Žena ni sa čim nije bila ponukana, nisam je ni mogla pitati o nečemu o čemu nisam ništa znala. Jedva mi poznata, samo smo jednom u društvu sa zajedničkom prijateljicom popile kavu. Bit će da je osjetila. A možda se vidjelo na mom licu, u očima i osmijehu, koliko sam žalosna i povrijeđena. I koliko vapim za utjehom, za riječima podrške, svjesna da su one što pristižu jedna drugu i kovitlaju se u konkretnoj situaciji, u nemilom događaju, slabe i beznačajne. Ne može pomoći gomilanje riječi o jednom te istom. Ne vrijedi slušanje tuđeg mišljenja koje je samo ponavljanje onoga što znam i što sam prva i najprije sama izrekla. I tko to može prepričati situaciju bolje od mene koja je proživljavam? To je guranje mene u probušeni krug, a u njemu ne mogu biti stabilna. Ne zamjeram proizvođačima ponavljanih riječi, žele najbolje. Ne mogu ponuditi pomoć i predložiti izlaz jer nije do njih, nisu sudionici ni žrtve. Samo promatrači i ono što ne umiju biti, moji nijemi slušači.

Nije važno, nemoj obraćati pažnju, ne zavisiš ti od njih, imaš pravo biti povrijeđena i ogorčena, ali si ne smiješ dozvoliti osjećaj poniženosti, nego naprotiv, sigurnosti kojoj oni ništa ne mogu … sve to znam i govorim sebi već nekoliko dana, ali ne pomaže, riječi su šuplje, istrošile se od ponavljanja. Kako ću dočekati da vrijeme učini svoje i da se gorčina smanji? Želim osvetu, ali sad nije vrijeme za nju, morat ću pričekati.

Prevarili su me oni od kojih ništa nisam tražila, ništa pitala, ništa od njih očekivala prije nego što su se sami javili i ponudili. Radost. Kako je ne bih prihvatila, kakva bih to bila licemjerna ja da sam rekla: Ne bih, ne zanima me, nije mi važno. Bih, hoću, važno mi je! Prihvaćam sve što će mi donijeti radost, a možda i još nekome iskricu dragosti, ljepote, dobrog raspoloženja. Te „neke“ odmah uključujem, počinjem dijeliti radost. Objema rukama grlim ponuđeno, dugo sam čekala, isplatilo se, sve je odjednom na vidljivoj hrpi uspjeha, imat ću što pokazati, bit će iznenađenja. Traje više od mjesec dana. Predugo za radost. Ne razmišljam o tome.

Radost je trebala najjače zaiskriti u događaju. Onom koji mi je ponuđen prije više od mjesec dana. Bliži se vrijeme, još je ostalo ciglih osam dana, beznačajnih u odnosu na prethodnih četrdeset i pet. Treba utanačiti neke detalje, sve važno odavno je dogovoreno i utvrđeno. Mislim ja koja sam pozvana. Ne misle tako i pozivatelji. Javljam se kako bih provjerila neke za mene važne pojedinosti. Da bih tek tad saznala da se ništa neće dogoditi jer ništa od dogovorenog nije napravljeno.

Nisu mislili ozbiljno od početka. Bilo im je do igre. Mene su izabrali kao igračku. Ni sami ne znaju zašto. Učinila sam im se najpogodnija u određenom trenutku. Zaključujem to po nesuvislim riječima u pokušaju objašnjavanja kako su me i zašto prevarili i izigrali. Nema odgovora na moje pitanje: Što bi se dogodilo da se jučer nisam javila … samo nemušti odjek: Trajalo bi još nekoliko dana i onda bi sve bilo kao i sada … ništa. I sve zapečaćeno isprikom: Oprostite što sam događaj predložila, to je moja greška …

Tako ispadoh greška, pogrešan korak, kazneni udarac, promašeni penal, kriva nota, ružna riječ, psovka, nepotrebna interpunkcija, suvišna boja na savršenom platnu …

Radost je za moje dojučerašnje prijatelje nepoznanica. Nisam sigurna prepoznaju li i vlastitu. Tuđa ih ni najmanje ne dotiče. Bilo bi grešno u njoj sudjelovati, sami priznaju.

U traženju odgovora na pitanje: Zašto, što ih je ponukalo da baš mene prevare, prepričavam situaciju nekolicini poznanika koji ne mogu ponuditi ni najmanje suvisli odgovor, osim običnog, standardnog, rekla bih, najgorim, a to je rječnik politike, kazano: To je danas normalno, svi se ponašaju neodgovorno, nemoj se čuditi … Meni nije normalno, ne mislim da se svi tako ponašaju i nije da se čudim, nego se već danima iščuđujem. I tražim objašnjenje u ime onih koji bi ga morali ponuditi, ali istovremeno i za sebe olakšanje u ovom novom stanju povrijeđenosti.

Najprije odlazak na groblje i gluhi razgovor s majkom, ocem i sestrom.

Sljedeću noć san: Potpuno mi nepoznati muškarac vodi me kroz gomilu svijeta naguranog u nekom privremenom prihvatilištu, improviziranoj bolnici koja je organizirana nakon elementarne nepogode, kao što sam vidjela samo na televiziji nakon potresa ili poplave. Sličnom prostoru sportske dvorane jedne osnovne škole udaljene sedamdesetak kilometara od naše varošice, a koju sam uživo vidjela, onda kad sam išla po ranjenu majku početkom augusta 1995. godine. Vodi me taj muškarac, a do koga će drugoga nego do majke za koju znam da će svaki čas umrijeti. Hodamo polako, pridržavam se za njega da se ne spotaknem, sigurna sam da ću majku zateći živu. Tako i biva, na nekom je običnom, priručnom ležaju, pri svijesti i potpuno razumna, odjevena u robu kakvu je nosila prije dvanaest godina, kad je stvarno umrla. Ako jest! Grli me, obostrana radost susreta i viđenja. To je radost. Budim se prije nego što je izdahnula – ako jest – vlažnih očiju, još dugo u stisku njenih ruku i s njenim mirisom na licu, u nosnicama, u kosi i na koži.

I sljedeće poslijepodne ta žena. Slučajno – da li – prolazi kraj naše, a sad moje, kuće. Kazuje: Kad sam bila mala, curićka, išla sam u školu, one niže razrede, ne znam kol’ko sam imala godina, a šta sam mogla imati, sedam-osam, onda smo mi srijedom iz sela dolazili u Glinu na sajam, kolima sa volovima, nismo mi bili bogati, nismo imali konje, pa moj otac ostavi kola tu kraj vaše kuće, i mene u njima, a ja sam volila pričati, pa me tvoja mati odmah primijetila i prihvatila, nudila mi kolače i jesti, sve što je imala u kući nudila bi i meni … to je bilo početkom pedesetih godina, šezdesetih sam se ja već udala …

To mi je trebalo. Događaj. Stvaran, odigran, ostvaren, oživotvoren, bez obzira iz kog vremena. Meni do tada nepoznat, u kome nisam sudjelovala. U samo nekoliko minuta zasjenio je i potisnuo u nevažno lažno i neostvareno obećanje. Mnogo prije nego što sam to neskromno očekivala sustigla me, ili možda presrela, stvarna radost koju nitko i nikada ne može pokvariti. Utješno? Zamjenski? Zasluženo? Izmoljeno? Riječi objašnjavanja i utjehe nisu bile uzaludne, reći će oni koji su ih govorili. Moja povrijeđenost i razočaranost bile su opravdane, reći ću sama. Naši razlozi za varku imali su svoju svrhu, reći će oni koji su me pokušali prevariti.

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *