Priča je bila u finalu na 14. Festivalu evropske kratke priče Zagreb-Rijeka 2015

Vreme pred polazak na put vuklo se sporo, nogu pred nogu, kao da se ulepilo u ispucali asfalt na parkingu ispred starog motela „Hotel California“. Od minulog septembarskog dana ostalo je tek nešto rumenila na nebu koje se neprimetno rastapalo i nestajalo.
– A ti prijatelju, ništa ne brini. Znaš da nikada ne pijem kad vozim. Neće mu ni dlaka sa glave faliti – govori mršavi muškarac koji je već prevalio šezdesetu dok nehotičnim pokretom ruke popravlja oronuli kaubojski šešir mastan po obodu od dugog nošenja i stalnog nameštanja, pa se okreće prema mladiću, koji stoji pored kamiona sa nekoliko kofera. – Ja sam Džimi. Oni što me vole zovu me tako. Upadaj! Pred nama je dug put.
Nakon što seda u kamion na mesto suvozača, mladić odmah uočava da je sedište meko i veoma ulegnuto. Njegova udobnost nastala je višedecenijskim zamorom materijala, a pod težinom različitih zadnjica koje su na njemu sedele.
Pod drhtavim, skoro neurotičnim belim slapom farova isteže se gipki put. Mrak u daljini migolji se među iskrzanim krošnjama drvoreda koji se pojavljuju bez jasnog pravila. Pretopli vazduh u kabini dodatno je zgusnut teškim mirisom nafte koja isparava iz lepljivih, sjajnih naslaga prašine sa pocepanog oker skaja unutrašnjosti kamiona. Vozač Džimi se široko osmehuje, valjda nošen nekom svojom neočekivanom mišlju, pa na trenutak odvraća pogled sa puta i pita mladića na mestu suvozača:
– Prijatelju, slušaš li ti rock & roll? Rock & roll prijatelju! „Ah, keep your eyes on the road, your hands upon the wheel…“
Mladićevim licem protrča nešto što liči na neuverljivi osmeh odobravanja, a Džimi zakrešta jedno promuklo „yeaaaaa“. Basovi sa starog radio-kasetofona tupim sečivima komadaju pretopli vazduh u kabini.
– Pokvario se ovo dugme za regulaciju grejanja – kaže Džimi sa neočekivano utanjenim glasom, pripaljuje cigaretu i okretanjem batrljka na mestu nekadašnje ručice spušta staklo. – Samo jedan prst da nam ne proključa mozak.
Mladić i dalje zuri ispred sebe. Lupkanjem leve noge prati ritmično ocrtavanje bele linije na putu. U njegovim očima linija ubrzo počinje da bledi, stapa se sa sivilom asfalta, razliva se poput toplote u kabini… Mladić spava.
Džimi ga gleda ispod oka pa opet naslanja pogled na svetlost farova i tone u misli. Kilometrima ne dolazi niko u susret. „I am little red rooster, too lazy to crow for day…“, razleže se kroz noć. Čini se da nikada neće svanuti. Sa obe strane puta je toliko crno kao da se sam svemir razlio.
Ipak, u tom mraku Džimi odlično vidi raspojasanu američku preriju iznad koje podrhtavaju noćni šumovi. Vazduh je širok i beskonačan kao osećaj slobode koji oseća u stomaku. Pod zubima mu pucketa pesak koji je uneo vetar kroz odškrinuti prozor. Skoro da može da namiriše bušotine naftnih polja i mokraću prerijskih kučića koji često završe kao skorela fleka na asfaltu.
– Moj život je noć prijatelju. Put bez kraja. Sloboda i rock & roll! Još si ti mlad. Ti se još nisi ni rodio kada sam ja prvi put seo za volan mog starog Jack Flach-a… – govori poluglasno.
Mladić se na to samo tromo promeškolji i promeni položaj. Džimi pripaljuje još jednu cigaretu i okreće drugu stranu kasete.
Razmišlja… Još uvek pod točkovima kamiona ostavlja pogužvane milje i milje asfalta i ispunjava svoj san. Odavno je tankom crvenom linijom označio put na karti: Nebraska, Kanzas, Oklahoma, Teksas, Indijana, Kolorado… I kao kad slep čovek spusti prste na ispupčene tačke Brajevog pisma, tako on živopisno i nepogrešivo očitava liniju označenu na karti.
Spušta prozor do kraja i duboko udiše sveži noćni vazduh. Oseća kako se na pramenove njegove sede kose naslanja prerijski vetar. Osmehuje se. Zna da ga na kraju puta, u udobnoj sobi malog skrajnutog motela, čeka jedna od njegovih susretljivih lejdi: Lusi, Samanta, Melinda, Džudi, Tejlor, Mišel, Nikol, Dejzi ili „sweet lady Jane“… Džimi razmišlja o njihovim usnama, čvrstim zadnjicama i lepim grudima, boji njihove puti i poluotvorenim usnama tokom jutarnjeg sna…
Beli slap farova i dalje seče noć pred sobom. Džimi duboko uzdiše. Da se rodio pod nekom srećnijom zvezdom sada bi plovio u velikoj srebrnoj drumskoj krstarici i imao bi dovoljno novca da popravi zube i kupi nove kaubojske čizme. Ne bi slušao ovaj stari radio-kasetofon 2015. godine. Imao bi popriličnu svotu novca na računu u nekoj banci u Koloradu ili Kanzasu. Kući bi ga čekala gomila kuštrave dečurlije i debela žena sa viklerima na glavi, koja se tromo gega i žali na proširene vene na nogama. U frižideru uvek bar deset limenki dobro rashlađenog piva, da mu se nađe kada iznenada bane kući sa puta. U podrumu sto za bilijar i džuboks.
Džimi ponovo okreće kasetu i glasno peva stihove svoje omiljene pesme: „Ah, keep your eyes on the road, your hands upon the wheel…“ Sa desne strane puta isprva uočava mutno svetlo, a potom ono postaje sve jasnije i jače. Shvata da nailazi na policijsku patrolu.
Džimi isključuje kasetofon i zaustavlja kamion. Tanki bubuljičavi mladić koji nema više od dvadeset godina osvetljava njegovo lice baterijskom lampom i kaže jednoličnim tonom:
– Vaše isprave, molim.
Džimi ga gleda sa šeretskim osmehom, iz unutrašnjeg džepa šoferke vadi dokumente.
– Stanislav Milenković. Mesto rođenja Aleksinac, adresa stanovanja… Vi ste iz Subotice?
Džimi potvrdno klima glavom.
– Da li ste nešto pili?
– Ne – kaže Džimi. – Nikada ne pijem kada vozim.
– Ko je mladić?
– Unuk mog prijatelja. Ja vozim neki nameštaj iz Žitkovca za Suboticu, a on je tamo upisao prvu godinu fakulteta, pa ‘ajde da učinim prijatelju uslugu. Povezao sam i njegovog unuka.
Policajac odlazi iza kamiona, podiže ciradu i letimično baca pogled.
– U redu – kaže i pokretom glave daje Džimiju znak da može da nastavi put.
Džimi se ljubazno osmehuje i ne skidajući osmeh sa lica cedi nerazgovetno kroz zube: „Nabijem vas, smradovi…“
Nastavlja put. Ponovo pušta muziku. U daljini nebo već belasa. Oko njega se razležu obrisi ravničarske peščare. Razmišlja: „Sigurno ovako izgleda i američka prerija…“ Na mestu suvozača meškolji se mladić i polako otvara oči. Džimi ga tapše po ramenu i kaže:
– Baš si dobro odspavao. Još malo pa smo stigli. Nisi mi rekao kako se zoveš?
– Miloš.
– Miloš? Pa kakvo ti je to ime? Miloš… Prijatelju, sad kad dolaziš u grad, moraš smisliti neki dobar nadimak. Neki kažu da to može čoveku da odredi život. Šta misliš, zašto mene zovu Džimi?
Miloš se osmehuje. Džimi ga nudi cigaretom i pojačava muziku. „…Good morning, America, how are you, I’m your native son…“
Svetlost živo igra na haubi kamiona. Nebo je vedro. Džimi lupka prstom po volanu u ritmu pesme. Oči su mu radosne. Dodaje gas. Svakako, jutro svuda na svetu započinje istim Suncem.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *