„Nije te bilo noćas. Gde si bila?“, pitanje je bilo upućeno najlepšoj ženi na svetu.
„Nikada me to nemoj pitati i nemoj me nikad pratiti.“, prostreli me Marija očima boje žada.
„Zašto? Šta to kriješ?“, prasnuh
„Samo me voli i pusti da te volim. To je sve što nam treba“, odvratila je.
„Beskrajno te volim“, rekoh pokušavajući da uhvatim njen duboko zeleni pogled.
„Znaš, ja nisam kao druge. Mnogo plačem. Plačem i kad sam srećna. Umem da zaplačem i dok vodim ljubav“, nastavila je da se mazi, „Samo ćutim a ogromne suze mi se slivaju niz lice“.
„To je kao da zvukovi blede, a boje se utapaju u beskonačnost“, odvratih.
„Volela bih da tako nestanem. Da iščeznem dok nijanse postaju muzika i život se pretvara u ništavilo…“ i zaista poče da bledi i kiša ju je rastakala, a onda se trgoh, najednom potpuno svestan. Kao i prvi put bila je divlja i vižljasta, ni bludna, ni čedna.
„Sanjam“ pomislih pružajući ruku da popravim pokrivač. Nesmotrenim pokretom oborih šolju i rezak udarac narušio je monotono dobovanje po krovu. Napolju je pljuštalo. Ustadoh, sedoh za sto i potegoh iz boce. Vatra se proli utrobom i teskoba se povukla. Trebalo mi je to ponekad.
Postojalo je vreme kad nikog veštijeg od mene na maču nije bilo. Moje prokletstvo. Kad sam počeo da bežim bežao sam od sebe, bežao od osvete, bežao od svega, i u jednom trenutku odmakao sam predaleko da bih osećao kajanje ili nadu. Postojala je samo koliba u šumi i samoća. Beskrajna samoća. Verovao sam da više nikad ljudsko biće neću ugledati.
Donekle sam i bio u pravu.
Dohvatih vrećicu iz sanduka i istresoh sadržaj na sto. U sumračnoj kolibi smaragdi zablistaše poput stotinu zelenih sunaca. Blago kojim bih kraljevstvo mogao kupiti. Dragulji koje nikad niko sem mene neće pogledati.
Prisetih je se ponovo. Dođavola! Kao da sam ikad i o čemu drugom i mislio. Pojavila se niotkud, vlažne haljine pripijene uz telo kao morska nimfa oteta od Titana, prošetala se kolibom, vodila ljubav sa mnom i ostala. Ništa je nisam pitao. Bilo je isuviše lepo. Doduše, slutio sam da postoje mesta o kojima ne govori i dani koje ne pominje, ali me nije bilo briga. Zbog nečega sam verovao da se nije tek tako stvorila u mom životu. Sve na ovom svetu ima svoju svrhu, mislio sam. U stvari, sve sam vreme nagađao da ne pripadamo istoj stvarnosti, ali sam se nadao da će me povesti sa sobom kad bude odlazila.
Ne znajući šta bih od sebe, prošetao sam do ulaza, odmakao zastor i pogledao kroz tešku maglu. Sklopih oči i stadoh osluškivati uporno pljuštanje. Na platnu sklopljenih veđa Marija se i dalje izvijala u čaroliji strasti, a njene zelene oči bi povremeno bezobrazno bljesnule dok ušuškana u moju ljubav sanjari o dozivanju kiše.
Ljubav uvek prekratko traje. Dremala je duboko u njoj, ni divlja, ni pitoma. Od kad je nema, posmatram prostranstvo šume i često pomišljam na onu noć. Na dane koji su mi srce okovali ljubomorom. A kako i ne bi! Umela je da nestane. Kad bih se probudio, ne bi je bilo. Vraćala bi se, smejala i plakala u isti mah, a ljubav bismo vodili kao da nam je prvi put. Prenebegavala je moja zapitkivanja i govorila kako mi može podariti besmrtnost, samo treba da joj verujem. Kako je to tada lepo zvučalo! Pa opet, čim bi malo odmakla, više joj nisam verovao. Ne! Morao sam znati kuda odlazi.
O, bogovi smilujte se mojoj napaćenoj duši! Večnost sam dobio, a ljubav izgubio.
Koliko je to moglo trajati? Nedelju dana? Više? Nebitno. Čim bi veče palo načinio bih se kao da sam dubokim snom usnio, vrebajući, ali dugo se ništa nije dešavalo. Marija je spavala poput svetice, jutrom bi se budila, spremala obed, jurcala po kući i zavodila me. A onda je i ta noć došla. Oslušnula je moje disanje, pažljivo se iskrala iz kreveta i krenula u šumu. Sačekao sam da malo odmakne i pošao za njom. Bilo je oblačno i za nekog drugog bi praćenje traga bilo nemoguće, ali moje plaćeničke oči s lakoćom su sledile njeno zamicanje kroz gusto rastinje. Zastade na jednoj čistini i osvrte se oko sebe, ali bio sam oprezan i nije me primetila. Uverivši se da je sama, zbacila je haljinu i podigla ruke zapevajući. Grom udari, munja sevnu i u toj nagloj i kratkotrajnoj navali svetlosti ugledah kako joj se koža na leđima nabira, rasteže i menja oblik. Tren potom nebeske se ustave otvoriše i kiša poče da lije kao iz kabla, a Marija je najednom zamahnula prozirnim krilima pa se počela uzdizati, sve više otpuštajući zelenkasti sjaj. Tren potom sva se pretopila u svetlost što igra među kišnim kapima. Zabezeknuto sam posmatrao njen preobražaj, a onda ugledah kako se jedna za drugom iz šume uzdižu i druge krilate prilike pretvarajući se u blještavilo, svaka u drugoj boji i pridružuju se Marijinom mahnitom plesu. Nebo postade kovitlac blještavila, kiše i ludila, a onda se najednom sve prekide kao sabljom sasečeno. Svetlost je naglo zgasnula i kao da sam oslepeo. Ništa više nisam osećao osim kiše. Sledeće čega se sećam je da Marija stoji predamnom skvašena poput miša i užasnuto me posmatra. Kad je zaplakala, suze joj behu zelene i svaka bi zvecnula poput kristala udarajući o tlo.
„ Zar ti nisam rekla da me ne pratiš?“, upilji se u mene dok joj je žad isticao iz očiju.
Stresoh glavom rasterujući uspomene, pa se osvrnuh da još jednom pogledam smaragde rasute po stolu. Njene suze. Blago kojim bih kraljevstvo mogao kupiti. Dragulji kojima sam je uzdigao i ubio.
Jer, ja sam razlog. Zbog mene su boje izbledele i svetlo nestalo.




2 thoughts on “Stevan Šarčević: MARIJA”
  1. Bravo, majstore! Donesi te dragulje da ih ispoliramo. Samo ti se čini da su boje izbledele; a i svetlo ćemo upaliti.Čemu služe pravi prijatelji?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *