Vlado Gašperov: Igrati se…

Polako sam zalegao u travu, izvježbanim i mekanim pokretima na već ranije pažljivo odabrano mjesto: već se dugo pripremam da ono što sam zamislio provedem u djelo i ovo večeras, posljednja je proba. Nema više priprema, ni odlaganja. Čas je kucnuo, zazvonio u vječnosti. Sutra ću to učiniti, nema više oklijevanja, nema razloga za to: spreman sam da spremniji ne mogu biti. Osjećam se moćnim poput boga! Za nju i jesam bog! Nema više čekanja! Njezin je život u mojoj moćnoj šaci! Sutra ću je ubiti i neće me uhvatiti, jer sam moćniji, pametniji, lukaviji od svih njih! Pokazati ću im! Prevarili su se u meni! Svi! Nisam slabić za kakvog me drže! Smješkam se mislima, dok lagano razgrćem zemlju: tu ću zakopati nož duge oštrice, duga je čak trideset i pet centimetara. Naravno da sam pažljivo obrisao sve moguće otiske, naoštrio ga, umotao u sivu pamučnu krpu, zatim sve ugurao u najlon-vrećicu. Ukrao sam ga iz mesnice, na suprotnom kraju grada, prije više od osam mjeseci, dok je mesar za trenutak otišao u sporednu prostoriju. Neka me hladno i nemilosrdno i bešćutno čeka do sutra. Sutra je navečer veliki trenutak! Nitko ne zna moje snove!
Najviše se u meni prevario moj naduveni stariji brat: punih je deset godina stariji i ta njegova starost, kao da mu da daje pravo zajebavati me! Sere po meni, neprestano! Nikad nije zadovoljan mojim ponašanjem: nikad mi nije rekao lijepu riječ! Lijepe riječi čuva za one svoje droljice koje, jednu za drugom dovodi kući. U krevet, za koji govori, glasno se smijući, da je prometan poput kolodvora! Mene zadirkuje, pita me za djevojku, a dobro zna da je nemam. Nikad je nisam ni imao.
Prije godinu dana sam prišao jednoj, za vrijeme školskog odmora, a ona se nasmijala i obrecnula, prezirno se smijući i zabacujući dugu smeđu kosu:
– Odbij! Nisi muškarac, ostao si balavac!
Zamro mi je osmjeh na licu: samom sebi sam dao riječ; nikad više neću doživjeti takvu neugodnost! Kreštavi me smijeh njenih prijateljica dugo pratio, a ja sam mislio na Maria i njegove žene, koje je jednu za drugom, baš kao na tekućoj vrpci, prevrtao kat iznad moje glave!
Lako je njemu: čitav mu je kat na raspolaganju, a ja se sa blesavom starom moram naguravati u prizemlju! Da bih došao do svoje sobe, moram proći pored kuhinje i njene sobe, a ona, poput velikog šišmiša, neprestano sjedi u stolici za ljuljanje ( ima ih dvije: jednu u dnevnoj sobi, a drugu u spavaćoj! ), prelistava neke glupe časopise i samo melje i melje o tome kako nikog i ništa ne poštujem! A zašto da poštujem? I koga? Okružen sam ljigavcima i nikog ne poštujem, a još manje volim.
– Ugledaj se u Maria – kaže stara glupača. – Vidiš kako on pravilno živi!
Sere! Ništa ona ne zna o njegovom, Marievom životu! Taj se čovo gadno namlatio love, ne znam kako i kad, ali sigurno to nisu bili čisti poslovi. Pa on se razbacuje lovom: kupio je BMW! Sve bih dao da samo jednom mogu potjerati tu lijepu i moćnu mrcinu! Nisam se usuđivao: siguran sam da bi mi Mario polomio ruke, kad bih ga vozio bez njegovog dopuštenja! A dopuštenje nikad neću dobiti, znam, pomirio sam se time. Ostaje mi samo uživati dok ga gledam. Sjajno je crni i prede poput zadovoljne žene! To su njegove riječi, mog brata, pravi je poeta kad su u pitanju kola. Kad sam ja u pitanju, e to je već sasvim druga stvar! Za mene ima na repertoaru samo pogrde! Najčešće, niškoristi, luzer, lijenčuga i slična tepanja…Uvijek jedne te iste! Mnoge sam ga noći gledao, kako se vraća svojim BMW-om, a u njemu uvijek neka napadno obučena kuja! Njezin bi smijeh raskalašeno i obećavajući odjekivao u noći i donosio mi vlažne snove. Krišom bi ih gledao kako se penju na kat, u njegov stan, raskošno uređen, naravno, a zatim slušao njihov supijani smijeh. Često bih namirisao travu, a cuga je potocima tekla! Što bih dao da mogu prisustvovati i učestvovati u takvoj jednoj orgiji! Mogao sam samo maštati o tome: nikad me nije pozvao, nije mario za mene, nije ga bilo briga! Brinuo je jedino za svoj slatki život: moj ga nije ni zanimao!
A one kockarske noći! Ljudi moji, koja se lova tu vrtjela! Slučajno znam: jedne su noći ogladnjeli i moj se dragi brat nije ustručavao probuditi me u tri ujutro i narediti mi da im skoknem po hrpu bureka! Očistili su njegov hladnjak i htjeli su još i nije ih bilo briga što imam samo sedamnaest i što mi je san potreban. Tako je to kad si slab: svatko te gazi, iskorištava za svoje prohtjeve!
Donio sam im bureke i svi su mi dali po koju kintu: svi osim brata, on nije pružio ruku i tutnuo mi napojnicu! Kao da sam smeće, gad jedan, a ispred njega ležala je ogromna hrpa nemarno zgužvane love! Škrti gad, mora da je luđački gadno dobivao na pokeru! Lice mu bilo ozareno, a njegova glupača, ovaj puta crvenokosa, stajala mu iza leđa i lizala uho, a pogled joj pohlepno bio prikovan na hrpi love! Nagnula se iznad njegovog ramena, a sise joj zamalo ispale, krupne, zamamne: gutao sam ih pogledom i mrzio brata koji može uživati u njima . Bijednik jedan glupi, mislio je da njega vole, sve te žene, njega, a ne njegovu lovu! Škrti gad! Uvijek je okružen društvom, ali nije to zbog njegove sjajne i neodoljive ličnosti! To je njegovo mišljenje i mišljenje glupe stare, sasvim pogrešno mišljenje. Mrzim ga! Da bi mi taj malo pomogao sa svom tom lovom koju nemilice troši! Nikad ništa! Čak ni za cigarete! Crknuti će basnoslovno bogat, uvjeren sam u to! Što prije, to bolje, ako se mene pita!
Naravno da sam mu jednog petka maznuo lovu! Više nikad nisam to učinio! Ubio je boga u meni! Isprebijao me na mrtvo ime! Sedam sam dana proveo u krevetu, drhteći i sav u plavim oteklinama, koje su polako prelazile u ljubičastu boju. Boja opomene! Tako je on to zvao, proklet bio!
Poslije tog događaja pooštrio je kontrolu nad mojim životom: sve je držao pod povećalom, svaki moj pokret!
Kad sam ozdravio, a da nisam ni bio bolestan, nego jednostavno i nemilosrdno pretučen od svog vrlog brata, kojeg naša stara neizmjerno cijeni, prvo što sam učinio je bilo da otiđem u teretanu, upišem se i počnem vježbati, nabijati mišiće, nabijati snagu! Dvije godine odlazim redovito i treniram bjesomučno i kladim se: brat će razmisliti dvaput prije nego što ponovno zamahne prema meni! Ubiti ću ga, ako moram, ali više me nikada neće istući! Nikada! Od sada ću ja druge tući! Ubijati ću boga u njima, u svakom tko mi se usprotivi, prema svakom tko mi se nađe na putu: biti ću nemilosrdan. Oni najjači uvijek su nemilosrdni! Zato i jesu jaki! Jer su nemilosrdni! Milosrđe je znak slabosti: ne želim biti slab, želim biti jak i želim ostati jak čitavog života! Samo se tako isplati živjeti! Jedino tako mogu živjeti! Jedino tako pristajem živjeti!
Pored mene nešto šušne i brat mi izvjetri iz glave: sva se čula u meni napnu! Napeto sam osluškivao! Dolazi li? Čini mi se malo prerano. Njeno je vrijeme obično oko devet, a sad je tek prošlo osam, sunca još ima, kraj je mjeseca svibnja, ljeto se približava, dani postaju duži. Namjerno sam došao ranije: želim u glavi odvrtati svaku sekundu budućeg doživljaja! Maksimalno se pripremiti! Sve unaprijed proživjeti! Iz filmova sam shvatio da se mnogi prilikom ubijanja uspaniče, rade sve na brzinu, a brzina je kobna! Ne želim brzati! Izvesti ću to polako i pažljivo, ali ću je ubiti prvim udarcem! Pa nisam neki luđak koji voli da mu žrtva pati! Ubiti ću je mirno, da pokažem svijetu koliko sam moćan, da čitav svijet vučem za nos! Drugo nisu ni zaslužili! Licemjeri! Svi oko mene! Sve je laž, svi vode dvostruke živote: jedne nam pokazuju ponosno, a druge pažljivo skrivaju! A baš ovi koje skrivaju kao zmija noge, baš su oni njihovi pravi životi, zanimljivi, bogati životi, uvjeravam vas, imali bi što slušati!
Plan se u meni prokuhava već pune dvije godine: počeo sam se poigravati tom mišlju još kao šesnaestogodišnjak. Bio sam klinjo i čekao sam da sazrem , odrastem, ojačam. Planirao sam, dugo, pažljivo: pune dvije godine! Sve sam uzeo u obzir: vrijeme, mjesto, meteorološke prilike…nastojao sam misliti na sve. Ne dozvoliti nikakvo iznenađenje! Bezbroj sam je puta ubio u mislima, tajnim, noćnim, samo mojim! Trenuci pripremanja! Psihološkog. Radio sam na svom tijelu, nisam ga zaboravio: u teretani sam ga oblikovao, a počeo sam i trčati jednog ljetnog dana. Uživao sam primijetivši promjene na svom tijelu! Sad imam osamnaest i dva mjeseca, atletsko tijelo, snažan i nepokolebljiv um! Trčanjem sam ojačao volju, postao sam neumoran. Upravo sam je na trčanju prvu put vidio. Stanujem na samoj periferiji grada, za malo, pa bi se moglo reći na selu. Nema saobraćaja, mirno i tiho mjesto. Autobusi rijetko voze, privatna kola isto tako, a pješaci, oni su još rjeđi primjerak. Primijetio sam je slučajno: hodala je stazom po kojoj svakodnevno trčim. Vidio sam je izdaleka i zbog nečeg odlučio ne približiti joj se. Nisam želio da me vidi. Jesam li već onda znao što ću učiniti? Ne znam! Kasnije, mnogo kasnije, otprilike šest mjeseci nakon tog događaja, sanjao sam da je ubijam, tu malenu, mršavu, neuglednu djevojku. U mrkloj noći. Zamahivao sam prema njoj velikim mesarskim nožem! Iznova i iznova, neumorno i snažno udarao sam je u mršave grudi…
Probudio sam se sav u znoju, srce mi divlje udaralo i …bio sam ushićen! Osluškivao sam svoje unutrašnje osjećaje! Pažljivo i dugo! Ushit! Čisti ushit zavladao je u meni. I neizbježno mi pitanje bljesne u noći, bljesne poput užarenog mača: a koliki bi tek ushit bio da to zbilja učinim?! Trenutak sam razmišljao o tome, slabo, labavo, a zatim iskočio uz kreveta: nisam mogao više mirovati. Stao sam pored otvorenog prozora i gledao u mjesec, bio je pun, gledao sam njegovo žutilo i osjećao kako rastem, postajem golem, postajem moćan, a ushit me zapljuskuje, valovi slasti mi kupaju dušu…nose me, ljuljaju u slatkom zagrljaju, nose, odnose…
Na kraju dugog drhtaja, vrtoglavog vrhunca, koji mi slomio tijelo i primorao me vratiti se u krevet, znao sam samo to: moram to učiniti! Moram je ubiti! Moram znati kako je to ubiti! Sigurno se ne da ničim usporediti! Moram otkriti! Potrebno mi je znati! Samo je ta misao i ni jedna druga bujala u meni, rasla, čitavog me obuzevši. Jedna je jedina moćna misao ovladala sa mnom i usmjeravala me ka cilju: nisam imao svoju volju, ona, ta misao otkrivena mi u snu postala je moja volja, moje htijenje!
Bezbroj ogledanih mi se filmova vrtjelo glavom: u ni jednom ubojice nisu glupani! Ni ja nisam glup! Znam to! Pametniji sam od većine! Učiniti ću to i neću učiniti ni jedan jedini pogrešni korak, nikakvu greščicu, ma kako mala bila, ostati ću neotkriven, a ljudi će se pitati: tko li je to učinio? I zašto? A jedini ja, samo ja na čitavom ovom jebenom svijetu, samo i jedino ja, znati ću odgovor i smijati ću se njihovim glupim pitanjima i jalovim naporima da dokuče istinu. Veći sam i jači od čitavog svijeta! Nisam je pratio, nisam doznao ništa o njoj. Ne zato što nisam mogao: nisam htio! Igram opasnu igru i moram je mudro igrati. Ne pružam nikakvu priliku da mi se u svojoj potrazi, koja će nastupiti, približe. Prigušio sam radoznalost! Ne znam joj ime, ni gdje radi, ako radi, ima li …ne znam ništa o njoj i to je najbolje! Znam samo da prolazi ovdje pet večeri u tjednu. To mi je dovoljno! Više i ne moram znati!
Evo je, dolazi…Hoda brzo, trzajućim koracima: odaju njenu plašljivost. Neka prođe. Posljednja je ovo večer da prolazi: sutra neće! Znam da neće, jedini na čitavom svijetu znam. To je moć, prava moć! Moćan sam poput boga! Jesam bog! Moć je znati! Znati nešto što ostali ne znaju! Gledam je: mala, mršava, utegnuta u lagani mantil, posljednji su dani svibnja i večeri znaju biti prohladne, prolazi pored mene i ne zna da su joj sati odbrojeni, da u mojim rukama leži njena sudbina.
Pustio sam je proći, zatim sam još nekoliko trenutaka mirno ležao, a večer se lagano spuštala, umatala nas u crni plašt tajanstvenosti. Skrivajući tajne! Polako ustajem, a desnim dlanom prelazim preko malog humka i nježno ga milujem, taj mali i privremeni grob: ispod njega leži oružje i čeka… Neće dugo čekati.

„Copyright © 2005. misko – zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora“




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *