Enesa Mahmić: Berači malina

* * *

Gledam u naša stopala. 27 pari kineskih sandala. Nijedne skuplje od 15 maraka. Sve crne i bijele, kupljene da „idu uz sve“, jer drugih nemamo. Kruta imitacija kože usjeca se u meso, i ono bolno kipi.
Stišćem u znojavim rukama 200 maraka.
Šta ako bude skuplje?!- mislim

* * *

Bio je student književnosti. Pričao je da mu ličim na pjesnikinju Dahu, blagoslovljenu neobuzdanom smionošću mašte koje je propatila u životu, jer je bila rođen sa dvije
velike mane: bila je siromašna i Jezdkinja. Hodala je po trgovima i recitirati poeziju čudesne ljepote, kakvu dotad niko nije bio čuo. Tvrdila je da njenu poeziju nadahnjuje boginja Ati, pa su joj prozvali Al-Kuandi, kćerka boginje.
Voljela sam da slušam njegove priče.
Tako je vrijeme brže prolazilo i gajbe se punile.

Brali smo maline od zore do sumraka i smišljali strategije kako da zaradimo više.
Na stari kaiš natakni kanticu od pavlake i beri s obje ruke.
Kud ćemo s ovolikim parama?!- šalio se neko.
Na more.

Nikad nisam bila na moru, mogla sam samo da ga zamišljam tu na ovom brdu gdje rastu bodljikave biljke, što uništavaju ruke stotinama sitnih uboda.

* * *

Na pauzi skrivali smo se iza grmlja.
Grudi su mi poskakivale poput meduza s ružičastim nadraženim vršcima.
Talasanje.
Vonj znojavih tijela.
Prigušeno dahtanje.
Utroba puna sperme.

Iscrpljeni, zurili smo u oblake što odmiču velikom brzinom, lagani i slobodni. Lebdjeli su u malim bijelim grudvama koje su se sudarale, spajale, razdvajale. Među njima je bilo ludih koji su klizili brže od ostalih, rastakali se u pamučasta zrna maslačka, u peruške vrbe. Zemlja se pod njima njihala u laganom kretanju koji je izazivao vrtoglavicu.
Ako
Predugo
Gledaš
U
Samo jednu tačku.

***

Napisat ću priču o beračima malina!- odzvanjalo je malinikom.
Napiši sine kako me bole krsta i kako je gazda škrto đubre.- kaže mu Tiđa.
Piši kako u Švedskoj i Njemačkoj berače plaćaju 10 eura po satu.
Jel baš 10 eura? Po satu???
Jest.

Znala sam da on neće napisati priču o malinarima, jer nikad nije ništa dovršio u svom životu. Džepovi su mu bili puni istrgnutih listova iz školske bilježnice mlađeg brata, na koje bi u stvaralačkom zanosu našvrljao nekoliko kratkih zabilješki za velike priče koje treba da napiše.
Kad bi želio nekoga impresionirati izvlačio bi ih iz džepa, granao rukama i palacao jezikom. Za sedam dana veš mašina ispirala bi tintu na zaboravljenim zabilješkama u zadnjim džepovima pantalona.
Znala sam i da će pobjeći u Sarajevo čim mu kažem da mi menstruacija kasni.

***

Sjedim u čekaonici i čekam.
Stišćem u znojavim rukama 200 maraka, koje mi je gazda isplatio za augustovsko branje.
Šta ako bude skuplje?!- mislim
Tjeskoba. U uskom hodniku nema ništa drugo što bi mi zaokupilo pažnju: nekoliko pravilno raspoređenih kanti za otpatke, tri uramljene fotografije dalekih predjela , posivjeli plakat o štetnosti pušenja i koristi dobrovoljnog davanja krvi… S lijeve strane su ordinacije iz kojih povremeno izlaze zaposleni. Na trenutak,u blijesku otvaranja i zatvaranja vrata možemo da zavirimo u ta svetišta u kojima doktori i sestre piju kafu i puše.

Kovačić, uđite!

Uspavali su me i sastrugali augustovsku vrelinu iz mene.
Sve njegove priče iscurile su sa komadićima krvi nalik zgnječenoj malini.

***

Kad sam se vratila bilo je tiho kao u zavodu za gluhonijeme. Moja porodica nikad nije čavrljala. Pričali su samo kad su imali jedni drugima nešto da saopšte. Čula sam samo cvrkut ptica. Nakon sve buke bilo je pakleno teško navikunuti se na tišinu. Stara mačka mi se trljala od rub suknje. Mogla sam da odem godinu dana, ona bi me uvijek prepoznala kao što pamtimo one koji su nam davali nježnost.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *