Elmir Đoković: Božo Vrećo ili sloboda izbora

KOLUMNA Off line

Koristći današnji novogovor i takozvanu političuku realnost Božo Vrećo je Srbin iz Foče, koji je prešao živjeti u Sarajevo,da pjeva i to ni manje ni više negi sevdalinku, za koju bi bošnjački nacionalisti rekli da je samo njihova, a srpski nacionalisti bi ga osudili iz tog razloga šta jedan Srbin ima tražiti u Sarajevu.Naravno,  kako Vrećo nije iz te priče sve djelije više nego nadrealno.

Gledano današnjom diptrijom ni malo laka i ni malo zahvalna odluka.

Božo Vrećo negdje za sebe kaže da nije ni muško ni žensko, nego je čista sloboda. Za takvo što je, u građanskom smislu, potrebna hrabrost. Takva hrabrost kakvu nemaju svi gazije, harambaše i junaci našega svijeta. Biti ni muško ni žensko, nego čista sloboda, znači biti sam i suočen sa svima koji nikad nisu sami.jer u grupi je lakše. Ali za umjetnika, pjevača sevdaha, takva je sloboda blagotvorna. Pogotovu što Božo Vrećo ne glumi, kao što su u antičkom teatru muškarci glumili žene.On žena naprosto nije .Kao što ,naprosto,nije muškarac,on nije ni oboje u isto vrijeme.on je Sloboda izbora,on je Božo.

Način njegovog pjevanja je začudan, heruvimski. Ili kerubinski, ako nemate toliko slobode da razumijete i prihvatite istočnu riječ. Ponekad  se čini kako on sevdalinke pjeva onako kako ih pjevaju i drugi dobri pjevači, ili onako kako bi se sevdalinke i trebale pjevati. A odmah zatim začuje se, osjeti se nešto što je mnogo više i od te pjesme i od puke interpretacije. Želeći da pjeva sevdah, kao što su to željeli i mnogi drugi, Božo Vrećo je najednom zapjevao nešto drugo, što je više i veće od sevdalinke, naprosto zato što je u svakom pogledu neponovljivo. Boža je moguće imitirati, moguće mu se rugati – o to bi bilo najlakše, za uspješno ruganje njemu ne treba ni imati posebnog talenta, jer je do bola lako persiflirati, nagrđivati i rugati se svemu što je samo po sebi talentovano .Ali njega ne možete  slijediti, ne može mu se biti pandan. On je prvi i posljednji u svojoj vrsti.

To pjevanje ne mora se nikome sviđati. I bolje bi bilo da se ne sviđa svima, jer tada bi se moglo ozbiljno posumnjati kako i nije riječ o pjevanju. Ali sloboda tog čovjeka je od one vrste koja druge ne obavezuje i ne zarobljava .

Božo je krik Bosne i sve ono što ona danas nije.Božo je sloboda izbora.

 




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *