M. je imala čudno, retko i dobro plaćeno zanimanje. Bila je degustator mirisa. Oduvek je imala sposobnost da odredi osnovnu supstancu iz koje je miris izveden, koje su komponente naknadno dodate, ali i kako će biti doživljen kod osoba kojima to čulo nije istančano. Vremenom receptori su joj se izoštrili do te mere da je nepogrešivo mogla da namiriše neistinu. Uvek i u svim okolnostima odisala je sladunjavošću. I sama se čudila tome što nešto nesupstancijalno kao što je reč može da emituje supstancu koja se da omirisati. Nebrojeno puta je proverila sebe i uvek nepobitno utvrđivala da je nos ne vara i da je sladunjavost obavezni pratilac ako ne i sama srž laži. U potajnoj nameri da opovrgne sebe, stekla je naviku da miriše reči, koja se toliko ukorenila u njeno uobičajeno ophođenje da se spontano aktivirila čim bi začula tuđe reči. Stekla je moć da u roku od samo par minuta, u rečima potpunih staranaca, oseti nekada blago a nekada otužno prisustvo slatkosti. Gotovo od nikakve važnosti je bilo to što je bila svesna da je van moći ljudskog bića da svakog trenutka svesno kontroliše sopstvene izjave, da to dopire iz podsvesne težnje da se ostavi što je moguće bolji utisak o sebi i da je uglavnom bez predumišljaja i bezazleno. Čak, u nekoliko navrata, sebe radi, jer radilo se o ljudima, tačnije rečeno, muškarcima koji su joj se fizički dopadali, primorala je sebe da prihvati kompromis, živi sa blago sladunjavom aromom njihovih reči ali kako je vreme prolazilo ta aromatičnost je postajala sve zasićenija i zasićenija, a ubrzo i tako zasićena da je postajala otužna, povređivala je njeno dragoceno, prefinjeno čulo od čije aktivnosti joj je zavisil egzistencija, što joj je govorilo da su bezazlene i bezrazložne laži postale razložne, predumišljene i namerene da je zavaraju. Tako se u nju usadio još jedan automatizam. Samo saznanje o prisustvu neistine trenutno je osujećivalo uspostavljanje poverenja a bez minimuma istog nikakav odnos nije moguć. Međutim, M. ne odustaje. I premda u poznim godinama, još uvek sama, traga za osobom čije reči neće imati primesu slasti. Doduše, s vremena na vreme, obhrvava je tuga iz koja se kristališe paradoks da je laž jedna od neophodnih svojstava ljudskog bića, da iskrenost nije lako podneti, i da bez neistina ne bi opstao nijedan međuljudski odnos a samim tim ni čovečanstvo u celini i na ovakav, svima odveć poznat, licemeran način. Ipak, snagom volje M. tu pomisao ostavlja po strani. Istini se nada.