kaže da se ovde sakupljaju razni ljudi i da ću moći svoje pjesme ostavljati da ih čitaju. Prihvatim ja njenu ponudu. Kupim kompjuter na kredit, a ona mi pokaže kako se njime rukuje. Dođem na fejs, kad tamo, nema šta nema.Pjesama, mili Bože, da tI se duša nagleda. Čitam ih i sve stavljam da mi se sviđaju, tako me ona uputila. Usput počnem prepisivati svoje, vidim, ljudima se sviđaju. Koga god pitam za mišljenje, kažu mi da su lijepe.
Jedan dan mi se javi stariji gospodin. Kaže da je pjesnik i da mu se sviđa moje pisanje. Još veli da je magistar. Volio bi da mu pišem erotiku. A joj, šta je to erotika, i šta mu znači magistar? Pitam ga šta znače te riječi, a on me izvrijeđa i izbriše. Opet glupa ja, mogla sam otići na google i tamo lijepo pročitati što je što, a ne zamjeriti se pjesniku. Sad nema veze, ionako ne stignem čitati, okupirana sam pisanjem. A sve neki dobri ljudi na ovom fejsu, pa mi pišu. Neka prijateljica mi se javi često, čim zaboravim pročitati njenu priču, kaže da pročitam jer joj puno znači da ispod napišem da je lijepo. Napišem, iako pola ne razumijem. Neću opet da se pravim budala.kad ona može pisati da su moje pjesme lijepe, mogu i ja za njene priče.
A joj, zaboravila sam reći da sam pitala jednog velikog pjesnika za mišljenje o meni. I znate šta mi je rekao? Rekao je da je prelijepo i da će me pozvati da zajedno sa njim recitiram. Usput je napomenuo da odem na neki portal i da glasam za njegovu pjesmu, veli, ima dosta objavljenih u knjigama. Ne znam što je to prtal, ni kako tamo, ali me on uputi. A da šta ću nego za njega glasati, veliki je to pjesnik, a i ne pravi se čovjek važan. Samo, nije se više javio, valjda čovjek ima svojih obaveza, javit će se jednom. Pripremila sam jednu lijepu recitaciju, znam da će mu se svidjeti.
Okuražim se ja tako, pa svaki dan napišem po tri. Ne jedem, ne spavam, samo gledam kad ću za kompjuter. Jednom čujem oca i mater kako govore nešto, kao da je vrag odnio šalu. Sutradan se probudim na neuropsihijatriji. Kažu, šizofrenija. Opet nešto nepoznato. Davali mi neke tablete poslije kojih mi se spavalo. Kad su me otpustili kući, nisam zatekla kompjuter. Rekli su da su ga poklonili nekom učeniku da može učiti na njemu. Hoću na posao, kad tamo, dobila otkaz. Poslaše me u planinu da čuvam ovce. Kažu, to je jedino što znam raditi dobro.
Eto, sad sjedim na proplanku, čitam svoje pjesme i gledam ovce. Mislim, da sam slikar, baš bih ih lijepo naslikala, al’ ja sam pjesnikinja. Ne mogu im napisati pjesmu, bilo bi glupo.Tko je vidio pisati pjesme ovcama?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *