(Po motivima priče koju je pisac čuo u svom detinjstvu)

Nekada davno, posle dugogodišnje potere za njim, žandarmerija uhapsi velikog prevaranta i lopova. Pošto je uči-nio mnogo krivičnih dela krađe i pljački naroda i državnih dobara na suđenju mu je donešena, u to vreme najteža moguća presuda, javno vešanje na trgu njehove rodne varošice. Ogrubeo i oguglao na sve, pa i na sopstveni život presudu je prihvatio veoma hladnokrvno. Bez želje da se žali. Bez straha od konopca oko vrata čekao je dan izvršenja kazne.
Nedugo zatim, vlasti su objavile da će se vešanje sprovesti u delo poslednjeg ponedeljka u tom mesecu. I dođe i taj dan. Narod se okupio da vidi svog sugrađanina kojeg nisu viđali od njegove petnaeste godine, ali su često o njemu slušali raznorazne priče za koje niko više nije znao šta je u njima istina a šta mašta pripovedača. Te priče su dopirale i do njegove majke, uboge starice koja je jedva preživljavala u svom siromaštvu. Sin je za proteklih dvadeset godina nijedanput nije posetio. A mogao je, jer je bi vešt da pred poterom zametne tragove, Među svetinom, koja se tog jutra okupila oko gubilišta, stajala je i ona – bleda kao voštanica.
U neko doba dželat izvede zločinca, narod se kao po nekoj komandi utiša i samo se moglo čuti tiho jecanje njegove majke. Lopov pogleda po svetini svojim praznim pogledom i kad ugleda majku upita dželata:
– Imam li pravo na poslednju želju?
– Naravno – rekoše sudije koje su takođe prisustvovale izvršenju smrtne kazne. Samo u granicama koje se ne kose sa zakonom.
– Ne znam šta je zakon ni šta je protiv, ali želim da poslednji put zagrlim svoju majku. Tu je. Vidim je.
Pomogoše starici da se popne na gubilište, drhtavim korakom mu priđe i kroz jecaj reče:
– Sine moj!
Lopov je zagrli, ali na zavprepašćenje svih prisutnih poče da je davi, da je sve jače steže oko guše. Ona iskolačila oči, stražari skočiše na njega i jedva izbaviše staricu iz njegovih jakih šaka.
– Šta ti je? – dreknu sudija. – Mi te pustili da je poslednji put zagrliš, da ona sirota tebe poljubi posle toliko godina, a ti daviš onu koja te je rodila i odagajala.
– Zato što me je i kako gajila i hoću da je udavim. Za sva moja nedela ona je kriva. Samo ona i niko drugi – urlao je lopov.
– Ona kriva a nisi je video ni pitao za nju dvadeset godina! – prodera se neko iz naroda.
– Jeste! Kad sam imao osam godina i iz komšiluka doneo dva jajeta koja sam ukrao, ona mi nije rekla da to ne smem, već mi ih je spremila da ručam. Sledeći dan sam doneo pile, ona ga je bez reči zaklala i skuvala supu, a pile ispekla. Jeli smo oboje. I tako svakog narednog dana. Krađa mi je postala kao dobar dan, a sa godinama želja za otimanjem tuđeg postala mi je neutoljiva. Jedino što sam umeo da radim. Da me je išibala prutom još za ona dva jajeta, danas mi ova omča ne bi visila nad glavom.
Gubilište i svu okolinu pritisnu neslućeni muk. Muk koji je mirisao na smrt davno predodređenu.

O PISCU

Rođen je 1959. godine u Glušcima u ravnoj Mačvi. Piše poeziju, aforizme i kratke priče. Dosad je objavio sedam knjiga. Prevođen je na ruski, bugarski i makedonski jezik. Prevodi poeziju sa ruskog jezika. Nagrađivan je za poeziju u Rusiji, a za kratku priču u Srbiji.
Pokretač je i glavni urednik elektronskog časopisa za književnost Suština poetike.
Živi i stvara u Glušcima.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *