O „Crnogorskom romanu“ Đura Radosavovića

Autor prikaza: mr Goran Radojičić,
Nikšić 16.12.2015.

Najnovije prozno ostvarenje Đura Radosavovića sve više je predmet razgovora čitalaca u Crnoj Gori i privlači pažnju kakvoj bi mogao da pozavidi svaki pisac, ma koliko iskustva i uspjeha imao. Rekao bih prije svega zbog naslova. Iako je naslov, kao početni signal teksta, sugestivan i izaziva interesovanje, roman je daleko od onoga što se može pomisliti na prvu loptu. Korica koja naizgled nema veze sa naslovom (jer marlboro se ne proizvodi u Crnoj Gori) mnogo više, od naslova objašnjava šta roman u stvari jeste i kakvu percepciju autor ima. Marlboro je kod nas statusni simbol i svi (bili pušači ili ne) u kutiju gledaju sa strahopoštovanjem, pogotovo od devedesetih do danas. Ta kutija nas je prehranila u odsudnim godinama slušali smo često u medijima.
Kao početni impuls romana, naslov čitaoca vezuje za sebe a odrednica crnogorski odmah izaziva posebna osjećanja. Želimo da vidimo kakav je taj crnogorski roman, srećni što smo ušli među korice dičimo se, uzdižemo glavu ponosni na sebe i svoj rod, jer eto, ne znamo, ali pretpostavljamo da ne postoje Srpski roman, ukrajinski, njemački ili hrvatski. Ipak, među koricama je nešto sasvim drugo. Radosavović ne afirmiše savremeni crnogorski sistem vrijednosti kako se očekuje prije čitanja. On kritikuje, razgrađuje crnogorski socio-kulturni kod i poigrava se sa sadašnjošću i prošlošću. Budućnost je nakon poigravanja sa trenutnim i prošlim sasvim neizvjesna ili tragična, što razumijem kao osnovnu poruku romana. Roman je u skladu sa crnogorskom književnom tradicijom i savremenim tendencijama u književnosti, ali Radosavović ne robuje stilskim formacijama, pravcima, navikama i pravilima.
Zarija, Jakša, Dačo i Krsto su svako od nas, pojedinačno ili grupno. Svojim vizijama, načinom života i vrednosnim sudovima uklapaju se u svakodnevnu sliku koju bi trebalo da imamo o sebi i svijetu oko sebe. Oni su tipični Crnogorci, iako se trude da se pokažu u drugačijem svjetlu. Pregrubo je reći da su antijunaci, ali su bliski tome. Glavni lik kritikuje crnogorsku zbilju, ali nije odmakao od nje, pa je zbog toga ovo u potpunosti crnogorski roman. U Crnoj Gori se rado kritikuje, ali baš i ne trpi kritika. Ukazujemo na greške, nesvjesni da ih sami pravimo. Iste te koje drugima spočitavamo. To je očit nedostatak svijesti, produhovljenosti, objektivnosti, izostanak ljudskog. Zbog toga se Radosavović poigrava sa svim autoritetima, državom, vlašću, ideologijom ma koje vrste, pa i crkvom, poigravajući se sa svima nama istovremeno. U Crnoj Gori je tako, ne možemo kritikovati, a da, ako smo objektivni, ne prepoznamo svoju odgovornost u tome. Jer, Crnogorcima nije strano ulizništvo, želja za uspjehom preko noći ma po koju cijenu, želja za priznanjima i ordenjem, želja za milošću vladara, strah od tog vladara i njegove reakcije na ono što se čini.
Radosavović daje sliku svijeta u kom živimo, nekada nevješto, usiljeno, ali ipak vrlo tačno. Radujem se ovom romanu u tom smislu, jer filigrantskom preciznošću raskrinkava i secira manjkavosti našeg života kroz vjekove. Mislim, raduje me pomisao da će nekom od nas ovaj roman pomoći da postane bolji. Čujemo često da je prije bilo bolje, ali Radosavovićevi Gojko, pa i Bobo, demistifikuju ideal o tome. Uvijek je bilo isto, uvijek se ubijalo za novac ili ideale, uvijek je bilo izdaje najrođenijih, uvijek intriga, smicalica, laži i prevara. I tada, ko i danas, samo sa jednom mišlju šta će ko reći ako se sazna i da ne pukne bruka. Spremni su neki od junaka Crnogorskog romana na sve, samo ako se to uspješno sakrije. Nemamo grižu savjesti ako smo sigurni da niko ne zna šta smo učinili. Zbog toga su ljudi veliki u jednom vremenu prepušteni zaboravu, jer uvijek o nekome nešto znaju, pa budu skrajnuti, i tako ukrug. Radosavović nema uvijek britku rečenicu, i ovo nije roman koji je u književnom smislu precizan od početka do kraja. U književnom smislu sigurno ima nekih nedostataka i nedoslednosti, ali čitaoca neće ni zanimati ti detalji. Džordž Gordon Braun kaže: Knjiga koja ne zaslužuje da bude pročitana dvaput, nije dostojna da bude čitana ni jedanput. Ono što roman kao cjelina donosi, a čega postajemo svjesni nakon čitanja, nedvosmisleno je vrijedno naše pažnje i ponovnog čitanja. A to treba da je dovoljno romanopiscu, čitaočeva želja za drugim čitanjem.
Crnogorska megalomanija na stubu srama, a taj stub je ovaj roman. Iza velike priče ne ostaje ništa, iza velike ljubavi često čak ni mržnja, samo želja za osvetom da bi drugoga zaboljelo. Jakša je jedan od takvih likova, on nam donosi u svojoj simpatičnosti i sa nesumnjivim šarmom sve ono što crnogorska megalomanija jeste. Zaposlio je konobara u prvoj smjeni da mu se ne skupljaju gosti oko konobarica da bi mogao s mirom da popije kafu. On ne misli o profitu, niti mu smetaju svi ti likovi, ali u drugoj smjeni. Nema on problem što se moralno, ideološki ili duhovno razlikuje od njih. On ima problem ako ne može na miru da popije kafu. To je naopaki crnogorski šarm koji mora izazvati simpatije, ma kakav lik bio. On na jednom mjestu kaže: Takav sam ja u svemu. I kad igram igricu i kad je život u pitanju, uvijek na hard. Nikad ne biram easy i medium, samo hard. Na najjače pa što bude, makar znaš što te čeka. A šta je hard, u kojim situacijama, u koje svrhe? To nikad ne znamo. To je možda opravdanje za pljačkanje banke da bi plaćao reket, jer sve ide u krug, ali i ta priča je megalomanska. Vjerujem da Radosavović nije uključio ovu priču kako bi podržao vrlinu crnogorskog Robina Huda, jer ovdje vrline nema, već da bi ismijao megalomaniju, jer nje ima na pretek. Zato njegovi likovi voze džipove, puše marlboro i davidof gold. Zato oni u jednom trenutku imaju pun prtljažnik para, koje u drugoj ruci nisu prljave ni proklete. To je sistem vrijednosti kakav je danas na snazi. Od rada u školi profesori (sve i kad to neke srećnike zapadne) ne zarađuju velike pare. Ipak, postoji sistem za brz profit. Pljačka banke premijerovog brata je najmanje vjerovatan, ali je megalomanski pa je zato dobar. Kad uz to dodamo i priču o Robinu Hudu (Jakša iako demantuje da ima takve namjere svjesno pominje Robina Huda) slika je potpuna. I kao čovjek od riječi i vrline Jakša napušta ovaj biznis dan pred istek pola godine koje mu je dao pop koji vozi džip. Popovi i džipovi, oprosti grehova, vrlina i data riječ. I opet naša megalomanija. Pop mu je dao pola godine da sve sredi, jer ga je vidio i shvatio kakav je on čovjek. Koliko puta smo čuli da Crnogorci gordo kažu: Kad me je vidio sve mu je bilo jasno.
Radosavović se poigrava sa identitetom, religijom, kulturom. Odnos muslimana i pravoslavaca (kroz likove Dača i Amele), kult smrti kroz ritual sahrane, tranzicija i mentalitet su razotkriveni. Zarija je personalni medij, njegova tačka gledišta je dominantna, iz njegove perspektive posmatramo i dobro i loše, i Gojka i Jakšu i narkomana koji je možda Zariju zarazio HIV-om. Njegove misli su pred nama i mi čitamo ono što on misli. A perspektiva ovog junaka, iako je glavni, nije uvijek vrednosno prihvatljiva, što bi bilo očekivano. On se maltene divi Jakši, uzima njegov džip i odlazi u njegovu kuću noseći pištolj i novac ukraden iz banke. Ne možemo mu vjerovati u tim momentima. Radosavović tako pravi otklon od uobičajenog prikazivanja glavnog lika i njegove perspektive. Zarija se prosto uklapa u sistem vrijednosti koji mu je dostupan, smeta mu nepravda, ali se ne bori protiv nje, prihvata stvari onakvim kakve jesu (o tome svjedoči veza sa Ivanom, odnos sa prijateljima, odnos prema društvu). On nije izuzetak, on je sastavni dio lošeg sistema. Kao i svi ostali likovi koji imaju iole bitnu ulogu. Svi su kontroverzni, nepouzdani, osobeni i sebični. Svi do jednog.
Ženski likovi su samo blijede apstrakcije. Vjerujem ne slučajno, nego upravo suprotno. Zarijina majka, Stanka, Ivana, Amela, Nina. Sve imaju karakterne crte koje su ustanovljene sa tačke gledišta muškarca. One nemaju priliku da se pokažu direktno, osim kroz projekciju muških likova. Jedina upečatljiva scena je ona kad zavarniči između Ivane i Zarijine majke. A zavarničilo je zbog sina. I opet ta ženska upućenost na muškarca koja ni do danas nije prevaziđena. Njegoš je pjevao o sestri Batrićevoj, kojoj nije pomenuto čak ni ime nego je bila prepoznata po bratu. Radosavović nastavlja tu tradiciju svjestan realnog položaja žene u današnjoj Crnoj Gori. Taj položaj je nepovoljan uprkos borbi za ravnopravnost polova, uprkos jezičkom senzibilitetu kad su njihove profesije u pitanju, uprkos njihovoj gordosti i sl.
Zbog svega navedenog, Crnogorski roman jeste crnogorski u pravom smislu te riječi, osvješćujući, rastrežnjujući i objektivan. On kritikuje, ukazujući na mane nedvosmisleno. Ovaj roman nema ambiciju da postane klasik, možda to neće ni uspjeti, ali klasik je slika koju nam daje, tužna, razočaravajuća i prije svega iskrena.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *