Zaključaću te u svom besmislu. Možda zaboraviš sopstveni smisao kad se vratiš. Zato skini masku i nežno je ostavi kraj ključa. Jedna jako napeta i čudna atmosfera opšteg rasula i izgubljenosti. Nije nerešiva ali sve dok odiše bespomoćnim neosvešćenjem, loše je. Nijedno kopanje po sebi nije nalik na toplinu zalaska sunca jer ovo može ostati nepovratno. Ti sada ne znaš ko si. Prošlost i budućnost u ovoj igri gube značenje. Sve što imaš je sada. Ako sebe svedeš samo na momenat otkucaja srca, šta čuješ? Mogu li se onda duše istinski razumeti i je li osmeh zamena za neizgovorenu reč između dve tišine? Isuviše znakova pitanja ostaje u podsvesti a sve manje na papiru. Ne boj se, bezbroj uloga smenjivaće se neprestano, ali jedna je suštinski tvoja. Ako joj dopustiš da progovori iz tebe, iznenadiće te odjek koji ostavlja. I da pod istim nebom i diše i živi i umire kao i ti.
Sve se lepilo za kožu i poput iznenadnog pljuska ostavilo trag… jer bežanje od kiše više nije kiša. Samo ono što nas obuzme nespremne peva pesmu slobode i istinskog doživljaja poetike života. Vrlo često dočekujemo scenario, a svaki očekivani dolazak više nije dolazak. Dopusti strahu da te obuzme. Dopusti životu da se igra sa tobom. Ako pokušaš da varaš, gubiš poput ega zanemelog pred ljubavlju. A onda smo nesvesno pristali na sve što je u domenu naših čula. Mir se sakrio. Haos je svuda. Postali smo svoje opažanje. Ali duša ne gleda tako… ta uloga nije tvoja, slučajno, nenamerno nosiš je još uvek sa sobom ali u očima ti vidim dugu. Jedna iskrica gori i u tmini. Raširenih ruku trčiš ka suncu i ono te obasjava, sve oko tebe podseća na detinju radost lakoće življenja. Kutak detinjstva smeška se u tebi. Budi te i uspavljuje. Govoriš ‘da’ samo onome što te pokreće, pulsiraš u ritmu slobode, predaješ se nečemu izvan sebe i sve si bliži snu. Postaješ odbljesak sopstvenog sna. „Samo mi poveruj“ šapuće svemir… Strujanje krvi prepoznaje nešto, tražimo reč da to imenujemo: saglasje, dodir, poverenje, sreća, mir… Susret na nevidjeno, kutija sa nepročitanim pismima, beskraj… Čuješ li, vidiš ili osećaš kako se sažimaš sa mislima svoje uloge… Ponekada ostanemo tamo gde smo svratili…




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *