Mislava Zuppa Rašić: Facebook

Pod lupom – Fejsbuk u vašem životu, priča broj 10.
Kratka priča autorice Mislave Zuppe Rašić govori tome kako je dominacija društvene mreže Facebook u obitelji junakinje pobijeđena događajem koji ih je zbližio, nažalost uz veliki duhovni, emotivni i životno egzistencijalni napor. Početak priče ukazuje na usamljeničku ovisnost o Facebooku uz sukobe usljed roditeljskih primjedbi, da bi se potom situacija obrnula i bolest majke ispotencirala zrelo i odgovorno ponašanje kćerke baš tada kada je i trebalo.

-Molim te okani se toj facebooka, jesam ti već stotinu puta ponovila kako sam čitala strahoviti članak o narušavanju privatnosti i načelima kontrole upravo kroz taj medij. Molim te odlogiraj se, dosadna si više s tim. Ajde.
Dobacila je majka u prolazu, zadržavši joj se pokraj ramena tek toliko da istovremeno škicne što točno radi i održi joj jednu brzinsku lekciju. Produžila je prema kuhinji razvijajući u kutu usana samozadovoljni osmjeh jer je opet bila u pravu u vezi kćerkine ovisnosti.
– Dobro mama, sad ću.
Bila joj je naporna, baš kao pokvarena ploča, ce-de namješten na ponavljanje. Grozno. A ona je baš uživala u facebooku. Skrolala je po novostima, provirivala u tuđe profile, poznatih i nepoznatih. Manjak vremena, ali i kontakata natjerao ju na to da društveni život gradi na društvenoj mreži. I gradila ga je. Pronalazeći u tome izvjesno zadovoljstvo.
– Dolazi više, dušo draga. Pretjeruješ. Ne mogu to razumjeti. Moramo razgovarati. Hajde. Čekam te u kuhinji, skuhala sam kavu.
Opet razgovor o facebooku. Nije bio dovoljan onaj usputni prijekor, tema je očito ponovno zahtijevala elaborat.
Znala je i ona, u teoriji, da to nije baš sjajno, ali ipak. Nije mu mogla odoljeti. Iako joj je majka bila dosta predvidljiva ovoga puta je u potpunosti promašila temu razgovora.
– Dušo, slušaj, imam rak dojke. Otac i ja putujemo u Zagreb na operaciju idući tjedan.
Šutke ju je gledala dok su joj se oči punile suzama. Više ništa nije vidjela. Sve je bilo mutno, a suze su same klizile niz zajapureno lice. Silno se trudila ne briznuti u plač, zato se i crvenila od napora da ovaj moment ne učini glasnijim no što treba biti.
Zagrlila je majku koja se začudo dobro držala. Staloženo i odlučno.
– „Ajde ne drami. Nema meni smrti do sjekire.
Majka joj je pokušavala situaciju uljepšati humorom koji baš i nije bio primjeren. Ona ju je samo gledala pokušavaju će sabrati. Negdje u dubini znala je da će sve biti u najboljem redu, ali opet nije tek tako mogla otjerati taj crni oblak koji joj se nadvio nad glavom.
– Nemoj da ti padne na pamet nešto stavljat na Facebook. Jesi me čula??? Ovo nije nešto što želim da svi znaju. Sve u svoje vrijeme. To je previše javno za moj ukus.
– Naravno, majko. Pa, nisam valjda skroz poludjela.
Iščuđavala se kako je kroz ovu temu ipak uspjela progurati facebook. Ali se složila. I ona tu informaciju nije smatrala primjerenom za javnost. Ne na ovaj način, barem.
Vrijeme i događaji koji su slijedili bili su mukotrpni, ali rezultat je bila jedna prekrasna stvar. Zbližili su se. Učvrstili odnose sagradivši ih iz temelja na novonastalim okolnostima. Sada su kao obitelj mnogo jači i složniji.
2 godine kasnije logirala se na svoj profil, kojeg je odlučno pauzirala. Plava traka facebooka crvenila se od notifikacija, zahtjeva i poruka. Progutala je znatiželju baš kao knedlu iz komada, zanemarila sve te natipkala svoj prvi status nakon dužeg vremena:
MOJA MAJKA JE POBJEDILA RAK.
Potom je ugasila profil.
Zauvijek.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *