Izgubljeno blago iz jedne bolje glazbene prošlosti

Priredio: Nikola Šimić Tonin

Nakon dugogodišnjeg stvaranja, svojevrsnih glazbenih dnevnika, kruna stvaralačkoga rada. Zadarski skladatelji Branimir Čakić i Nikola Špralja predstavljaju dio svoje glazbene vizije objavom tri skladbe koje možete pronaći na youtubeu pod imenima „The other side of nowhere“, „Inside a broken toy“ i „Argitula“.
Cilj je da se ove skladbe čuju, da dopru do što većeg broja slušatelja koji će ih osjetiti svojima i da, nadaju se autori, pronađu izdavača spremnog na veliku pustolovinu.

Riječima dvojice autora: Branimir Čakić & Nikola Špralja

Milioni mladih i starih ljubitelja dobre glazbe po raznim globalnim siteovima, blogovima i društvenim mrežama svakodnevno izražavaju želje za nekim novim albumom, globalnom glazbenom senzacijom koja će melodičnošću, harmonijama i atmosferom pripadati svijetu velikih albuma iz druge polovice 60-ih i prve polovice 70-ih.
I evo, napokon ga imamo; retro svjež album sa svojim vlastitim identitetom, nužno drugačiji od svih svojih prepoznatljivih utjecaja. Dugo smo ga sanjali i jednako dugo stvarali, album oslobođen žanrovskih okova, od prve do posljednje sekunde po našemu guštu; album koji će zvučati poput kakvog izgubljenog blaga iz jedne bolje glazbene prošlosti i koji nije nalik nijednome drugome.
Još u demo fazi, odlučili smo živom svirkom i nadahnutim aranžmanima udijeliti pravdu skladbama, koliko zbog našeg autorskog mira, toliko i zbog spoznaje kako će nam kreativno potpuno skrojen album uvelike olakšati pregovore s velikim igračima. Ovaj demo album doživljavamo svojim skladateljskim zapisom; slojevitost naše vizije zahtijevala je eksperimente i kombinacije s raznim i rijetkim instrumentima. Stoga smo okupili malu vojsku nadahnutih glazbenika i glazbenih tehničara, po uzoru na legendarne The Wrecking Crew. Nije dovoljno okupiti dobre svirače, uvjerili smo se to i ranije. Energija je morala biti pozitivna i djetinje nesputana; sve i svi su morali biti u službi glazbe. Tako je i bilo. Vokalne dionice nadahnuto su otpjevali Šime Jelenković i Mario Smoljan. Uz blagoslov fra Edija Ricova, dionice na orguljama odsvirala je mlada Tea Kulaš, aktivistica za zaštitu životinja i državna prvakinja na orguljama; odsvirala je one škripave, iz crkve sv. Mihovila, stare preko 400 godina. Organij, pak, duplo je mlađi, no jednako škripav i odslužio je svoje pod rukama Silvije Magdalene Šimić. Instrumente poput klavira, čembala, timpana i marimbi ustupila su nam vodstva zadarske glazbene škole Blagoje Bersa (Branka Višić – Karavida) i Koncertnog ureda Zadar (Dina Bušić); uskočili su i naši stari prijatelji i glazbenici Juraj Aras, Renato Babić i Ivan Grancarić; svi su nam izlazili u susret, osjećajući da stvaramo nešto odista posebno. Nitko nije tražio ništa zauzvrat. Uprotivnom, ovakav album ne bi uspjeli snimiti. Financijski nam je nemoguće priuštiti višemjesečni najam studija, instrumenata, opreme i profesionalnih glazbenika. Uzdali smo se isključivo u vrijednost naše glazbe, vođeni onim istim iznimnim osjećajem koji nam je podario i melodije kojima nam diše album. Težili smo osjetnoj, no nenametljivoj istočkanosti gdje svaki ton i svaki instrument imaju svoj značaj; na mjestima, drveni zvuk melotrona kombinirali smo s vodenim zvukom crkvenih orgulja, uz dodatak vibrafona, stvarajući tako jedan novi instrument koji nam je isporučio željenu organsku atmosferu. Što se, pak, tekstova tiče, nudimo poruke i zagonetke, u službi glazbe. Metaforički kazuju o suosjećanju, otuđenosti, ponovnom rođenju, životinjskoj braći i sestrama, milosrdnoj smrti i unutarnjim borbama; kazuju o mističnom bijegu natrag prema bonaci oslobođenoj okova prostora i vremena.
Nas dvojicu u žestokome ritmu održao je isključivo umjetnički progres zajedničkog i zasebnog skladanja; iz pjesme u pjesmu skladateljski smo rasli pronalazeći svoj vlastiti stil i atmosferu.
Na dane, činilo se poput Sizifovog posla. U našem Zadru, primjerice, nitko ne svira francuski rog. Stoga smo, preko prijatelja Ivana Andrijevića (klarinet & bas klarinet) angažirali mladu Aminu Belovari u Zagrebu; svoje je dionice, kao i Ivan, odsnimila u studiju Saše Miočića koji nam je trake poslao još istoga dana; na isti način uskočila je i Lana Juranić na fagotu, te Dalibor Musap na marimbama. Trubačke dionice odsvirali su Dražen i Dinko Habuš; čembalo & klavir – Ivo Ivić; violine – Saša Miočić; violončelo – Paola Bralić; violu – Dora Kanjer; bubnjeve – Vice Stanišić, alto saksofon – Tereza Špralja.
Spot za pjesmu kojom se predstavljamo javnosti snimio je i režirao Jurica Lokas, uz asistenta Eugena Šarića i tehničare Vinka Grgića, Elkana Petrova i Nikolu Ljubasa.
Uz glazbene meštre Ivu Ivića i Rina Dunića produkciju i aranžiranje upravljali smo eksperimentirajući neodoljivo staromodnim načinima četvorice najdražih nam producentskih divova: Phila Spectora, Briana Wilsona, Tonyja Viscontija i, ponajviše, Georgea Martina. Na koncu smo izbrojali čak 48 ljudi koji su nam omogućili da snimimo demo album kojim se predstavljamo prvenstveno kao skladateljski dvojac.
Svjesni smo kakvo bogatstvo posjedujemo i kakve bi cijene bilo koja od devet skladbi koliko ih broji naš album postigla na globalnom pop tržišu.
Nudimo svoje skladateljske i aranžerske sposobnosti; nudimo glazbu, potpuno dovršene skladbe i, uz ovaj album, mnoštvo arhiviranih ideja za nove pjesme i albume. Iz umjetničko komercijalnih razloga, nudimo se i kao kreativno izvođački motor sastavu kojeg bi, prema našoj idealnoj viziji, uz nas dvojicu trebala činiti još trojica glazbenika-pjevača s engleskoga govornoga područja.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *