Nikola Šimić Tonin: DERBI

Kao u nekoj karnevalskoj povorci, laktaju se rijeke ljudi… šarenilo transparenata… buka i vreva… graja ljudi… Urnebesni urlici navijačkih skupina.
Derbi…
Igraju susjedi busovačko Jedinstvo i viteško Bratstvo na stadionu Staroga Viteza, onkraj mahale. Nikada više milicije, redara, osiguranja i osiguranja od strane samoga domaćina.
Ljudi po balkonima s one strane mahale, koji gledaju na stadion.
Djeca se veru po okolnim granama. Neka od njih bježe u masu navijača pred redarima, uvlače se na stadion kroz neku od pukotina betonskoga zida stadiona. I sami navijači prave mjesto na taj način u stadion utrčaloj djeci. Kao nekim ogrtačem umotavali ih i skrivali pogledu progonitelja – špalirima svojih tijela.
Kada bi se koji od redara probio kroz masu navijača do sumnjivog klapca-malca u njegovim se rukama, za čudo redara, pronašla uredna ulaznica: i prvom i drugom i trećem…
Svojevrsna je to igra prstena s ulaznicama. Šibičarenje bliže njima…
Vidjevši da ispadaju glupi glupaci, uzeti na trehu u toj igri skrive i skrivača, redari otresajući glavom odustaju ispraćeni smijehom i povicima negodovanja:
– Općinski opanci! Papci! Sivonje! Kljusine! Volusine! Uvlakuše! Guzičari! Šupci! Ušupci! Šupak-meraklije! Pederčine!
Često zaiskri između navijačkih skupina; još kada gosti povedu, ili sudac dosudi sumnjivi prekršaj, ili ne daj Bože kazneni udarac protiv domaćina.
Tada prvo krenu pogrdni uzvici prema sucu:
– Sudac nije muško! Sudac nema pišu. Prodana duša! Tetkica! Topli brat! Peško! Šupkoljub!
Na svaki mogući način išlo se k sprječavanju izvođenja kaznenog udarca, penala. Kad ne bi uspjeli na teren bi utrčala horda navijača u općoj tuči s policijom i redarima. Na scenu su stupali po ranijem dogovoru pripadnici podmladka kluba, koji kroz otvorene kapije stadiona na teren utjeravaju krave jureći ih terenom uz sveopću graju, smijeh i ovacije:
– O Perava, ma, o-o-o-, o-o-o-, o-o,-o, dobra…
– Stavi joj fafaronu u guzicu da se zaprndeca! – doviknuo netko. Dugo čekao nije na odgovor:
– Neka stave tebi, hajvanu jedan. Ostavi je hajvanu na miru!
– Tko je to rekao? Tko je to rekao? – okretao se oko sebe zasukavši rukave idejo-tvorac rečenog povika.
– Ja sam to rekao! – isprsi se ispred njega ljudeskara napravivši nad njim debelu hladovinu; nadnesen nad njim, ruku golemih kao butina njegove noge, kojima bi u tren trena volu rep iščupao, ćelavac, dva metra visok, sto pedeset kila težak, spljoštenoga baburastoga nosa, tučaroš, samo takav, s lijevim uhom napola odsječenim očito oštrim sječivom i ožiljkom posjekotine preko cijeloga lica.
– Ma pusti, šalim se. Povlačim sve što sam rekao. Eto, ne uzmi za zlo. Ponijelo me! Pružio ruku prema tučarošu:
– Sabahudin Hamidagin Šimširpašić, za prijatelje Šiki!
– I bolje je da si se samo šalio! – prihvati tučaroš pruženu ruku koju u rukovanju tako stegnu da se skoro pa čulo pucketanje kostiju, cika i vriska, skakutanje u mjestu, na vrhu nožnih prstiju, Šikija-Šimiširpašića:
– Oj!.. Nane moja! Oj!… Oj!… Oj!
– Ićo Mrvica! – ispuštajući mu ruku, procijedi tučaroš nemarno kroz rijetke polomljene zube.
Šimširpašić ga nije niti čuo, poskakivao je i dalje, jaučući, cvileći, držao u drugoj ruci onu iz rukovanja ruku mlitavu i plavu, koja je sve više i više visjela i crnila.
Za to vrijeme na sceni su žene. Vidno koordinirane, kišobranima tuku pomoćne suce; iako na kišu ni u nasluti nije, a na vijestima je ne spominju punih mjesec dana.
Tri nene u poodmakloj dobi povalile na centru terena glavnoga suca, koji kao miš viri ispod njihovih dimija:
– Udri ga Melvo niti ga mati rodila! – podržavaju i hrabre jedna drugu.
Tada se dohvate suprotstavljene navijačke skupine: sijevaju čakije, preko protivničkih leđa lome se pod jaknu skrivene palije, na šake navlače metalne boksere, iz džepova vade elektrošokove, sprejeve za trenutno zasljepljenje, lanci, metalne šipke…
Pristigla kola hitne pomoći redaju se u kraj stadiona. Čekaju na znak milicije, koja opasala incidentnu skupinu i sve one ni krive ni dužne zatečene u njoj. Ne daju pendrecima nikome iz kruga.
Kada je na nogama, po njihovoj procjeni, ostala podnošljiva grupa ljudi, taman broj glava, daju znak vozačima hitne da pale motore. Otvore vrata. Tad isukanih pendreka krenu na masu. Peru gumenim pendrecima sve pred sobom. Sve što stoji na nogama. Slažu sve pred sobom iz okomitoga u vodoravni položaj.
Za njima idu medicinari. Sa zemlje kupe one u krvi i bez svijesti. Na pokretnoj traci ruku ubacuju ih u kola hitne pomoći, dodaju ih jedan drugom kao u lancu crjepove kada se pred slutećom kišom pokriva kuća.
Prednost kod tog kupljenja imaju ležeći policajci.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *