Antun Tuna Pavić nemarno je odložio novine pored fotelje, njegovog omiljenog mjesta za odmor u nevelikoj sobi s ponešto namještaja. Tuna bi uvijek govorio kako ova soba ništa ne govori o njemu, kao da netko drugi obitava u ovom prostoru, kao da se pravi korisnik negdje skriva. Zapravo ga to uopće nije smetalo, dapače bilo mu je i drago. U sobi je rijetko boravio, tek ponekad sjeo bi u staru fotelju, prekrižio ruke na prsima i zagledao se kroz prozor. U sobi do ove samo bi prespavao, dok je ostalo vrijeme dana pa i noći posvećivao poslu. Više od trideset godina radio je kao komercijalni predstavnik u Plavim jezerima, firmi koja je dosta uspješno kupovala i prodavala na domaćem tržištu. Bio je zadovoljan svojim poslom, nikada se nije pretjerano isticao ali nikada nije ni potonuo do dna. Njegova poslovna aktivnost pripadala je kontinuirano zlatnoj sredini. Lakonog, brz na riječima. Dobar sa svima, uspješno je odolijevao konkurenciji. Uspio je bez većih potresa preživjeti i tranziciju, provukao se kroz ratna zbivanja noseći odoru i oružje onoliko koliko se to tražilo od njega , ali ne na bojišnici nego u skladištima vojne opreme.
Primicalo se i vrijeme umirovljenja. Sam je sebi nerado priznavao kako ga ta budućnost pomalo plaši. Naime, nastojao je cijeli svoj život složiti i živjeti bez velikih promjena. Uistinu, promjene bilo koje brste mrzio je iz dna duše. Jednoličnost življenja, zanemariv ili najniži stupanj promjenljivosti ocrtavale su u cijelosti njegov karakter.
Tuna nije dopustio ni da mu žene kvare ugodnu monotoniju. Ne, ne može se reći, volio je jako žene, no čim bi one pokazale i najmanju želju da utječu i na njegov osobni život, odmicao bi se bez mnogo oklijevanja.
Ipak, jednoj je navici bio vjeran cijeli svoj život. Iako nije imao glazbeno obrazovanje, rado se prepuštao užicima koje mu je samo glazba mogla donijeti. Glazba je samo pružala, omogućavala neslućene radosti a tražila je od njega samo povremenu prisutnost. Čim bi se ukazala prigoda kupovao je, mijenjao se, posuđivao i presnimavao. Njegova fonoteka bila je golema, Tuna bi rekao moćna.
Stan je odavno posjedovao, dobio ga je od poduzeća a poslije i otkupio. Opremio ga je najnužnijim namještajem. Imao je svoju slobodu, moglo bi se reći da je Tuna bio sretan čovjek. K vragu i mirovina, i to ću preživjeti, pomišljao je ponekad.
Iznova posegnu za novinama i započne ih nehajno listati. Pozornost mu privuče članak u dnu stranice o revitalizaciji otoka, bivše kažnjeničke kolonije. Ne, ne, da ne bi bilo zabune, Tuna se nikada nije pačao u politiku. Klasično apolitičan, zadovoljno bi mrmljao. I sada će oni od zatvora napraviti ljetovalište. Svašta.
Približavalo se vrijeme počinka i Tuna nije mnogo dvojio. Na spavanje. Usnuo je lako, tako mi pravednici sanjamo, smješkao se u polusnu.
Iduće jutro donijelo je stanoviti nemir, Razdražio ga je san u kojem je jasno vidio mršavu ruku kako leži na kamenu. Opazio je samo ruku bez tijela. Tijekom dana pokušao se je nevoljko prisjetiti bilo kakvog događaja s pojavljivanjem neke nepoznate ruke , događaja u kojem je i on sudjelovao. Ništa, bez traga.
Već je i zaboravio na bizarni san kada ga opet usne. Ovaj je put vidio i rame i ruku kako pokušavaju izaći iz vode, čini se iz mora. Naravno, tuna je bio ljut. Što hoće ta ruka i to rame u njegovom životu? Što oni rade u njegovom snu?
Idućih se dana poprilično namučio s inventurom zbivanja u svom životu. Prelistao je albume sa starim fotografijama iznenada se prisjećajući nekih doživljaja. Susretao se s likovima koje je već zaboravio ili su pak oni zaboravili na njega. Zahvatilo ga je neko čudno raspoloženje, živi nemir počeo je izvirati iz unutarnjosti. Preolavljen takvim dojmovima ugledao je već dobro izblijedjelu fotografiju. Oh, kako je bio mlad tada. Mlad, poletan s nevjerojatnim planovima. Da, ta je fotografija načinjena neposredno nakon odsluženja vojnog roka. Da, toga se dana skinuo i čekao je na polazak autobusa. Lokalni fotograf, koji je ordinirao po peronima, ponudio mu je fotografiranje za uspomenu. Tuna je pristao, platio je uslugu i ubrzo je poštom dobio fotografiju.
Tuna se vrlo koncentrirano zagleda u lice na fotografiji. Da, mladi Tuna, nekako ukočen, baš nije bio trenutak za fotografiranje. Da, da, bila je skoro večr, zato je i slika pomalo mutna.
I tada ga probije užasna bol, od glave naniže, niz kičmu se strijela spusti prema petama. Znoj počne izbijati kroz svaku poru. Tuna osjeti drhtavicu, slabost, hoće li se onesvijestiti, uplašeno pomisli.
Sasvim je jasno vidio stazu uz more, običnu stazu koju je lokalno stanovništvo zvalo šetnica. Bilo je kasno popodne, sunce je i dalje pržilo, no Tunu vrućina nije smetala. Koračao je polako, s noge na nogu, iščekujući vrijeme polaska autobusa. Koliko je Tuna hodao gore, dolje, nije se mogao sjetiti. Tek, odjednom, na metar, dva ispred njega, Tuna je opazio koščatu ruku kako proviruje iz mora, rame koje vuče tijelo van, van iz vode. Stao je kao ukopan, zapanjeno je motrio ruku kako se pokušava prihvatiti za stijenu. Tek je sada primjetio ne malu valovitost mora. I dalje je umrtvljen stajao gledajući borbu ruke i ramena s valovima. More ih je njihalo, zabacivalo, odmicalo i primicalo obali. Ipak, nekako, ruka se grčevito još držala za stijenu, izronilo je i rame i Tuna je tek sada ugledao užasnute oči. Čovjek je pokušavao izaći iz vode i zamalo je u tome uspio. Tuna je vidio samo silno mršava leđa, odrpane kratke hlače. Čovjek je uperio molećivi pogled prema tuni, podigao ruku, mahnuo jedva. Tuni se tada činilo da je brzo pristupio čovjeku i da ga je hitro izvukao na obalu. Ne, Tuna je samo stajao i izbezumljeno ga gledao. Čovjek se pokušao još jednom izvući se na stijenu, njegov pogled bio je potpuno prazan. Znao je tuna, bio je sasvim siguran, čovjek je doplivao oid tamo, prijeko, s one sive hridi i dalje ga netreemice promatrajući širom otvorenih očiju, nemoćan da se pomakne. Nemoćan da pobjegne s ove proklete šetnice i od ovog nesretnika s pruženom rukom.
Tuna ne zna koliko već ovo traje, nijemi dijalog dva pogrešna glumca na sceni kada dan ustupa mjesto noći. Čovjek se jedva drži za stijenu, valovi ga pomiču gore, dolje sve dok ga posve nisu povukli. Nije izronio. More ga je sasvim prigrlilo.
Tek tada, kao probuđen, Tuna se pokrenu. Učini nekoliko nespretnih koraka i pogleda prema valovima. Ništa, samo tiho valjanje i zapljuskivanje.
U tom trenutku potpuno ga razbudi zvuk trčanja, teškog disanja i grubo pitanja.
-Je si li koga vidio?
-Je li netko izašao iz sada iz mora?
Tuna odmahnu zureći u dvojicu uniformiranih u plavo.
-Ne, nikoga nisam vidio.
-Što ti radiš ovdje?
-Šetam. Čekam autobus- govorio je nekako čudno mirno Tuna pružajući im dokumente. Samo su ih kratko pogledali i otrčali dalje. Iznova se Tuna okrene prema valovima, nekako ipak očekujući da tamo dalje ugleda glavu i rame i ruku kako proviruju iz mora i mašu mu. No, ništa.
Nikada više Tuna nije dopustio da se nađe u situaciji koju nije mogao kontrolirati i nikada Tuna nije bio više u ovakvoj situaciji.
Prisjetio se Tuna svojih čestih razmišljanja nakon susreta s rukom. Da mu je pomogao, tko zna što bi bilo s tunom? Zaglavio bi, to je sigurno. Stradali bi obojica. Ovako je stradao samo jedan, a možda i nije, možda se i spasio.
Gleda Tuna staru izblijedjelu fotografiju iz davnih dana idalje znojan, prepun muke koja nikako ne prestaje. Gleda fotografiju i zna da je ona jedini dokaz njegove krivice, njegove upletenosti u slučaj s rukom. Zna Tuna da fotografija govori više od riječi a njegov pogled sve odaje. Tunina krivica više je nego očita i to se ne može sakriti. Njegovo sudjelovanje u slučaju s rukom nedvopjbeno je.
Pažljivo odlijepi fotografiju sa stranice albuma i potrga je na komadiće.
-Eto, sada više nitko ne zna.
Gleda Tuna sitne, iskidane komadiće fotografije i čini mu se, nekako mu je lakše. Mirnije diše a i znoj je prestao. Zna Tuna, tek sada je slobodan i ne ide u mirovinu, ne ide.
Ponekad, istina vrlo rijetko, Tuna bi se bez pravog povoda prisjetio slučaja s rukom, no samo bi odmahnuo i još dublje potiskivao tih nekoliko trenutaka na šetnici uz more dugih kao vječnost.
