Autor: Zoran Kostić
I

Često u nedostatku novca, vremena, vere u budućnost, vere u prijatelje i one druge, gubimo iz vida ono najvažnije. To je život, naš ili bolje rečeno naši životi koji se dele na godine mesece i dane. Primećujem da ne samo meni, već i mnogima koje poznajem, dani nekako prolaze mimo njih, mimo mene. To je najgora i najneprijatnija činjenica naše svakodnevice.

 Toj budalastoj praksi da vreme tj dan nije važan, da će sutra svanuti novi dan, i hoće, treba stati na put i pokušati da se svaki dan, naš dan, tretira baš onako kako i treba da se tretira nešto što se nikada neće ponoviti. Na važnost dana podsetio me jedan strip o Asteriksu, gde se pominje jedna kratka latinska sentenca: Carpe diem. Ta sentenca je meni dala osnov za priču za ova RRR.

Carpe diem dragi moji slušaoci, Carpe diem ili Sustignite dan.

I I

Jedna od kraćih latinskih sentence glasi Carpe diem.

A to Carpe diem ima sledeća značenja:  bukvalno iskoristi dan. Metaforičk i”uživaj danas, za sutra te baš briga”. U životu se najčešće koristi da se naglasi uživanje u životu kao takvom, bez žurbi, bez stresa.

U nešto slobodnijem prevodu znači:  sustigni dan, u malo manje slobodnom iskoristi dan a ponekad i uberi dan. Njeno značenje otprilike se tumači kao savet da treba prihvatiti život i disati punom plićima, i da svaki dan života treba ubrati poput cveta ili grozda vinove loze.

Zato verovatno postoji i kafe Carpe diem, gde poštovani slušaoci možete ne samo sustići dan već ga i ubrati , tako da on, dan, postane samo vaš.

Carpe diem dragi moji.

I I I

Iako je autor ove sentence rimski pesnik Horacije prvi put sam je pročitao u jednom stripu.

Bio je to Asteriks autorskog dvojca Uderca i Gošinija, priča o nepobedivim Galima koji zadaju muke rimskim legijama zahvaljijući čarobnom napitku koji spravlja njihov Druid. Ovo remek delo devete umetnosti čitao sam veoma davno, a i danas mu se rado vraćam. Asteriks i njegovi Gali bili su redovni gosti stripoteke, epizode su kasnije preštampavane i izdavane u meko koričenim albumima u boji a tamo negde karajem prošle nedelje  imao sam priliku da ponovo, po kozna koji put prelistavam  i čitam epizodu u kojoj se pijani rimski oficiri gađaju sentencama, ono što je prevodilac uradio, određene korekcije, pa je tako Horacijeva misao malo proširena u Carpe diem – daj mi da pijem!

I V

Carpe diem – daj mi da pijem, reče rimski legionar i uplaši se da će te reči pune rime, što Đura Jakšić reče: Pih ala mi je stih, iskoristiti neki srpski takozvani pevač, takozvane narodne muzike,  sad, možda je ovo mogao da iskoristi Predrag Živković Tozovac za neku od svojih veselih doskočica u kojima slavi život žene i kafanu, njemu za leđima diše i uzdiše slavuj iz Mrčajevaca, koji bi verovatno zajedno sa nekim članovima uže familije raspredao kako je došao do takvog, velikog i umnog stiha Carpe diem – daj mi da pijem, pih al mu je stih.

Ali to se nije desilo pa je štafeta otišla hevi metal bendu Metalika, albumu riload, gde se treća pesma zove Carpe Diem Baby. I ova kao i mnoge druge pesme nas podseća da hevi metal, kao žanr, može i ume da razmišlja i koristi baštinu za dobrobit dobre pesme.

V

U starom Rimu je postojao običaj da se ova sentenca ispisuje na peščanim satovima kao podsetnik da je život kratak i da ne treba imati mnogo vere u budućnost, da je vreme varljiva kategorija te da je sledeći dan pun neizvesnosti.

Ljudi prave planove a Bog se smeje, kaže jedna druga mudrost ali nekako ne mogu da se otmem utisku da to uopšte i nije toliko looše – upravo ta neizvesnost, to što neznamo šta nam donosi novi dan koji tek treba da uberemo. Carpe diem.

I tako setim se Horacija ujutru, dok gledam svog sina kako se budi. Dan mu počinje zevanjem i izležavanjem u krevetu. To je nasledio od mene, ja sam voleo da se odmaram od spavanja.

Onda idu svi jutarnji rituali uklljučujući i gledanje tv-a, sluša se muzika, ispija se kafa sa dosta mleka  a posle toga može da se sustugne dan i uživa u njemu. Carpe diem.

Za to vreme ja imam neke druge obaveze pa samim tim moje sustizanje dana izgleda malo drugačije. I dok se tako probijam kroz lavirinte društva u kojem živim, bilo da se to dešava na pijaci, opštini, knjižari ili na televiziji, dok se suočavam sa ovim dosadnim i banalnim stvarima koje život nas odraslih čine tako komplikovanim i zamornim, susrećem ljude… i gledam u njihova siva lica u oči bez sjaja, slušam mrzovoljne glasove i beskrajne žalopojke o državi koja je takva kakva je,  poskupljenjima, kostobolji, malim platama i shvatam…. u čitavoj toj jurnjavi niko od njih nije uspeo da ubere dan, a evo on se već završava i sutra ujutru će svanuti novi.

V I

U novom danu, pak, još je mnogo neizvesnosti, strahova, nemira, glavobolje.

Tada se pitam kako matorim ljudima, sa svim tim iskustvom i znanjem ne polazi za rukom ono što uspeva klincima i većini mladih ljudi..

Imamo još mnogo toga da naučimo od svoje dece. Ona su ponekad mudrija od latinskih filozofa i pesnika.

Zato ja  žurim da sustignem dan ali ne setim se Horacija već Asteriksa.

Tu iza ugla pa malo nizbrdo u Lole ribara  je jedno dobro mesto u njemu dugačak šank i barmen što služi odličnu kafu, tu je još, nekolicina starih drugara i Tom Vejts zarobljen u zvučniku na zidu.

Carpe Diem Baby.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *