Odem u Županiju, sedište opštine Sombor, tamo je vlast, a tamo su i bezbrojni šalteri na kojima stanovnici opštine skoro svu papirologiju rešavaju, pomažući vlasti da živi, pa moram i ja.

Pritisli me zakonski rokovi.

Prvo svratim u hodnik gde je šalter pošte. Red je obično dugačak, kad ono – samo troje ispred mene. To znači da sam brzo na redu jer rade tri službenice.

I, ono što je najlepše, ne moraš doneti popunjene uplatnice – samo kažeš kako se zoveš, gde stanuješ i zašto plaćaš. U glavnoj pošti to nećeš doživeti iako tamo radi najmanje deset šaltera i deset službenica – osim kada je svaka druga na pauzi.

Posle uplate produžim hodnikom, a kao reka je, od izvora do ušća vijuga Županijom, ima i pritoke i odem do kancelarija gde se “dobijaju” ili “menjaju” raznorazna lična dokumenta. Ispred svake kancelarije, a vrata uz vrata su, masa ljudi i nekoliko klupa. Rasčivijam ko gde čeka, rasčivijam i ko je poslednji ispred “moje” kancelarije, saznam da sam to sada ja, tačno dvadeseta na redu, sednem na klupu i odlučim da, kada prva stranka uđe, štopujem vreme , da proračunam koliko ću otprilike čekati.

Ako je “po glavi” više od deset minuta, idem kući – pa ću svaki dan nailaziti. Možda se red – proredi. A i zakonski rok mi još nije istekao.

Prilazi mi potpuno nepoznat čovek, nagne se nad mene i šapne mi: “Vidite ova vrata, prođite kroz njih, pa preko ajnforda, prođite kroz ona druga vrata i uđite u prvu kancelariju u hodniku. Iako rade sasvim druge poslove i tamo primaju zahteve kao što je vaš, ali to ne govore. Vidite da ispred tih vrata nema žive duše.”

Ne verujući svojim ušima, zahvalim mu do neba, s nevericom pođem, stignem, pokucam, uđem, zbunjeno se javim, sve po protokolu, još zbunjenije, ali iskreno, priznam ko me je poslao, sve čekam da me izbace – kad ono, najljubaznije me prime i obave sve što treba.

Ko kaže da još uvek nema dobrih ljudi!?

Opet zahvalna do neba, produžim hodnikom-rekom do izlaza iz Županije još zbunjenija, svesna da nikada neću saznati zašto je dobri Neznanac tajna vrata baš meni otvorio.

Niti ću sebi da oprostim što i ja nisam, nekom starijem ili mlađem, tajnu šapnula.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *