Vlado Gasperov: Trenirka

Najviše me ljuti to što je ostala kukavica i otišla bez riječi objašnjenja. A toliko sam se mnogo trudio uliti joj mrvu samopouzdanja. Mislio sam , bolje rečeno nadao sam se, da sam uspio. Barem djelomično. Bio sam uvjeren u to. Ali me njen odlazak od mene, iz mog života, uvjerio u suprotno. Nestala je bez riječi. Bez riječi objašnjenja, nagovještaja, pozdrava. Kukavički.
Kad smo posljednji put bili zajedno, činilo mi se da je vraški sretna. Kao i uvijek, dočekao sam je na autobusnoj stanici. Uletjela mi je u zagrljaj i ja sam je onako laganu podigao uvis, privinuvši je uz grudi. Oči su joj bile nasmijane, lice blago rumeno, usnice crvenkaste i poluotvorene. Jedva smo čekali da stignemo k meni, da se sakrijemo od vanjskog svijeta. Da se nađemo u našem svijetu, našem okruženju, u mojoj spavaćoj sobi u kojoj smo provodili najveći dio zajedničkog vremena.
Uvijek smo željeli jedno drugo. Ja sam mislio da i trebamo jedno drugo. Ali ona očito nije tako mislila. Dok sam ja bio uvjeren kako sam je osvojio, kako je konačno moja, samo moja (ah, ta jebena mužjačka posesivnost!). ona je imala svoje planove. O kojima nije govorila. Nije ih ni nagovještavala. Baš ničim, kunem vam se! Ne da se hvalim, ali prilično dobro poznajem ljudsku prirodu i mislio sam da sam je upoznao, upoznao dobro. Gledao sam je zaljubljenim očima i nisam je gledao zaljubljenim očima. Kad sam je gledao zaljubljenim očima, bila je lijepa i krasna i mila i nježna i podatna i malčice lažljiva, ali ne zlobno lažljiva, već lažljivica zbog osjećaja nesigurnosti.

– Gdje ću s ovim? – upitala je te večeri, podigavši donji dio trenirke: prepoznao sam svijetloplavu boju njene trenirke koju je nosila prošle zime.
– U ormar, pored moje – mirno sam rekao otvorivši ormar i okrećući joj leđa, da mi ne vidi zapanjen i jebeno sretan izraz njuške, koja mora da mi se čitava ozarila, glupanu jednom!
Položila je odjevni predmet, koji je u mojim lakovjernim očima odjednom postao najcjenjenija stvar u mojoj sobi, a možda i u mom životu, na pokazano mjesto i okrenula se prema meni. Raširio sam ruke i ona je ušetala u moj zagrljaj i iako smo samo prije pola sata vodili ljubav, željeno sam je ljubio i grlio i mislio kako sam najsretniji na svijetu. Kao što, siguran sam u to, misle sve zaljubljene budale koje se daju veslati od slatkih riječi koje teku s mednih usnica, potkrepljenje milim pogledima prikrivenim dugim trepavicama.

Ah, taj jebežljivi vikend! Skakali smo jedno na drugo i hvatali se svakog časa, tako da sam načisto malaksao. Isisala je iz mene i posljednji atom snage, moje muškosti, a ja sam joj želio dati sve, još i više i još, još, samo da bih slušao uzvike koji su se otimali s njenih ljubljenih usnica i lepršali poput lastavica u našoj sobi natopljenoj požudom. Čitavo sam vrijeme mislio na onu njenu trenirku kako leži u mom ormaru i što to znači. A značilo je toliko mnogo, da sam u jednom trenutku osjetio strah.
Ali poput svih zaljubljenih budala, potisnuo sam strah smatrajući ga nerazumnim i koreći nijemo sebe zbog nepovjerenja. Voli me! Pa koji dokaz još hoću? Zar mi je potreban još koji dokaz?
Onda sam se, dok smo se oblačili, jer morali smo izaći, pozvani smo bili na čitanje proze i poezije, sjetio toga da je malo pogledam NEzaljubljenim očima i ono što sam „vidio“ nije mi se dopalo. Pa sam brzo otjerao te zloslutne misli, koreći samog sebe zbog svog nepovjerenja, jer boga mu bogovskog, pogledaj je, konjino nepovjerljiva! Jesi li ikad vidio krhkiju ženu, toliko lomnu da je i pogledom možeš slomiti? I sa čijih usana piješ slast kakvu još nikad nisi pio i za koju si bio uvjeren da ni ne postoji?

– Zašto me tako gledaš? – upitala je sjedeći na krevetu, na našem krevetu, navlačeći traperice, dok sam ja, naravno, zurio u njeno međunožje sakriveno svijetloplavim gaćicama (ista boja kao i trenirka, prokletstvo nad prokletstvima, sjećam se da sam pomislio).
– Kako to? – upitao sam skrećući pogled prema vršku njenog nosa: naučio sam taj trik odavno i uvijek sam ga upotrebljavao, ako nekome nisam želio pogledati direktno u oči.
– Kao da me još nikad nisi vidio.
– O čemu to govoriš?
– Znaš.
– Ne, ne znam – odbio sam i nasmijao se. – Hajde, požuri, da ne zakasnimo.

Nježno smo tu noć, a kasno smo se vratili u našu sobu, vodili ljubav. Baš nježno. Što me iznenadilo, jer ona je voljela strast i nije se ustručavala iskazivati je. Ali bilo je nježno, dugotrajno i nježno. Onda sam se ja okrenuo na desni bok, a ona priljubila uz mene. Kao dvije žlice. Bila je prilagodljiva spavačica i mogla je spavati uz mene kako god je to meni odgovaralo.

Čudno, sutradan je odlazila i nismo se za oproštaj ljubili još jednom, ujutro, kako smo to inače uvijek činili.
– Nekako mi se ne da – bila je rekla.
Trebalo mi je u blesavoj zaljubljenoj glavi zazvoniti na uzbunu, ali nije. Bio sam preumoran vođenjem ljubavi, bolje rečeno bjesomučnom ševom ponavljanom više puta. Ne zaboravimo ni jebenu večer kad sam morao čitati priču ispred radoznale publike. Ne bi se reklo, ali ja jesam sramežljiv, patim pomalo čak i od eritrofobije i užasavam se biti u centru pažnje. Ja sam promatrač, nisam igrač.
– Dobro, onda – rekao sam pomirljivo. – Ni ja nisam baš oran. Prilično si me iscrpila.

Smijali smo se tome dok sam je pratio na autobusnu stanicu. Da mi se više nikad ne vrati. Zvao sam je i zvao, mobitel mi se usijao u ruci, ali ona nije odgovarala. Mislio sam da je mrtva. Svašta sam mislio. I žalio beskrajno. A ona mora da je gledala u svoj mobitel dok bih je zvao i naravno, pročitavši moje ime, puštala stvarčicu zvoniti. Nije prekidala vezu, prekidala moje pozive, moj vapaj, moju žudnju. Mirno je puštala vražju stvarčicu zvoniti. Potpuno i savršeno ignoriranje. Je li možda mobitel gurnula u neko zabitno mjesto gdje ga neće čuti? Sumnjam, duboko sumnjam u to, poznavao sam njenu silno radoznalu prirodu. Je li se smijala mojim pozivima? Ne vjerujem. Mora da je i ona, nesalomljiva granitna stijena, barem malo patila, siguran sam u to. Ili i opet lažem samog sebe?
Onda se podigao val bijesa. Pa mržnje. Pa opet bijesa. I ludovao sam tako prilično dugo vremena, sram me priznati, ali ne želim biti lažljivac kao što je ona bila lažljivica. Da se barem po tome razlikujem. Patio sam. I gledao u ostavljenu plavu trenirku.
Kakav genijalni strateški potez! Ostavila je svijetloplavu trenirku uljuljavši me u lažnu sigurnost i odlepršala. Razmahala se krilima. Skupila je snagu. Ajde, barem nešto dobro iz još jedne jebene ljubavne plači-priče.
Je li dobra? Priča, ne … Meni jest! I drago mi je što sam je doživio. I ponovo bih učinio sve isto i baš me boli dupe što bi i opet patio, jer tako bi barem znao da sam ŽIVIO.

Copyright © 2012. by misko – zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *